Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

By LeDeNa_
#2003420
...ponovicu...nesto....


...za sve...one.....

Nosioce srca na rukavu prvog reda...

Zablesavljenje gledace u letnje nocno nebo...

One koji lezu sa uverenjem da je sutra novi dan...

One koji se bude uz razmisljanja da li ponovo vole svet...

One koji kod prve jutranje kafe shvate da ponovo vole svet...

One koji uvece isplacu oci a ujutro vide dugu...

Hvatace uzaludnih snova koje ne zele da bace jer ce se, mozda, jos i ostvariti...

One koji pomalo gube nadu, ali je uvek mnogo pronadju...

One kojima je osemeh vracen na necije lice dovoljan da preguraju dan...

One koji se ne plase da ispadnu blesavi, zaneseni, idealisti, sanjari...

One koji se, ponekad, osecaju "onako, sta ja znam"...

One koji se, ponekad, osecaju kao da sutra nece doci, ali se ne iznenade kada ipak dodje...

One kojima je jastuk prepun sasavih snova koji cekaju nekog kome ce se otkriti...

One koji placu dok gledaju jedan film...

One koji se smeju jer je neko drugi srecan...

One koji umeju da budu tu samo zato sto su nekome potrebni...

One koji hodaju u snu sirom otvorenih ociju...

One koji viknu, ali su im beskrajno dragi oni na koje vicu, i posle ih zagrle...

One koji umeju da kazu "volim te"...

One koji umeju da razumeju "volim te"...

One koji su beznadezno bolesni od zivota...

''

p.s Hvala
Korisnikov avatar
By Mariška
#2003678
Originally posted by LeDeNa_

''

p.s.dugo nisam cula ovu pesmu....

Volim!...jako.
1:10-1:12

I LOVE YOU
I MEET YOU
I HATE YOU
THE END

:lol:


"Zato ptica kad prestane voleti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci."


...


:sanjaljubaf:
By LeDeNa_
#2003808
Mariška cmok!

Ja dugo nisam cula tu pesmu pa mi bas prijala...Danas je ceo dan pustam :D
By LeDeNa_
#2003895
''

Sve je naucila...Ratnicki ples itd...itd...

Kabala...

Ma Madonna ;)
By LeDeNa_
#2003942
...ponavljam se, znam Mariška da ces mi reci ali moram... ;)

Juce sam bila tako depresivna...

Klasicno, skolski depresivna...

Sve je bilo sivo, crno, sivo-crno, olovno sivo, tamno sivo, crno, crnje, crno sivo...

Gde nestadose sve te boje kada su ti najpotrebnije?

Sta god da sam pogledala, gde god da sam bacila pogled, uvek mi se kacila neka siva kombinacija za oko...

Cak je i na TV-u sve bilo crno-sivo (dobro, mozda je tome malo doprinelo sto bih, vec jednom, trebalo da ga odnesem na poprvaku da mu vrate boju. No, obzirom da TV gledam, otprilike, deset i po minuta nedeljno, nije da mi je to, bas, neki prioritet.)

U knjigama crna slova... (tako mi i treba kada sam sve slikovnice i bojanke poklonila biblioteci).

Play lista totalni patos...

Juce mi je zivot, malo, isao na zivce...

Skoro svi sa kojima sam imala neki kontakt (cast izuzetcima), bacali su me u jos crnji i gori bedak...

Cak mi je i rucak zagoreo...

Jutros...

Probudim se, i prvo sto mi je zapalo za oko je da su nevaljali goblini vratili boje koje su juce bespravno pozajmili (da ih ne optuzim za nesto gore)...

Sunce sija...

Ptice pevaju...

Trava... (vec nesto sto trava radi) ...

Cvece cveta...

A, pa da...

Normalno...

Danas je novi dan.

:)

....sad sunca nema ali meni je izasao :sunce: ;)
By LeDeNa_
#2005373
Posveceno mom drugaru sa neta...

Otvorio je oci.

Poznavao je svaku crticu, svaku ogrebotinu, svaku mrlju, nabor i senku na plafonu iznad sebe. Ni sam nije znao kolike dane i mesece je proveo zureci u njega. Uzasavao se tog momenta. Trenutka u kojem bi po ko zna koji put spoznao da je citav dan pred njim. Saznanja da je vece daleko. Najteze mu je bilo ustati iz kreveta. Uvek mu je tesko padalo da cini nesto u cemu ne nalazi smisao.

Dan kao i svaki drugi. Jos jedan u nizu, bez znacenja i svrhe, u beskrajnom nizu. Nisu se medju sobom razlikovali ni po cemu sem po imenu ili broju. Cesto je sebe hvatao da ne zna koji je dan u nedelji, ni datum. Nekada se u mislima rugao ljudima koji su zivotarili a ne ziveli. Znao je da ce sati proci, a da uvece nece znati na sta je potrosio vreme. Bio je umoran. Toliko umoran. Tuga je oduvek bila najteza vrsta umora.

Toliko bi bilo dobro ostati u snu, zauvek. Na jedinom mestu gde su ON i On jos uvek bili...

Otvorio je oci.

Pored sebe zacuo je ravnomerno disanje. Ne smejuci da okrene glavu, lagano je pomerio ruku, pokrecuci je tiho, oprezno, kao lopov, sve dok nije dodirnuo njegova ledja.

Nije mu trebalo nista vise.

Iz ociju mu grunuse suze, ovog puta radosnice, tresao se od nemog placa, i u tom trenutku, u tom nemerljivo kratkom trenu u koji je mogao stati citav jedan zivot, osetio je kako mu sa pleca spada tovar tereta, milioni tona tuge i ocaja, kako nestaju kao da nikada nisu postojali...

Njegovo lice nadnelo se nad njegovo, njegove tamne, tople i duboke oci zabrinuto i sa ljubavlju su ga posmatrale.

„Sta ti je? Nocna mora?“

Samo se nasmesio, bez snage da mu odgovori, "da, nocna mora...", pomisli, te ga privi uz sebe, poljubivsi ga, poljupcem koji topi kamen, od kojeg citavo telo gori, poljupcem koji prozima svaku celiju. Sreca mu je preplavljivala ducu, mocna, cista kao vodopad s glecera, preteci da ga raznese kao udarni front pescane oluje.

Otvorio je oci.

Na usnama je jos uvek osecao slatkocu njegovog poljupca.

Osmehnut, pruzio je ruku ka mestu na kom je spavao. Prsti su mu zahvatili samo prazne carsafe i mozda tek poneki odjek sna. Nekada davno procitao je knjigu koja je nosila naslov „Covek praznih saka“. Tek ovog trena shvatio je sta to uistinu znaci.

Nema niceg toliko praznog ni samotnog poput prazne postelje.

Zatvorio je oci.

p.s.srce moje....ceznja :(

Ljubim te puno!

2010....sad....

*
Korisnikov avatar
By Mariška
#2005600
Priča o petlu i biseru

Ugleda petao biser gde se presijava u prašini u nekom vrtu. Lakomo se baci na njega, kljucnu ga i pokuša da ga proguta. Kad uvide da ovaj blistavi predmet nije nikakav kralj zrnevlja, ispljunu ga ponovo na zemlju. I niko ne može reći da petao, na svoj način, nije isprobao biser. Biser se, pak, obrati petlu i reče mu: „Ja sam prekrasan, dragocen biser. Slučajno sam, iz jedne prelepe ogrlice, ispao na zemlju u ovom vrtu. Nema svugde zrna bisera kao što sam ja. Ne kriju baš sva mora bisere nalik na mene. Samo me je slučaj bacio pred tvoje noge. Na mene se ne može naići tek tako, kao na pesak u pustinji. Kad bi me pogledao očima razuma, opazio bi da posedujem hiljadu čudesnih lepota. “ A petao gordo zakukurika: “Bogami, ja bih tebe trampio za zrno pirinča!“

Istočnjačka priča


Naša osećanja su naša niska bisera. Prijatna ili neprijatna, ona nas pokreću, usmeravaju i čine zaista živim i stvarnim. Kada ih ignorišemo,kada ih ne prepoznajemo, kada ih se stidimo jer verujemo da nas čine slabićima....mi se zapravo ponašamo kao petao iz priče...odbacujemo nešto dragoceno, nesvesni njegove vrednosti.
Neki ljudi u našem životu, važni i manje važni, izabrani i neizabrani...su kao petao iz priče....ne mare mnogo za naša osećanja, za to kako nam je....to nije prijatno, često je bolno....ali važno je imati na umu da postoje i oni koji cene i neguju svoja i tuđa osećanja. Oni koji prepoznaju našu tugu i ponude utehu, lepu reč, zagrljaj... Oni koji prepoznaju našu radost i pridruže nam se u plesu i smehu.... Oni koji umeju da se osmehnu, bez obzira na sve brige ovog sveta....oni koji umeju da kažu i pokažu da im je drago što nas vide, što smo tu, što nas znaju... Nismo uvek u poziciji da biramo kakvi će ljudi biti u našem životu. Bolno je očekivati razumevanje, utehu ili podršku od nekog ko nam to ne daje....zato je mudro podsetiti se da su oni možda kao i petao koji bi biser trampio za zrno pirinča... ne shvatiti to lično...ne tražiti od njih nešto što ne mogu da nam daju.
Važno je ne zaboraviti da ima ljudi koji su drugačiji, koji umeju da prepoznaju, cene i čuvaju biserne niske satkane od naših radosti, tuga, ljutnji, ljubavi, besova, stresova...



Izvor: Emocionalna inteligencija
By LeDeNa_
#2005604
Mariška

:klap:

Nemam reci....Sinoc sam razmisljala da li ces staviti nesto na ovu pricu...

Ljubim puno...puno...

Napisacu nastavak ako uspem...Krenula sam ali sam stala...Nema veze...

Veliko H V A L A...na svemu Slika
Korisnikov avatar
By Mariška
#2006075
Originally posted by LeDeNa_

Koliko puta sam samu sebe zatvorila iza neprovidnih vrata, pustajuci napolje samo i iskljucivo onaj deo sebe koji su ljudi zeleli da vide?

Kada ti neko kaze: ’’Kod tebe najvise cenim to i to’’ a taj neko ti je draga osoba, onda, jednostavno, ’’to i to’’ je jedina opcija koju sebi dozvoljavam. Ne zato da bih bila cenjenija, nego zato sto, negde iza tih reci, cujem vapaj, molbu, neizgovorenu potrebu da na svetu, eto, postoji i neko takav, neko ko je bas ’’to i to’’, a ne tek obican covek od krvi i mesa.

’’To i to’’ svakako jeste deo mene. Ne glumim ga. Ne pronalazim uloge u koje se oblacim poput kostima, ne stavljam maske. Ali, ’’to i to’’ nije jedini deo mene.

Kada neko od mene, neizgovoreno, neizreceno, ali pokazano, predoceno, tiho i necujno, zatrazi da budem ’’to i to’’, jer mu ’’to i to’’ treba da bi pregurao sat, dan, mesec, godinu, onda ’’to i to’’ postaje imperativ, jedina opcija koju imam i jedina koju zelim. I jedina koju taj neko drugi zeli, jer svesno i bez grize savesti, odbacuje sve drugo, i nije bitno ima li tu jos necega, necega sto zudi i vapi da se pokaze, da ispliva, da krikne: ’’I ja sam tu! Pogledaj me! Postojim!’’

Koliko puta sam u sebi zatomila potrebu da kazem kako mi nisu sve koze na broju, kako sam u out-u, kako mi ne ide sve bas kako sam planirala? Koliko puta sam prekinula samu sebe u pokusaju da izgovorim koliko mi je tesko i koliko me neke stvari bole, jednostavno jer je neko drugi, bas tada, govorio o tome sta njemu/njoj ne ide kako treba, i koliko puta sam odmahnula rukom samoj sebi i zatvorila odskrinuta vrata, ostavljajuci ispred njih samo ’’to i to’’ sto je tom nekom trebalo i sto je zeleo/la da vidi, cuje, oseti?
Jeste, potrebno mi je tvoje "to i to". Onaj deo tebe koji je napisao ovu Crticu...

Osećam da me taj deo tebe razume, da sam mu drag(a). I da bismo mogli da budemo prijatelji.

Ali mi je neprijatno da tražim od tebe da zbog mene, za mene, budeš "to i to". Jer i ja znam da u tebi ima još nečega, da je "to i to" samo jedan deo tebe, i ja ne želim da ga, da tebe, zloupotrebljavam. Nisam u stanju da bez ikakvog stida, svesno, bez griže savesti, odbacim sve drugo, da mi nije bitno ima li tu još nečega, nečega što žudi da se pokaže, da ispliva, da krikne: "I ja sam tu! Pogledaj me! Postojim!"... Mene je stid te moje potrebe da iskam od tebe da zbog mene, za mene, budeš "to i to". A imam takvu potrebu. Nije da nemam...

Stid me je te moje potrebe stoga što znam da ću i bez toga da ti zbog mene, za mene, budeš "to i to", pregurati i sat, i dan, i mesec, i godinu... Stid me je stoga što znam da nisam dala sve od sebe, od same sebe, a ipak osećam potrebu da uzmem od tebe - ili već od koje druge osobe, sasvim nebitno.

Da je tako - kao što, na sreću, nije - da ne mogu da preguram sat, dan, mesec, godinu, tražila bih, bez ikakvog stida, da budeš "to i to". Isto tako, da znam da sam dala sve od sebe, takođe bih mogla mirne duše tražiti od tebe da budeš "to i to".

Ali ovako, sada, ne mogu... Nadam se da se ne ljutiš zbog toga. Nadam se da ćeš imati strpljenja. Nadam se i da shvataš da ukoliko, ne daj Bože, ti dođeš u situaciju da ne možeš da preguraš sat, dan, mesec, godinu - slobodno zatraži od mene da budem onakva kakva sam ti potrebna. I ja ću se potruditi svim silama da budem "to i to", da budem onaj deo mene koji ti je potreban. Obećavam! Ali ipak se nadam da neću za time imati potrebe. :)

Grlim te! Mnogo si mi draga!

*
By LeDeNa_
#2008820
***********************
Dan cetrdeseti...

Tu si, pored mene, mogu te dosegnuti i skliznuti rukom niz tvoju sve do sake, isprepletati prste sa tvojim. A ipak to ne cinim. Gledam te ispod trepavica i ocekujem da nacinis prvi korak na koji mogu da pristanem ne izgubivši nista od zenstvenosti na kojoj sam istkala svoje ja. Budis i negujes ono najdragocenije u meni, ono cega se odricem svakodnevno nudeci svetu kompromis uzajamnog podnosenja. Postajem tvoj duznik cekajuci, ovako, na tvoj poziv, svesnija sebe sada nego sto sam to bila eonima ranije.


Dan cetrdeseti...


Zakljucujem da me mogu dodirnuti jos jedino ljudska dostignuca, onaj momenat kada ljudi zagrabe duboko u sebe i potaknu iskru kojom ce zapaliti svet, cineci stvari za koje nisu bili sigurni da mogu da ih naprave. Stvarni ljudi, obicni ljudi, oni o koje se svakodnevno cesemo prolazeci ulicom bez prepoznavanja. Lica im odisu cudjenjem, kao da govore – zar sam to stvarno ja napravila? I misle da je to tako malo. A nije.

Ako stavis nekom osmeh na lice ucinio si najvise sto se moze uciniti za drugo ljudsko bice. Sve ostalo je ogledalo sujete u ocima drugih ljudi kada se ispada veliki i plemenit prvenstveno u svojim ocima i ocekuje se da i drugi to shvate. Retki su ljudi koji uzivaju u osmehu na tudjem licu i to im je dovoljno, oni koji ti nece, kasnije, natrljavati na nos kako su ti jednom stavili osmeh na lice i gurati ti pod nos onu menicu na naplatu koju si, kao, potpisao osmehom. Zaista retki. Zato me i dodiruju nepoznati ljudi koji ni mene ne poznaju, a ipak se smesim zbog njih.


Dan cetrdeseti...


Sve teze prastam sebi sve sto sam ikada precutala misleci da time stitim onoga kome precutkujem. I, da se ne lazemo, stiteci time sebe od istine da sam, opet, ona jaca. A onda si dosla ti. Uhvatila si me u trenutku sustizuceg umora od pokusaja da slazem sebe da je neka jaca ne zato sto ja to dozvoljavam, nego zato sto to zaista jeste i nisam ti popustila. Navalila sam se na tebe svom svojom tezinom misleci da je doslo vreme kada je vazno hoce li se to pokazati odmah ili kroz more vremena preko koga me mrzelo da ponovo plivam. Ali si, zato, zaplivala ti. Kroz mene, hrabroscu koja me je ostavila bez daha. Bez povlacenja, bez predaje, poklonila sam ti se do zemlje, ne kao pobednici nego kao sebi ravnoj. I udahnula slatki miris spoznaje da si me time pustila da budem ja sama i da to mozes podneti i izdrzati. Jaca si.


Dan cetrdeseti...


Tu si, u meni. Ne moram te nikada vise dodirnuti da bih mogla da posegnem za tobom, da bih znala koliko ti pripadam. Ne moram vise nikada osetiti tvoj dodir na svom telu da bih znala kome pripadam. Nije mi potrebna nikakva potvrda, nikakav culni nadrazaj, ne moram traziti sigurnost u tvojoj blizini da bih znala da sam utisnuta u tvoj dlan. I dobro mi je tu, tu pripadam ovaka kakva jesam. Tvoja i svoja. Mirna. Potpuna.


Dan cetrdeseti...


U glavi misao da mi je potrebna sirina neba i vazduh, mnogo vazduha koji niko ne moze nazvati svojim, odseci komad i ograniciti ga cuvajuci ga svim sredstvima. Daj coveku grudvu zemlje i on ce vec pronaci razloge da se zbog te grudve upusti u rat sa ostatkom sveta, zaboravljajuci pri tom da ce ga ta grudva zemlje nadziveti. Ostatak sveta koji postoji u istom trenutku kada i ona - nece. Ljudi su tako cudni kada biraju svoje prioritete... Izlazim napolje, noc je, sve je tiho, i mojim malim sorom caruju snovi ljudi zabarikadiranih iza spustenih roletni i cvrsto zakljucanih kapija. Zelim im mirne snove dok napustam taj svet lebdeci negde visoko iznad na carobnom cilimu, rukama dodirujem zvezde a put se pruza tamo kuda sam se uputila. Nekuda cu vec stici...


Dan cetrdeseti...


"Zasto otkrivas drugima toliko o sebi?" pitas me.

Zato sto ne vidim poentu u sakrivanju. I ne znam zbog cega mislis da je to otkrivanje? Tolikima sam crtala neke stvari, pa opet nista. Oni koji otkriju bez crtanja, pred njima nema nikakvog smisla skrivati se (bio bi to moj gubitak), a oni koji ne otkriju ionako ne shvataju o cemu se tu radi. Skrivanje me umanjuje i lisava me toliko toga. Nisam nista manje tvoja zbog toga. Samo me ima vise za tebe. Jer rastem zahvaljujuci onima koji su me otkrili (i pustili me da ja otkrijem njih). I ne brini. Nema ih tako mnogo kao sto mislis. Zaista nema.

"Ne brinem." kazes.

I to je sasvim dovoljno da ti verujem...


Dan cetrdeseti...


Klackaju se oblaci sa suncem, jesen stize. Uskoro ce se i klinovi divljih gusaka ocrtavati spram punog meseca. Moja kolekcija suvog lisca vec je zatrpala zidove, a moje "dobre" cipele za strapac vec nepogresivo biraju sustave gomile uz put. Potrebna je jos samo potka od kise pa da moje cipele pocnu same da gadjaju barice izmamljujuci mi osmehe dok zamisljam izraze lica ljudi koji ce spustiti pogled na te cipele kasnije. Na ponekom, tek, licu zaiskrice onaj zaverenicki osmeh prepoznavanja. Ti se racunaju. Kao tvoj, one veceri kada si rekla (gledajuci u moje izdajnicke cipele): "Gazila si po barama? Predivno!" i time me kupila za citav zivot. Volim kada ne moram da objasnjavam, volim kada je sve tako jednostavno jasno jer je moje objasnjenje vec u nekom drugom, samo je potrebno prizvati ga.


Dan cetrdeseti...


"Zar te nikada nije strah da ces se, jednog dana, probuditi kao ekscentricna usedelica okruzena gomilom macaka kojima ces na kraju, u nedostatku boljeg izbora, ostaviti sve sto imas?"

Nije me strah. Radije cu rizikovati ekscentricnost usedelistva nego izabrati da se budim pored bilo kojeg tela samo zato sto je to neko drugo telo i zato sto me izjeda strah od samoce. Gledas me i oci ti se smese.

"Tako je jednostavno" kazes. "Tebi ne treba neko da tebe voli. Tebi treba neko da ti nju volis."

Istina. Ali to nije tako jednostavno kao sto izgleda... Ne mogu voleti nekoga samo zato sto je to tom nekom potrebno. Previse puta su me optuzili da ostavljam isuvise lako, da prelako odlazim i ne osvrcem se. A nije tako. To nije cin surovosti. To je cin samilosti. Nisam bezazlena. U jednom trenutku moram izabrati koga da zastitim. Uvek izaberem da zastitim druge od sebe. Zato i ne prilazim ljudima. Pustam ih da oni pridju meni. Ali to je njihova odluka (mada znam da ljudi retko preuzimaju odgovornost za svoje odluke), moje je samo da im ne prilazim prva.


Dan cetrdeseti...


Ne znas da li bi me smestila na pusto ostrvo ili bi me okruzila ljudima. Ne znas gde pripadam vise.

"Pomozi mi da otkrijem" kazes.

Lako je. Meni je svugde dobro, svuda se dobro snalazim. Ja nisam cardak ni na nebu ni na na zemlji. Ja sam i na nebu i na zemlji, i jednako mi je lepo na oba ta mesta. Uvek mogu zagrabiti u sebe i izvuci pregrst boja da obojim svet. Nikada im nisam zatvarala vrata i one me nikada nisu izneverile. To sto, ponekad, vise volim sivu od neke druge boje, to je zato sto je siva tako dobra potka za snove. I sto, posle sive, sve druge boje blistaju jos jace. Smesti me gde god pozelis i ne brini za mene. Neces mi time oduzeti bas nista. Ali, ako bas zelis da znas gde je meni najlepse, smesti me u svoj zagrljaj (i tvoje pitanje ce i tebi samoj postati besmisleno).


Dan cetrdeseti...


Ne znam da li su to samo secanja, ili je "sada" probilo onu tananu membranu vremena koja ovija svet iluzijom da postoji vreme proslo i vreme buduce? Ono sto je u meni ne mogu meriti vremenom, prisutnoscu, odsutnoscu, materijalizovanim oblicima. Ono sto je u meni je tu. Sada. Makar to "sada" imalo svoje mesto u kalendarima koje ionako ne gledam i ne kacim po zidovima. Ne precrtavam dane i ne slusam otkucaje sata. Za mene je, ionako, sve stalo u trenutku kada sam se pogledala u ogledalo i shvatila da tako ne vidim nista. Mozda je danas dan cetrdeseti nekog leta Gospodnjeg 1987-og, ili nekog slicnog broja, veceg ili manjeg. Za mene ljudi stare i menjaju se iskljucivo iznutra, ne vidim bore ili kilograme kao godove na nekom drvetu makar oni svoje dane provodili meni pred ocima. Nije to tajni sastojak, neka cudna vracka koju rabim iz skrivenog izvora da bih postala srecna. Ja jesam srecna. Nisam zaustavljena i skamenjena u jednom trenutku srece, ja tecem sa njom, prepustena toj struji koja me nosi. I ti si tu. U tom toku. U meni. Srecna si?


Dan cetrdeseti...


"Kako mozes da budes bas toliko sigurna?" pitas.

Mogu. Zaista mi nije bitno da li cu te ikada vise videti svojim ocima, da li cu te ikada vise dodirnuti, ikada vise osetititi tvoj dodir na sebi. Ispunila si u meni jedinu prazninu koju nisam mogla sama da ispunim. Sada sam potpuna. Tvoja. To sto sam dobila od tebe, to mi niko ne moze oduzeti, to ne podleze menjanju i zubu vremena. Nikada nista drugo i nisam trazila, osim da znam da postojis i da nisi san. Sve ostalo je Bozija volja i ja joj se rado poklanjam...

2010

ps.treba da se doradi...ali sam napisala koliko toliko na brzinu...

Mozda i ostane ovakva kakva jeste :)
Korisnikov avatar
By Mariška
#2009035
Priča je prelepa!

Nema uopšte potrebe da je dalje dorađuješ. Jedino možda ovu rečenicu: "Nije to tajni sastojak, neka cudna vracka koju rabim iz skrivenog izvora da bih postala srecna." Naime, nije mi jasno šta je "vracka", prvi put čujem za tu reč, a ne nađoh je ni u rečniku...

Inače, sama priča bi, po meni, možda mogla da ide u VI deo zbirke, između prče "Ravnoteža" i priče "Dovoljno je".

Divim ti se, LeDeNa_ !!!

:hail:
By LeDeNa_
#2009044
čudna vračka ;)

Hvala Mariška ...ljubim!
Korisnikov avatar
By Mariška
#2009161
Jasno je, jasno je, baba-vračaro jedna! :lol:


Elem, evo ovde priče sa kvačicama:


DAN ČETRDESETI...


Tu si, pored mene, mogu te dosegnuti i skliznuti rukom niz tvoju sve do šake, isprepletati prste sa tvojim. A ipak to ne činim. Gledam te ispod trepavica i očekujem da načiniš prvi korak na koji mogu da pristanem ne izgubivši ništa od ženstvenosti na kojoj sam istkala svoje ja. Budiš i neguješ ono najdragocenije u meni, ono čega se odričem svakodnevno nudeći svetu kompromis uzajamnog podnošenja. Postajem tvoj dužnik čekajući, ovako, na tvoj poziv, svesnija sebe sada nego što sam to bila eonima ranije.


Dan četrdeseti...


Zaključujem da me mogu dodirnuti još jedino ljudska dostignuća, onaj momenat kada ljudi zagrabe duboko u sebe i potaknu iskru kojom će zapaliti svet, čineći stvari za koje nisu bili sigurni da mogu da ih naprave. Stvarni ljudi, obični ljudi, oni o koje se svakodnevno češemo prolazeći ulicom bez prepoznavanja. Lica im odišu čuđenjem, kao da govore – zar sam to stvarno ja napravila? I misle da je to tako malo. A nije.

Ako staviš nekom osmeh na lice učinio si najviše što se može učiniti za drugo ljudsko biće. Sve ostalo je ogledalo sujete u očima drugih ljudi kada se ispada veliki i plemenit prvenstveno u svojim očima i očekuje se da i drugi to shvate. Retki su ljudi koji uživaju u osmehu na tuđem licu i to im je dovoljno, oni koji ti neće, kasnije, natrljavati na nos kako su ti jednom stavili osmeh na lice i gurati ti pod nos, na naplatu, onu menicu koju si, kao, potpisao osmehom. Zaista retki. Zato me i dodiruju nepoznati ljudi koji ni mene ne poznaju, a ipak se smešim zbog njih.


Dan četrdeseti...


Sve teže praštam sebi sve što sam ikada prećutala misleći da time štitim onoga kome prećutkujem. I, da se ne lažemo, štiteći time sebe od istine da sam, opet, ona jača. A onda si došla ti. Uhvatila si me u trenutku sustižućeg umora od pokušaja da slažem sebe da je neka jača ne zato što ja to dozvoljavam, nego zato što to zaista jeste, i nisam ti popustila. Navalila sam se na tebe svom svojom težinom misleći da je došlo vreme kada je važno hoće li se to pokazati odmah ili kroz more vremena preko koga me mrzelo da ponovo plivam. Ali si, zato, zaplivala ti. Kroz mene, hrabrošću koja me je ostavila bez daha. Bez povlačenja, bez predaje, poklonila sam ti se do zemlje, ne kao pobednici nego kao sebi ravnoj. I udahnula slatki miris spoznaje da si me time pustila da budem ja sama i da to možeš podneti i izdržati. Jača si.


Dan četrdeseti...


Tu si, u meni. Ne moram te nikada više dodirnuti da bih mogla da posegnem za tobom, da bih znala koliko ti pripadam. Ne moram više nikada osetiti tvoj dodir na svom telu da bih znala kome pripadam. Nije mi potrebna nikakva potvrda, nikakav čulni nadražaj, ne moram tražiti sigurnost u tvojoj blizini da bih znala da sam utisnuta u tvoj dlan. I dobro mi je tu, tu pripadam ovakva kakva jesam. Tvoja i svoja. Mirna. Potpuna.


Dan četrdeseti...


U glavi misao da mi je potrebna širina neba i vazduh, mnogo vazduha koji niko ne može nazvati svojim, odseći komad i ograničiti ga čuvajući ga svim sredstvima. Daj čoveku grudvu zemlje i on će već pronaći razloge da se zbog te grudve upusti u rat sa ostatkom sveta, zaboravljajući pri tom da će ga ta grudva zemlje nadživeti. Ostatak sveta koji postoji u istom trenutku kada i ona - neće. Ljudi su tako čudni kada biraju svoje prioritete... Izlazim napolje, noć je, sve je tiho, i mojim malim šorom caruju snovi ljudi zabarikadiranih iza spuštenih roletni i čvrsto zaključanih kapija. Želim im mirne snove dok napuštam taj svet lebdeći negde visoko iznad na čarobnom ćilimu, rukama dodirujem zvezde a put se pruža tamo kuda sam se uputila. Nekuda ću vec stići...


Dan četrdeseti...


"Zašto otkrivaš drugima toliko o sebi?", pitaš me.

Zato što ne vidim poentu u sakrivanju. I ne znam zbog čega misliš da je to otkrivanje? Tolikima sam crtala neke stvari, pa opet ništa. Oni koji otkriju bez crtanja, pred njima nema nikakvog smisla skrivati se (bio bi to moj gubitak), a oni koji ne otkriju ionako ne shvataju o čemu se tu radi. Skrivanje me umanjuje i lišava me toliko toga. Nisam ništa manje tvoja zbog toga. Samo me ima više za tebe. Jer rastem zahvaljujuci onima koji su me otkrili (i pustili me da ja otkrijem njih). I ne brini. Nema ih tako mnogo kao što misliš. Zaista nema.

"Ne brinem", kažeš.

I to je sasvim dovoljno da ti verujem...


Dan četrdeseti...


Klackaju se oblaci sa suncem, jesen stiže. Uskoro će se i klinovi divljih gusaka ocrtavati spram punog meseca. Moja kolekcija suvog lišća već je zatrpala zidove, a moje "dobre" cipele za štrapac već nepogrešivo biraju šuštave gomile uz put. Potrebna je još samo potka od kiše pa da moje cipele počnu same da gađaju barice izmamljujući mi osmehe dok zamišljam izraze lica ljudi koji će spustiti pogled na te cipele kasnije. Na ponekom, tek, licu zaiskriće onaj zaverenički osmeh prepoznavanja. Ti se računaju. Kao tvoj, one večeri kada si rekla (gledajući u moje izdajničke cipele): "Gazila si po barama? Predivno!" i time me kupila za čitav život. Volim kada ne moram da objašnjavam, volim kada je sve tako jednostavno jasno jer je moje objašnjenje već u nekom drugom, samo je potrebno prizvati ga.


Dan četrdeseti...


"Zar te nikada nije strah da ćeš se, jednog dana, probuditi kao ekscentrična usedelica okružena gomilom mačaka kojima ćeš na kraju, u nedostatku boljeg izbora, ostaviti sve što imaš?"

Nije me strah. Radije ću rizikovati ekscentričnost usedelištva nego izabrati da se budim pored bilo kojeg tela samo zato što je to neko drugo telo i zato što me izjeda strah od samoće. Gledaš me i oči ti se smeše.

"Tako je jednostavno", kažeš. "Tebi ne treba neko da tebe voli. Tebi treba neko da ti nju voliš."

Istina. Ali to nije tako jednostavno kao što izgleda... Ne mogu voleti nekoga samo zato što je to tom nekom potrebno. Previše puta su me optužili da ostavljam isuviše lako, da prelako odlazim i ne osvrćem se. A nije tako. To nije čin surovosti. To je čin samilosti. Nisam bezazlena. U jednom trenutku moram izabrati koga da zaštitim. Uvek izaberem da zaštitim druge od sebe. Zato i ne prilazim ljudima. Puštam ih da oni priđu meni. Ali to je njihova odluka (mada znam da ljudi retko preuzimaju odgovornost za svoje odluke), moje je samo da im ne prilazim prva.


Dan četrdeseti...


Ne znaš da li bi me smestila na pusto ostrvo ili bi me okružila ljudima. Ne znaš gde pripadam više.

"Pomozi mi da otkrijem", kažeš.

Lako je. Meni je svugde dobro, svuda se dobro snalazim. Ja nisam čardak ni na nebu ni na na zemlji. Ja sam i na nebu i na zemlji, i jednako mi je lepo na oba ta mesta. Uvek mogu zagrabiti u sebe i izvući pregršt boja da obojim svet. Nikada im nisam zatvarala vrata i one me nikada nisu izneverile. To što, ponekad, više volim sivu od neke druge boje, to je zato što je siva tako dobra potka za snove. I što, posle sive, sve druge boje blistaju još jače. Smesti me gde god poželiš i ne brini za mene. Nećeš mi time oduzeti baš ništa. Ali, ako baš želiš da znaš gde je meni najlepše, smesti me u svoj zagrljaj (i tvoje pitanje će i tebi samoj postati besmisleno).


Dan četrdeseti...


Ne znam da li su to samo sećanja, ili je "sada" probilo onu tananu membranu vremena koja ovija svet iluzijom da postoji vreme prošlo i vreme buduće? Ono što je u meni ne mogu meriti vremenom, prisutnošću, odsutnošću, materijalizovanim oblicima. Ono što je u meni je tu. Sada. Makar to "sada" imalo svoje mesto u kalendarima koje ionako ne gledam i ne kačim po zidovima. Ne precrtavam dane i ne slušam otkucaje sata. Za mene je, ionako, sve stalo u trenutku kada sam se pogledala u ogledalo i shvatila da tako ne vidim ništa. Možda je danas dan četrdeseti nekog leta Gospodnjeg 1987-og, ili nekog sličnog broja, većeg ili manjeg. Za mene ljudi stare i menjaju se isključivo iznutra, ne vidim bore ili kilograme kao godove na nekom drvetu makar oni svoje dane provodili meni pred očima. Nije to tajni sastojak, neka čudna vračka koju rabim iz skrivenog izvora da bih postala srećna. Ja jesam srećna. Nisam zaustavljena i skamenjena u jednom trenutku sreće, ja tečem sa njom, prepuštena toj struji koja me nosi. I ti si tu. U tom toku. U meni. Srećna si?


Dan četrdeseti...


"Kako možeš da budeš baš toliko sigurna?", pitaš.

Mogu. Zaista mi nije bitno da li ću te ikada više videti svojim očima, da li ću te ikada više dodirnuti, ikada više osetititi tvoj dodir na sebi. Ispunila si u meni jedinu prazninu koju nisam mogla sama da ispunim. Sada sam potpuna. Tvoja. To što sam dobila od tebe, to mi niko ne može oduzeti, to ne podleže menjanju i zubu vremena. Nikada ništa drugo i nisam tražila, osim da znam da postojiš i da nisi san. Sve ostalo je Božija volja i ja joj se rado poklanjam...
Korisnikov avatar
By Mariška
#2009171
Samo ovaj deo bih malčice da prokomentarišem, sada:
Originally posted by LeDeNa_

Sve teze prastam sebi sve sto sam ikada precutala misleci da time stitim onoga kome precutkujem. I, da se ne lazemo, stiteci time sebe od istine da sam, opet, ona jaca. A onda si dosla ti. Uhvatila si me u trenutku sustizuceg umora od pokusaja da slazem sebe da je neka jaca ne zato sto ja to dozvoljavam, nego zato sto to zaista jeste i nisam ti popustila. Navalila sam se na tebe svom svojom tezinom misleci da je doslo vreme kada je vazno hoce li se to pokazati odmah ili kroz more vremena preko koga me mrzelo da ponovo plivam. Ali si, zato, zaplivala ti. Kroz mene, hrabroscu koja me je ostavila bez daha. Bez povlacenja, bez predaje, poklonila sam ti se do zemlje, ne kao pobednici nego kao sebi ravnoj. I udahnula slatki miris spoznaje da si me time pustila da budem ja sama i da to mozes podneti i izdrzati. Jaca si.
Naime, ovaj deo me je podsetio na jednu knjigu nemačke psihoanalitičarke Maje Štorh. Knjiga se zove "Čežnja jake žene za jakim muškarcem", a pisana je, jasno, za žene heteroseksualke - tebi bi, pretpostavljam, više odgovarala knjiga "Čežnja jake žene za jakom ženom" ;) Svejedno, nije loša knjiga, verujem da bi ti bila zanimljiva, nije ni previše dugačka (oko 150 strana, ako i toliko). Pa eto, neka moja preporuka. :)
By LeDeNa_
#2009222
Originally posted by Mariška

Naime, ovaj deo me je podsetio na jednu knjigu nemačke psihoanalitičarke Maje Štorh. Knjiga se zove "Čežnja jake žene za jakim muškarcem", a pisana je, jasno, za žene heteroseksualke - tebi bi, pretpostavljam, više odgovarala knjiga "Čežnja jake žene za jakom ženom" ;) Svejedno, nije loša knjiga, verujem da bi ti bila zanimljiva, nije ni previše dugačka (oko 150 strana, ako i toliko). Pa eto, neka moja preporuka. :)
Hocu, procitacu.....Hvala..I sto ti se dopala prica...Ljubim...
Korisnikov avatar
By Mariška
#2009945
Hvala tebi, LeDeNa_!
Originally posted by LeDeNa_

"Zasto otkrivas drugima toliko o sebi?" pitas me.

Zato sto ne vidim poentu u sakrivanju. I ne znam zbog cega mislis da je to otkrivanje? Tolikima sam crtala neke stvari, pa opet nista. Oni koji otkriju bez crtanja, pred njima nema nikakvog smisla skrivati se (bio bi to moj gubitak), a oni koji ne otkriju ionako ne shvataju o cemu se tu radi. Skrivanje me umanjuje i lisava me toliko toga. Nisam nista manje tvoja zbog toga. Samo me ima vise za tebe. Jer rastem zahvaljujuci onima koji su me otkrili (i pustili me da ja otkrijem njih). I ne brini. Nema ih tako mnogo kao sto mislis. Zaista nema.
:shake:

:hug:
Korisnikov avatar
By Mariška
#2010488
I još malo:

Bajka o toplim pahuljicama

Nekada davno živelo je dvoje srećnih ljudi po imenu Tim i Megi sa svoje dvoje dece Džonom i Lusi. Da bi razumeli kako i koliko su bili srećni, trebali biste znati kako su ljudi živeli u tim davnim danima.
U tim danima svakome je po rođenju data mala, mekana vrećica s Pahuljicama. Svaki put kad bi neko posegnuo rukom u vrećicu mogao je izvaditi iz nje Toplu Pahuljicu. Tople Pahuljice su bile vrlo tražene jer kad god bi neko dobio Toplu Pahuljicu, ona je činila da mu se po telu raširi lep, topao i pahuljast osećaj.
Tada je bilo vrlo lako dobiti Toplu Pahuljicu. Svaki put kad bi neko osećao da mu je potrebna, mogao je doći do tebe i reći: »Voleo bih Toplu Pahuljicu.« Ti bi tada posegao u svoju vrećicu i odatle izvukao Pahuljicu malu kao dlan devojčice. Čim bi Pahuljica ugledala svetlost dana, nasmejala bi se i procvetala u veliku, čupavu Toplu Pahuljicu. Ti bi je tada položio na njegovo rame, glavu ili krilo i ona bi se u dodiru sa njegovom kožom odmah istopila i činila da se svuda po telu oseća vrlo ugodno. Ljudi su, uvek, bez ustezanja, tražili jedan od drugog Tople Pahuljice, a pošto su ih svi rado davali, nije bio problem dobiti ih uvek i u željenim količinama. Bilo ih je uvek dovoljno svuda unaokolo, i kao posledica toga svako je bio srećan i skoro se stalno osećao toplo i pahuljasto.

Ali jednoga dana zla veštica je pobesnela zbog toga što su svi bili tako srećni i niko nije od nje kupovao njene napitke i meleme. Veštica je bila vrlo lukava i smislila je vrlo pokvaren plan. Jednog lepog jutra otišla je do Tima dok se Megi igrala sa svojom ćerkom i šapnula mu u uho, »Pogledaj, Time, sve te Pahulje koje Megi daje Lusi. Znaš li, ako ona nastavi tako, možda će jednog dana potrošiti sve Pahuljice iz svoje vrećice i nijedna više neće ostati za tebe!« Tim je bio zapanjen. Okrenuo se veštici i rekao, »Želiš li mi reći da u vrećici neće biti Toplih pahuljica svaki put kad posegnemo rukom u nju?«.

A veštica je odgovorila, »Ne, apsolutno ne, i jednom ćete potrošiti sve, tako ti je to. Tada ih više nećete imati.« Rekavši to, odjuri smejući se i kikoćući se sve vreme.

Tim je to primio k srcu i počeo je primećivati svaki put kad je Megi davala Toplu Pahuljicu nekom drugom. Postao je vrlo zabrinut i uznemiren jer je on vrlo volio Megi Tople Pahuljice i nije želeo da ih se odrekne. Mislio je da nije baš u redu da Megi potroši sve svoje Tople Pahuljice na decu i druge ljude. Počeo je postavljati primedbe svaki put kad je video da je Megi davala Tople Pahuljice nekom drugom i pošto ga je Megi puno volela, prestala je tako često davati Tople Pahuljice drugima i čuvala ih je za njega.

Deca su sve to posmatrala i vrlo brzo su i ona stekla utisak da je pogrešno davati Tople Pahuljice svaki put kada vam to neko zatraži ili kad vi sami to poželite. I ona su takođe postala vrlo oprezna. Vrlo su pažljivo gledali svoje roditelje i kada god bi im se učinilo da neko od njihovih roditelja daje drugima previše Toplih pahuljica, i oni su stavljali primjedbe. Počeli su se osećati zabrinuto kada god bi dali nekome previše Toplih Pahuljica. Iako su i tada nalazili u svojim vrećicama Tople Pahuljice kada god bi posegnuli u vrećicu sa Pahuljicama, posezali su za njom sve ređe i ređe i postajali sve škrtiji i škrtiji. Uskoro su ljudi počeli primećivati nedostatak Toplih Pahuljica, i počeli su se osećati sve manje toplo i sve manje pahuljasto. Mnogi su se od toga zgrčili a, povremeno, neko je i umro od nedostatka Toplih Pahuljica. Sve više i više ljudi je odlazilo do veštice i kupovalo napitke i meleme iako se činilo da baš ne pomažu puno.

Dakle, situacija je postajala sve ozbiljnija. Zla veštica, koja je posmatrala sve ovo, nije baš želela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne mogu kupovati njene napitke i meleme) pa je razvila novi plan. Svakome je dala još jednu vrećicu koja je bila vrlo slična vrećici sa Pahuljicama, samo što je ova bila hladna, dok je vrećica sa Pahuljicama bila topla. U ovoj vrećici su se nalazile Hladne Bodljice. Ove Hladne Bodljice nisu činile da se ljudi osećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se osećaju hladno i bodljikavo. Ali Hladne Bodljice su ipak sprečavale da se ljudi potpuno zgrče i iskrive kičmu. I tako, od tada, svaki put kad bi neko rekao: »Želeo bih Toplu Pahuljicu«, ljudi koji su se plašili da će isprazniti svoje zalihe rekli bi: »Ne mogu ti dati Toplu Pahuljicu, ali da li bi želeo umesto toga Hladne Bodljice?«. Ponekad bi se dvoje ljudi sastalo, misleći da mogu dobiti jedno od drugog Toplu Pahuljicu, ali bi se neko od njih predomislio i to bi se završilo tako što bi jedan drugome udelili Hladne Bodljice. Tako je kao posledica toga, iako je vrlo malo ljudi umiralo, ipak većina ljudi bila i dalje nesrećna i osećala se vrlo hladno i bodljikavo.

Situacija se dodatno komplikovala jer je nakon dolaska veštice bilo sve manje i manje Toplih Pahuljica unaokolo; tako su Tople Pahuljice, koje su ranije bile besplatne kao i vazduh koji dišemo, postale vrlo skupocene. To je, zatim, prouzrokovalo da ljudi čine sve ne bi li ih nekako dobili. Pre nego što se veštica pojavila, ljudi su se okupljali u grupama od troje, četvoro ili petoro, nikad ne mareći previše ko kome daje Tople Pahuljice. Nakon dolaska veštice, ljudi su počeli to činiti u parovima i čuvati sve svoje Tople Pahuljice isključivo jedno za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i davali svoje Tople Pahuljice nekome drugom, odmah su se osećali krivim zbog toga što su znali da će njihov partner vjerojatno biti uvrijeđen trošenjem Tople Pahuljice. Neki ljudi, koji nisu mogli naći dovoljno darežljivog partnera, morali su kupovati svoje Tople Pahuljice i morali su provesti dosta vremena radeći da bi zaradili dovoljno novca.

Neki ljudi su nekako postali »popularni« i dobivali su puno Toplih Pahuljica a da ih nisu ničim uzvraćali. Oni su zatim prodavali te Tople Pahuljice ljudima koji nisu bili »popularni« a Pahuljice su im trebale za preživljavanje.

Druga stvar koja se dogodila bila je da su neki ljudi uzeli Hladne Bodlje – kojih je bilo u neograničenim količinama i lako se moglo doći do njih - obojili su ih u belo i uvaljivali ih kao da su Tople Pahuljice. Te imitacije Toplih Pahuljica bile su zapravo Plastične Pahuljice, i one su prouzrokovale niz dodatnih teškoća. Na primer, dvoje ljudi se sastalo i slobodno razmenilo Plastične Pahuljice, za koje su smatrali da će učiniti da se osećaju dobro, ali je ispalo da se umesto toga osećaju loše. Pošto su oni pretpostavljali da razmenjuju Tople Pahuljice, ljudi su odrastali vrlo zbunjeni ovim, ne shvatajući da je njihov hladni i bodljikavi osećaj zapravo rezultat toga što su dobili previše Plastičnih Pahuljica.

I tako je situacija bila vrlo, vrlo turobna, a sve je to počelo dolaskom veštice koja je učinila da ljudi veruju da će jednoga dana, kada najmanje budu očekivali, posegnuvši rukom u vrećicu sa Toplim Pahuljicama, tamo neće naći više nijednu.

Nedugo zatim, u znaku Vodolije, rodila se mlada žena sa širokim bedrima i došla u ovu nesrećnu zemlju. Činilo se kao da nije ni čula za zlu vešticu i nije bila nimalo zabrinuta da će jednom ostati bez svoje zalihe Toplih Pahuljica. Ona ih je davala slobodno i rado, čak i kad ih neko nije izričito tražio. Zvali su je Hip i nisu odobravali njeno ponašanje jer je ona davala drugoj deci osećaj da nemaju potrebe brinuti se o tome da će ostati bez svoje zalihe Toplih Pahuljica. Deca su je veoma volela jer su se u njenom društvu osjećala prijatno i sama su počela slediti njen primer i davati drugima Tople Pahuljice kad god bi osjetili da treba.

Odrasli su postali zabrinuti i odlučili su doneti zakon da bi zaštitili decu od toga da potroše svoje zalihe Toplih Pahuljica. Taj zakon je proglasio za kazneno delo bezbrižno davanje Toplih Pahuljica drugima, bez javne dozvole. Mnoga deca, ipak, izgleda da nisu na to obraćala pažnju i uprkos zakonu ona su nastavila davati jedno drugom Tople Pahuljice kad god bi osetila da to trebaju učiniti i kad god je to neko od njih tražio. Pošto je bilo puno, puno dece, skoro isto toliko koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da će biti po njihovom.

Za sada je teško reći šta će se dogoditi. Hoće li odrasli, snage reda i zakona zaustaviti nebrižan odnos dece? Hoće li se odrasli pridružiti Hip i deci u uvjerenju da će uvijek biti dovoljno Toplih Pahuljica? Hoće li se oni setiti dana koje njihova djeca žele vratiti? Dana kada je Toplih Pahuljica bilo u obilju jer su ih ljudi slobodno i rado davali jedni drugima...

Claude Steiner, „Bajka o toplim pahuljicama“


Ovu priču je napisao Klod Štajner, transakcioni analitičar. Transakciona analiza se, kao što joj ime kaže, bavi analizom transakcija, odnosno razmena među ljudima. Jedan od osnovnih pojmova su stroukovi, jedinice pažnje. Pažnja drugih ljudi... je neophodna za preživljavanje i optimalno funkcionisanje. Tople pahuljice su sve jedinice pažnje koje autentično i iskreno upućujemo drugima a čine da se drugi osećaju prijatno. Sa svakom toplom pahuljicom mi šaljemo poruku “postojiš“ i “važan si“. Primeri toplih pahuljica su: pozdrav, iskreni kompliment, iskreno “kako si?“, slušanje, podrška, dodir, zagrljaj, poljubac, osmeh,poklon, vreme izdvojeno za nekog... u zavisnosti od stepena bliskosti sa nekom osobom, dajemo različitu vrstu i količinu toplih pahuljica. Poznato je da je bilo kakva pažnja bolja od nedostatka iste. Neki ljudi ne umeju da daju ili prime toplu pahuljicu, i zato im se repertoar sastoji od hladnih bodlji. Primeri hladnih bodlji su: podsmeh, uvreda, ogovaranje, ironija, sarkazam, kritikovanje (prekomerno i neadekvatno). Plastične pahuljice podsećaju na tople pahuljice po formi, ali se razlikuju po tome što su neautentične i neiskrene. Kao kada vam neko uputi kompliment “reda radi“ ili zato što očekuje neku korist od vas.
Pored toga što navijate za decu, možete i da se priključite borbi! Tople pahuljice delite nesebično, a hladne bodlje i plastične pahuljice izbacite iz upotrebe! :)


Izvor: Emocionalna inteligencija


P.S. Mrzi me da ja pišem, kad su drugi već napisali, bolje od mene.
By LeDeNa_
#2011170
....Sta volim kod nje....

Kako se stisne uz mene kad legnemo u krevet.
Kako se smeje
Kako govori
Kako uzdise
Kako mi sapuce
Kako mi je zabavna
Kako me zasmejava
Kako sprema spagete njam :)
Kako me zna pogledati
Kako mi kaze "sreco" ili "draga"
Kako je nezna...Kod nje i na njoj sve volim Slika
By LeDeNa_
#2012350
Jednom davno, svi ljudski osecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je Dosada zevnula treci put, Ludost je, uvek tako luda, predlozila: „Hajde da se igramo skrivaca! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osecajima.“ Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutatii, zapitala : „Skrivaca? Kakva je to igra?“
„To je jedna igra“, zapocela je objasnjavati Ludost, „u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik.“

Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati, Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se setio predloziti igru. Oprez nije hteo rizikovati.

„Jedan, dva, tri“, pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost koja se, kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senu Uspeha koji su muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gde se sakriti jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.Sloboda u dahu vetra. Sebicnost je skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno okeana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.

Kada je Ludost izbrojala 999 999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruze, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.

„Milion“, zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu. Prvu je pronasla Lenjost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i zavist i, naravno, Uspeh, a Sebicnost nije trebalo ni traziti. Sama je izletela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednela i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse, jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sedeti na obliznjem kamenu.

Tako je Ludost, malo-pomalo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Teskobu u izgorenoj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopste icega igrali.

Samo ljubav nije mogla nigde pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila besna, ugladala je ruze. Usla je medju ruze, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik Ruzino je trnje izgreblo Ljubavi oci. Ludost nije znala sta uciniti. Pronasla je pobednika, osecaj nad osecajima, ali Ljubav je postala slepa. Ludost je plakala i molila Ljubav da joj oprosti i naposletku odlucila zauvek ostati uz nju i pomagati joj.

TAKO JE LJUBAV ISPALA POBEDNIK MEDJU OSECAJIMA, ALI OSTALA JE SLEPA, A LUDOST JE PRATI GDE GOD IDE………

HM----
Korisnikov avatar
By Mariška
#2012457
Originally posted by LeDeNa_

Jednom davno, svi ljudski osecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je Dosada zevnula treci put, Ludost je, uvek tako luda, predlozila: „Hajde da se igramo skrivaca! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osecajima.“ Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutatii, zapitala : „Skrivaca? Kakva je to igra?“
„To je jedna igra“, zapocela je objasnjavati Ludost, „u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik.“

Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati, Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se setio predloziti igru. Oprez nije hteo rizikovati.

„Jedan, dva, tri“, pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost koja se, kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senu Uspeha koji su muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gde se sakriti jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.Sloboda u dahu vetra. Sebicnost je skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno okeana (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.

Kada je Ludost izbrojala 999 999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruze, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.

„Milion“, zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu. Prvu je pronasla Lenjost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i zavist i, naravno, Uspeh, a Sebicnost nije trebalo ni traziti. Sama je izletela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednela i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse, jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sedeti na obliznjem kamenu.

Tako je Ludost, malo-pomalo, pronasla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju zita, Teskobu u izgorenoj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopste icega igrali.

Samo ljubav nije mogla nigde pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila besna, ugladala je ruze. Usla je medju ruze, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik Ruzino je trnje izgreblo Ljubavi oci. Ludost nije znala sta uciniti. Pronasla je pobednika, osecaj nad osecajima, ali Ljubav je postala slepa. Ludost je plakala i molila Ljubav da joj oprosti i naposletku odlucila zauvek ostati uz nju i pomagati joj.

TAKO JE LJUBAV ISPALA POBEDNIK MEDJU OSECAJIMA, ALI OSTALA JE SLEPA, A LUDOST JE PRATI GDE GOD IDE………

HM----
:wow:



:fancyklap:
Korisnikov avatar
By Mariška
#2012467
Originally posted by LeDeNa_
....Krajnost izmedju.....

(...)

Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostanes neprilagodjena, moja zelja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatis ono sto ti se daje, moj poriv za zivljenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomis i unistis da bi nesto iz rusevina moglo da iznikne, novo, cisto i poznato tvoje...
HM----

Da bi se sve sastavilo, mora da se razbije- povodom Prajda (moj stav)
By LeDeNa_
#2012473
Originally posted by Mariška
Originally posted by LeDeNa_
....Krajnost izmedju.....

(...)

Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostanes neprilagodjena, moja zelja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatis ono sto ti se daje, moj poriv za zivljenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomis i unistis da bi nesto iz rusevina moglo da iznikne, novo, cisto i poznato tvoje...
HM----

Da bi se sve sastavilo, mora da se razbije- povodom Prajda (moj stav)
Tnx...

:mazi:
  • 1
  • 48
  • 49
  • 50
  • 51
  • 52
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!