Imam mali krug ljudi sa kojima se druzim ceo zivot, a verovatno i par zivota pre. Ne osecam potrebu da tom broju pridodam jos nekog, jer sa postojecima imam sve sto mi je bitno, a i postavili su jako visoke kriterijume kao ljudi, a da bih se zadovoljila icim manjim od toga.
Tako da, ne zudim za nekim novim bliskim ljudima. A ako je obrnuto, pa mene neko ganja u zelji da se zblizimo..pa.. nakon odredjenog broja odjebavanja ufino, zarezim
Propustam li tako neke divne ljude? Ne razmisljam na taj nacin, jer onda svakim satom svoga zivota propustam mnogo toga drugoga umesto ono sto sam odabrala.
A i pobornik sam one "What's for you, will not pass you by".
Neki mrak ljudi su se pojavili sasvim slucajno u mom zivotu i zadrzali se do danas na posebnom mestu.
Da ne ispadnem neki asocijalac hehe, ja obozavam ljude i druzenja. Ali mene vise smori forsiranje neke bliskosti i poverenja i ne znam ni ja cega, nego neobavezno lajanje o glupostima
**************************
Takodje smatram da su bitne stvari (ljudi) nezaobilazni. Mislim da ih je nemoguce "propustiti",dovoljna je jedna rec,osecanje koje probude,osmeh koji izazovu. To se ne zaboravlja i budi zelju za vise. Oni koji ostanu zaboravljeni,su i bili samo trenutna zabava.