Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

Korisnikov avatar
By Mariška
#1988810
Originally posted by LeDeNa_

Mariška ali iskreno se iznenadim sta izneses jer su bas te meni u posebnom folderu....Hvala puno :)
:sesir:


Drago mi je da pogodih makar u jednom od sedam delova.

I ćorava koka nabode zrno!

:lol:
By LeDeNa_
#1988814
Hahahaha u temi Djordje Blasevic sam napisala....Kisss

Mariška jesi ti osvetoljubiva?
By LeDeNa_
#1988819
cekala sam da izronis,
cekala sam da dojuris na bicikli,
cekala sam da pokucas
iscekivala da udjes bez kucanja
cekala sam pisuci
cekala sam mastajuci,
cekala sam igrajuci se

docekala sam te
znajuci da si ti ta
draga
na bicikli

i ne znajuci kako izgledas
u tami sobe kad si
se prvi puta pojavila
bez kucanja

nisam verovala da
necu moci
da cu se razocarati
da ces me prevariti
da ces biti hladna.

koliko nade
koliko napustenosti.

neka.

cekam te opet.
cekam tvoju pricu.
cekam da kazes:
sve je smeh!

''
Korisnikov avatar
By Mariška
#1988849
Originally posted by LeDeNa_

cekala sam da izronis,
cekala sam da dojuris na bicikli,
cekala sam da pokucas
iscekivala da udjes bez kucanja
cekala sam pisuci
cekala sam mastajuci,
cekala sam igrajuci se

docekala sam te
znajuci da si ti ta
draga
na bicikli

i ne znajuci kako izgledas
u tami sobe kad si
se prvi puta pojavila
bez kucanja

nisam verovala da
necu moci
da cu se razocarati
da ces me prevariti
da ces biti hladna.

koliko nade
koliko napustenosti.

neka.

cekam te opet.
cekam tvoju pricu.
cekam da kazes:
sve je smeh!
Predivno!

:)

Iskreno, dođe mi da te zagrlim dok je čitam.

Tako jednostavnim rečima, toliko emocija!

:hail:
By LeDeNa_
#1988866
Originally posted by Mariška
Originally posted by LeDeNa_

cekala sam da izronis,
cekala sam da dojuris na bicikli,
cekala sam da pokucas
iscekivala da udjes bez kucanja
cekala sam pisuci
cekala sam mastajuci,
cekala sam igrajuci se

docekala sam te
znajuci da si ti ta
draga
na bicikli

i ne znajuci kako izgledas
u tami sobe kad si
se prvi puta pojavila
bez kucanja

nisam verovala da
necu moci
da cu se razocarati
da ces me prevariti
da ces biti hladna.

koliko nade
koliko napustenosti.

neka.

cekam te opet.
cekam tvoju pricu.
cekam da kazes:
sve je smeh!
Predivno!

:)

Iskreno, dođe mi da te zagrlim dok je čitam.

Tako jednostavnim rečima, toliko emocija!

:hail:

Hvala, napisala sam je malopre

"koliko nade
koliko napustenosti."

sve je put i promena..
nema napustenosti..samo, novi vidici!

:)
Korisnikov avatar
By Mariška
#1988890
Mit o romantičnoj ljubavi vs poliamorija

U poliamoriji je osoba u ljubavnom odnosu sa više intimnih partnera, koji svi znaju jedni za druge. Osnovna ideja poliamorije mogla bi se izraziti rečima: „Ljubav nije nešto što kad nekom daš - više nemaš, već upravo suprotno; ljubav se daje i zatim vraća umnožena“.

Suprotnost poliamoriji je tzv. mit o romantičnoj ljubavi, po kojem su dve osobe „stvorene jedna za drugu“, pa prema tome nisu namenjene nikom drugom. Mit tako propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa, naročito seksualnih. Ovaj mit je, na sebi svojstven humorističan način, izložio Aristofan u svojoj besedi u Platonovoj „Gozbi“:
"Svaki od nas, dakle, jeste samo prepolovljeno znamenje od jednoga čoveka, jer smo, rasečeni kao svoje (svoje ili plosnatice - vrsta morske ribe, Pleronectidae; prim. prev.), postali dvoje iz jednoga. I otuda svaki uvek traži drugo znamenje koje mu odgovara. Prema tome, svi oni muškarci koji su odsečak od onoga zajedničkoga roda, koji se nazivao muškoženski, vole žene, i većina preljubnika postala je od toga roda, a opet sve žene koje vole muškarce i one koje su preljubnice, postale su takođe od toga roda. A one žene koje su odsečak od žene ne mare mnogo za muškarce, nego više naginju ka ženama, i od toga roda postaju heteristrije. A svi oni koji su polovina od muškarca, vole muškarce; (...) dakle žudnji za celinom i lovu na nju ime je ljubav."
(Platon: "Gozba", četvrta beseda - Aristofan)

Razlika između poliamorije (koja ohrabruje sveopštu ljubav) i mita o romantičnoj ljubavi (koji propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa) odgovara razlici između tzv. matrijarhalne kulture sa jedne, i patrijarhalne kulture, sa druge strane, kao što je to primetio Bahofen u svome kapitalnom delu „Materinsko pravo“: „Ljubav koja potiče iz materinstva obuhvata ne samo intimni krug nego i opšte i šire krugove (...) Kao što je u očinskom principu sadržano ograničenje tako je u majčinskom principu sadržana opštost. Kao što očinski princip nosi sa sobom ograničavanje na uži krug, materinski princip, poput prirodnog života, ne poznaje nikakvih ograda. Iz majčinstva potiče sveopšte bratstvo svih ljudi, o kojem spoznaja i svest slabe jačanjem očinstva. Porodica utemeljena na patrijarhatu ograničava se na jedan individualni organizam, dok matrijarhalna porodica ima tipično opšti karakter kojim počinje svaki razvitak (...) Utroba svake žene, smrtna slika zemljine majke Demetre, daće braću i sestre deci svake druge žene i biće domovinom koja poznaje samo braću i sestre tako dugo dok razvitak očinstva ne razbije jedinstvenost masa i princip razdvajanja ne pobedi nerazlikovanje. Matrijarhalne kulture mnogostruko izražavaju pa čak i pravno formulišu spoznaju ovog aspekta matrijarhata. Na njemu počiva princip opšte slobode i jednakosti“
Korisnikov avatar
By Mariška
#1988899
BOTTOM LINE:
Originally posted by LeDeNa_

"Ljubav je čežnja za našom vlastitom izgubljenom polovicom."

Milan Kundera
(Nepodnošljiva lahkoća postojanja)
Ovo je jedno viđenje ljubavi.

Ali postoje i drugačija viđenja.

Drugačiji vidici...

:hug:
Korisnikov avatar
By Mariška
#1989020
I ova priča:
Originally posted by LeDeNa_

- Pobedila sam, pogledala je ravno u oci, onako kako samo pobednice mogu.
Taj trenutak nadmoci se cinio dovoljan da bude srecna ceo zivot.

Izdrzala je pogled trudeci se da brada ne zadrhti. Znala je da treba znati i izgubiti da bi se pobedilo. Jednom je vec bila pobednica, a tek je sada, u drugoj ulozi, razmisljala, je li zaista bila? :)

- Jesi, s pravom, dostojanstveno joj odgovorila, samo jedan kratki trenutak pomislivsi da joj mozda kaze da u ovoj igri nema pobede i nema gubitka. Znala je da ne bi shvatila.

- Prva sam je nasla i sad je moje, morala je jos nepotrebno dodati.

Igra trazenja svakog leta uvek je privlacila devojke. Prosle godine blago je ona nasla. Skrinju u koju je svako stavio za nju najvredniji komad. Bilo je skoljki, kamencica, pesama i citata, jeftinih komada nakita, i jos kojecega. Najvece blago bilo je Njeno pismo. Najlepsu devojku leta. Dobivsi blago dobila je i Nju i bila je samo njena do sledece sezone. Dovoljno dugo da inertni um pomisli - zauvek.
Ove godine ju je pretekla. Uporna, neumorna, gazila je sve samo da se prva domogne skrinje. U jednom trenu, kad joj je preprecila put cak je i pustila. Nije se htela tako boriti. Nije bilo cari. Na silu se puno toga moze. Samo je kratkotrajno. I ima posledice.
Sa veseljem je gledala sitnice koje su se sarenile. I sa posebnom radoscu su joj drhtale ruke dok je otvarala njeno pismo. Bila je njena, makar ovu noc...
Pustila je da uziva u svojoj pobedi i polako, natraske krenula u mrak.

U prolazu samo, Njena ruka ju je ovlas dodirnula po ruci i sapnula, Ipak sam tvoja.

- Ma daj, to je samo igra, odgovorila joj je, ne znajuci da li sa zaljenjem ili sa veseljem.


2003 he

Davno bese :D
Da li je nešto uopšte ljubav ako ne traje zauvek?

Ili neku osobu volimo zato što nam je potrebna, u ovom momentu, zato što nam je potrebno, u ovom momentu, da je volimo...

Iz nekog razloga, zbog neke šare u obliku leptira na dlanu...

A posle nekog vremena šara izbledi, i više nam ta osoba nije potrebna, niti mi njoj.

I da li je to onda uopšte bila ljubav, ako više možda i ne traje, ako sada (više) volimo neku drugu osobu...

Ja mislim da to ipak jeste ljubav.

Ne verujem u večnu ljubav, mada nemam ništa protiv toga da je iskusim. Naprotiv. To bi bilo savršeno.

Ali nije strašno ni ako nije savršeno. Ljubav je ljubav i kad nije savršena. :yes:

Slično važi i za prijateljstvo.

:friends:
Korisnikov avatar
By Mariška
#1990123
ZAUVEK


- Pobedila sam - pogledala ju je ravno u oči, onako kako samo pobednice mogu.
Taj trenutak nadmoći se činio dovoljnim da bude srećna ceo život.

Izdržala je pogled trudeći se da joj brada ne zadrhti. Znala je da treba znati i izgubiti da bi se pobedilo. Jednom je već bila pobednica, a tek je sada, u drugoj ulozi, razmišljala, je li zaista bila?

- Jesi, s pravom - dostojanstveno joj je odgovorila, samo jedan kratki trenutak pomislivši da joj možda kaže da u ovoj igri nema pobede i nema gubitka. Znala je da ne bi shvatila.

- Prva sam je našla i sad je moje - morala je još nepotrebno dodati.

Igra traženja svakog leta je privlačila devojke. Prošle godine blago je ona našla. Škrinju u koju je svaka stavila za nju najvredniji komad. Bilo je školjki, kamenčića, pesama i citata, jeftinih komada nakita, i još koječega. Najveće blago bilo je Njeno pismo. Najlepša devojka leta. Dobivši blago dobila je i Nju i bila je samo njena do sledeće sezone. Dovoljno dugo da inertni um pomisli - zauvek.

Ove godine ju je pretekla. Uporna, neumorna, gazila je sve samo da se prva domogne škrinje. U jednom trenu, kad joj je preprečila put, čak ju je i pustila. Nije se htela tako boriti. Nije bilo čari. Na silu se puno toga može. Samo je kratkotrajno. I ima posledice.
Sa veseljem je gledala sitnice koje su se šarenile. I sa posebnom radošću su joj drhtale ruke dok je otvarala njeno pismo. Bila je njena, makar ovu noć...
Pustila ju je da uživa u svojoj pobedi i polako, natraške, krenula u mrak.

U prolazu samo, Njena ruka ju je ovlaš dodirnula po ruci i šapnula: Ipak sam tvoja.

- Ma daj, to je samo igra - odgovorila joj je, ne znajući da li sa žaljenjem ili sa veseljem.







LeDeNa_, mislim da bi najpogodnije mesto za ovu priču bilo tamo na kraju četvrtog dela zbirke, nakon priče "Sretan je ko ume da voli".
By LeDeNa_
#1990127
Mariška kao sto sam u drugim postovima rekla....danas sam se napila...ali moram ti reci sada jedno...i briga me sta drugi misle..

Jako si pametna, nacitana...i mnogo te volim....
By LeDeNa_
#1990138
Napisacu veceras nesto....a uz neke slike cu dodati nesto...Mariška...nadam se uskorom vidjenju....

:icequeen:
By LeDeNa_
#1992538
Originally posted by Mariška

Da li je nešto uopšte ljubav ako ne traje zauvek?

Ili neku osobu volimo zato što nam je potrebna, u ovom momentu, zato što nam je potrebno, u ovom momentu, da je volimo...

Iz nekog razloga, zbog neke šare u obliku leptira na dlanu...

A posle nekog vremena šara izbledi, i više nam ta osoba nije potrebna, niti mi njoj.

I da li je to onda uopšte bila ljubav, ako više možda i ne traje, ako sada (više) volimo neku drugu osobu...

Ja mislim da to ipak jeste ljubav.

Ne verujem u večnu ljubav, mada nemam ništa protiv toga da je iskusim. Naprotiv. To bi bilo savršeno.

Ali nije strašno ni ako nije savršeno. Ljubav je ljubav i kad nije savršena. :yes:

Slično važi i za prijateljstvo.

:friends:
Ljubav je more.
Valovi koji se pretacu jedan u drugi. Zato nikad ne pocinje i nikad ne prestaje. Samo mi dajemo imena tim valovima, a i to je trenutno.

;)
By LeDeNa_
#1992546
Zrak je stajao. Tisina posvemasnja. Bojala se uopste lebdeti takvim prostorom. Neko je zamahnuo spagom. Fijuk je prerezao nevidljve atome. Odjednom se sve uzburkalo. Slika je postala mutna. Kondenzirana. Trljala je ispred sebe bespomocno dlanovima. Stiskala oci da izostri pogled. Titralo je posvuda. Rezonancija zvuka do u beskraj. Poput znalacki poslozenih ogledala koji te odrazavaju do u beskraj.
Kada staje? Kada prestaje? Uzbunili su se zivci u njoj, navikloj da ima stvari pod svojom kontrolom. Kako da okoncam.

Cekaj samo, zacula je duboki glas unutar sepoocnica. Smirice se samo od sebe. Samo miruj i ne preduzimaj nista.
Podigla je ruke i cvrsto zatvorila kapke ponavljajuci uspavanku iz detinjstva da je divljina ne ponese.

Zvuk se smirio. Otvorila je jedno oko. Atomi su se vracali na poznati polozaj. Energija se zaustavila. Opet je sve bilo besumno cisto.

Ali gle, na onoj kuci su se otvorili prozori.

:)

2006
By LeDeNa_
#1992549
.....JUTRO

Opet dolazi. S uzitkom se budila od mlade noci otkrivajuci svetlost na horizontu.
Zatim je zaspala jos 15tak minuta.
Pogledala kroz prozor. Bilo je svetlije, ali jos tiho.
Nastavila je san, bio je tako dobar. Sanjala je da putuje. Da putuje sa njom. Negde u nepoznato, u novo, ako toga jos uopste ima. Hodali su zrakom, kao po nekoj nevidljivoj putanji, ruku pod ruku, dve bezvremenske prijateljice.
Zacula je zamor ptica. Ranojutarnje sretnice koje pozdravljaju sunce jos dok je nad Uralom.
Vratila joj se dok je strpljivo cekala. Stavila joj svoju desnu pod levu, a ona joj je jos desnim dlanom saku pokrila. Gledali su se u oci i smejale. Kao i uvek. Nije tu bilo tenzije. Nije bilo ceznje za dodirom. Shvatila je da vrlo verovatno ni nemaju telo kad tako lako brzaju svemirom.
Opet je zamolila da priceka, samo da vidi kako jutro napreduje. Ptice su zivahno raspredale novosti i snove, cuo se bebin plac sa sprata iznad i prvi auti su kretali na posao. Nebo? Nebu se vracam u san.
Nisu razgovarale ni o cemu konkretnom. Ona bi nesto pocela, ona prihvatala, ona je nastavljala, ona upadala u rec. Glasovi su postojali visi, smeh radosniji, prica se isplela sama od sebe. Bilo je tako ugodno imati je kao suputnika.
Otvorila je oci znajuci da je vreme. Tirkiz neba bio je prosaran zlatastim oblacima od jutarnjeg sunca. Ima jos malo do dorucka. Taman da napise jutarnju pricu.

2007
By LeDeNa_
#1995202
Originally posted by LeDeNa_
Originally posted by Mariška
Originally posted by LeDeNa_

cekala sam da izronis,
cekala sam da dojuris na bicikli,
cekala sam da pokucas
iscekivala da udjes bez kucanja
cekala sam pisuci
cekala sam mastajuci,
cekala sam igrajuci se

docekala sam te
znajuci da si ti ta
draga
na bicikli

i ne znajuci kako izgledas
u tami sobe kad si
se prvi puta pojavila
bez kucanja

nisam verovala da
necu moci
da cu se razocarati
da ces me prevariti
da ces biti hladna.

koliko nade
koliko napustenosti.

neka.

cekam te opet.
cekam tvoju pricu.
cekam da kazes:
sve je smeh!
Predivno!

:)

Iskreno, dođe mi da te zagrlim dok je čitam.

Tako jednostavnim rečima, toliko emocija!

:hail:

Hvala, napisala sam je malopre

"koliko nade
koliko napustenosti."

sve je put i promena..
nema napustenosti..samo, novi vidici!

:)
"cekam da kazes:
sve je smeh!"

il, da ja to kazem tebi!!! do tad..govorim to sebi! ;)

************************

"cekala sam pisajuci
cekala sam mastajuci,
cekala sam igrajuci se"

I? Sta mi je falilo ?
******
"da ces biti hladna."

A kakva da bude, tek izasla iz hladnog jezera, trazi da je ugrejem...

ne valja hmmm

neka ostane.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1995860
Originally posted by LeDeNa_

Kada me zamolite na mailu da napisem nesto ufff....Mozete i ovde slobodno...Par...tj Gospodar si a tvoja zena robinja...Ja to ne kontam ni dalje iako znam dosta o tome (okolina)...Ali evo, trudicu se:)
Mada nisam sigurna da cu potrefiti....Sorry!!!....

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Rekla je:
-Ostavite me.
Bele su pregace zaleprsale iz prostorije, sklopivsi vrata bez suma. Nije se obazrela. Opste je poznato bilo da je pod njenim krovom zabranjena svaka glasnija rec ili korak. Kako je zivela, tako je od drugih zahtevala.
Najposle, za neistomisljenike uvek postoji bic.
Kada je imala petnaest godina, noc uoci njenog vencanja; majka joj je dosla u spavaonicu, sama. Vec je puki taj cin bio neobican. Gospodje majcinog ranga nigde se ne pojavljuju bez pratnje, cak ni pod sopstvenim krovom. Ona je sedela na rubu postelje, bosonoga i raspletene kose pale skoro do peta; gledajuci majku kako prilazi istim onim korakom kojim danas i sama hoda: lakim, bez suma, koji jedva da pomera skute. Te je noci, zadnje svog detinjstva, dobila dve pouke: bracna istina nikad ne napusta zidove bracne loznice.
I, sluzincad se nikad ne udara rukom; pogotovo ne otvorenim dlanom.
Njena je majka smatrala da nema zivotnih istina vecih koje bi joj trebala preneti.
Kako zivis, tako od drugih zahtevaj.
Pogled sa prozora bio je velicanstven, ali uvek je takav bio. U maglu uvijeni plavi vrhovi sneznika koji cepaju oblake; vrisak bezmernih provalija i ledeno blestanje mrtvih zimskih jezera. Posmatrala je ne videci, i nista ne osecajuci. Gledala je kroz taj prozor i prve noci svog braka; kada se u praskozorje popela do njega sitnim, ranjenim koracima; uvijena u krvavu plahtu. Gledala ga je dok je u znoju, ne pustivsi glasa, rasjala svoje prvo musko dete. Sasvim se sigurno seca kako je uz njeg stajala posle prvog samara koji joj je rasekao usnu i srce. Bilo je to posteno. U izvijenu kovanu resetku izlivena stakla jedina su u kojima je ikad videla svoj pravi odraz.
Ne devicu pokidane utrobe. Ne nasmrt izmucenu, krhku petnaestogodisnjakinju s kostima kao od ruzinih latica koja u krvi radja. Ne sramotu samara nadlanicom, kao da je neposlusni kmet.
Nikad suncem ogrejani vrhovi sneznika i mrtva jezera.
Pravi odraz.
Uzela je da uplice kosu zlatnu i crvenu poput meda. To je zlo, rekla je majka jednom kad su je sluskinjice cesljale pred spavanje. Prošle su godine pre nego ju je razumela. Mada je jutro posle svoje prve bracne noci odenula do grla zakopcanu, zift-crnu udovicku haljinu; i nikad potom ponovo otvorila svoju od ruzinog drveta rezanu kutiju za nakit; ta nesretna crvena kosa nikako se nije dala pokoriti. BIla je sasvim neprimerena.
U njenim ocima, lepota koju su joj pripisivali uvek je izazivala podozrenje i sumnju. Lepota je bila teret; robila je tudje poglede i saptanja. Sve sto je ikada u zivotu trazila, bio je - posluh.
Ne spevavanje u ode. Lepotu niko ne uzima za ozbiljno.
Nakon deset godina; bilo je podnosljivije.
Okrenula se od prozora i osmotrila sobu - cetvrtasta, svedena, neukrasena; onako kako je zahtevala. Nije morala prevlaciti vrhom prsta po komodama ni njusiti plahte. U kaminu visine coveka praskalo je zdravo, mirisno drvo. Prosla je kraj njega ne zastavsi da ogrije ruke.
Svugde duz kamenom poplocanih hodnika pred njom su sevala ledja. Pognuta ledja u radu; jedina kakva je u svojoj blizini trpela. Nije bilo zastajkivanja, cesanja jezika ni otvorenih pogleda. Kuda bi okom uspela da dosegne, retko je kad bilo uopšte - prisutnih. Ponekad se osećala kao Mojsije kad je ono sekao more.
Sve se zivo sklanjalo od njene paznje.
Hodala je ne praveci nikakvog suma, kicme koju nista ne sagiba, skutova za koje se nikakva necist ne hvata. Hodnici su isli miljama sa vrhe kule; ali svi su podovi bili pometeni, sve svece useknute, sve tepiserije po zidovima oprasene. Iz vesernice je kuljala para s mirisom lavande. Znala je da se u pecinastoj kuhinji ovog momenta na raznju okrece zverinje; ali ti joj mirisi nisu cak ni podraskali nosnice. Ona, koja vec deset godina nije u usta stavila komad mrtve zivotinje; sasvim je dobro obucila kuhinjsko osoblje cemu sluze zatvorena vrata.
Kad je spustala nogu sa zadnjeg stepenika, neko joj, pognut i krijuci lice, rece da je stigao. Zastala je na pola trena, tek koliko je trebalo njenoj maloj, nemustoj sluskinjici da joj pritrci i popravi ukosnicu. U nekoj drugačijoj situaciji, iznenadila bi se. S njenih crnih haljina nije bilo truncica koje bi se morale skinuti ni pod srebrnim snalama pramenova koje bi valjalo dotegnuti.
Skoro nikad.
Ovaj se put, pak, nije zacudila. Ovaj je put, naravno, izuzetak.
Dva su paza u zutom i modrom pred njom otvorila teska dvokrilna vrata. Na pragu joj lice zali miris konjske balege i nagorelog drveta. Nije imala vremena da gadljivo nabire nos. Parcici smrznute zemlje varnicili su pod rasnim kopitama; umrezeno je prstenje oklopa zvecalo; muski je smeh činio da joj potplati cizama od one fine, meke koze podrhtavaju.
Stajala je na pragu, preplevsi prste na barsunu svoje haljine, kicme kao od zeljeza, dignute brade.
Kora lednickog jezera puce. Nesto se pomeri u crnim dubinama.
Dok ga je gledala kako baca uzde stitonosi i prilazi joj; drhtaj joj je prosao kroz kicmu od celika. Niko to nije video.
Ni on.
Stao je pred nju, visinom i ramenima zaklonivsi nebo. Stao i bacio senku duz praga na kom je drhtala; jedinu u kojoj je ikad dozvolila da bude. Namirisala je tesko secivo za pasom, metal, krzno i kožu.
Krv.
Trepavice su joj zaigrale dok je spustala pogled. Mrzeći svaki slog svog glasa, rekla je:
-Dobro mi došli, gospodaru, muzu moj.
Dok su paklene vatre pocinjale da plamte, a ledena kora svuda duz povrsine cvilela cepajući se i topeci; ništa se nije moglo porediti s mrznjom koju je osecala spram znanja da bi sa istom ocajnom iskrenosću iste reci izgovorila ponovo.



:bundeva:
Već sam ranije pisala da ova tvoja priča za mene predstavlja esenciju patrijarhata, u njegovoj najogoljenijoj formi - dakle ne u obliku srednjovekovne viteške ljubavi, Beatriče itd., nego po onoj Ničeovoj formuli iz Zaratustre: "Ideš li ženama, ponesi bič!" I ja baš nešto i ne vidim neku suštinsku razliku između međusobnog odnosa ovog bračnog para, muža, gospodara, i njegove žene, robinje, sa jedne strane, i međusobnog odnosa tvoje Domine i tebe, onako kako si opisala vaš odnos u BDSM potforumu, sa druge strane...

Uopšte, ta tvoja potreba za mazohističkim potčinjavanjem mi zapravo izgleda kao nekakva tvoja potreba za uspostavljanjem suštinski patrijarhalnog, mizoginog odnosa muškarca i žene, ali u okvirima lezbejske veze... Tvoj odnos prema tvojoj Domini, po mom mišljenju, u suštini je isti kao odnos žene robinje prema njenom mužu gospodaru - to što je tvoja veza tehnički homoseksualna, lezbejska, ne znači da ona nije suštinski patrijarhalno mizogina...

Otprilike kao što je opisano u jednom postu u temi "Da li ste heterofobični":
Originally posted by De Profundis

Hetenormativnost kao mizoginijska matrica koja reproducira modele seksualnih identiteta uvijek na zagušavanju individualnosti i inferiorizaciji ženskoga, ima veze sa heteroseksualcima/kama kao identitetima, ali sasvim na drugi način. Recimo, heteronormativnost se ne zadržava samo na heteroseksualnim identitetima, nju često kopiraju pripadnici/ce drugih seksualnih identiteta,l a da toga uopće nisu svjesni/e.
Tek kada budemo posmatrali/e osobe izvan mizoginijskih okvira koje nam svima društvo nameće, kao individue u njihovom punom sjaju, nešto smo naučili/e.
Nekako mi izgleda da je tvoja potreba za mazohističkim potčinjavanjem u suštini mizoginijska...

Možda grešim, možda to uopšte nije tako. Možda ja samo moje iskustvo preslikavam na tebe i onda pokušavam da nađem neku "kopču", neko opravdanje... Jer moja potreba za mazohizmom, za bolom, mislim da predstavlja izraz moje mizoandrije, ako tako mogu da kažem, dakle izraz moje mržnje prema vlastitoj muškosti... Jer kad se ja podvrgnem onoj mojoj "terapiji", ja se osećam kao da iz mene izlazi suvišna muškost, osećam se kao da iz mene, zajedno sa dlakama - kroz tu fizičku bol koju osećam, kao i kroz glad, kada gladujem - izlaze i agresija, i nestrpljenje i sve druge osobine koje ja ne želim da imam u sebi, a koje doživljavam kao muške... Osećam se kao da iz sebe izbacujem neki suvišak muške snage, suvišak muškosti, tako da u meni ostaje samo onoliko muškosti koliko je potrebno da bih bio, da bih bila, shemale, dakle ne više muškarac, nego žena, u muškom telu... I da, to je za mene svojevrsan "power trip", jer ja se, kad zamislim sebe u identitetu muškarca, osećam kao slabić, šonja, slepac, bogalj... Ali kad zamislim sebe kao shemale, ja onda ne da nisam slabić nego čak imam višak muškosti, koji moram da izbacim kroz "terapiju", i meni je ta fizička bol koju osećam pri "terapiji" u suštini veoma prijatna, odnosno seksualno uzbuđujuća...

Ne znam da li je nešto slično slučaj i kod tebe. U smislu da se ti osećaš nedovoljno ženstvenom, pa da se tek kroz patrijarhalno mazohističko potčinjavanje osećaš u potpunosti ženom... Ne deluje mi da je tako, ali jedan od tvojih postova navodi na poomisao da se ti možda ipak ne osećaš u dovoljnoj meri "ženstvenom":
Originally posted by LeDeNa_

Kako ne mogu da se ponasam kao nemocna, bespomocna prin... (a, ne, pored Princes, tu rec necu upotrebiti u ovom kontekstu) nesrecnica koja ne moze da preskoci baricu ako neko ne zalozi svoj kaput da ga stavi preko tri kapi vode i prevede me za ruku preko njih?
Kako ne mogu da zaplacem po potrebi, jednostavno da bih dokazala kako je ’’zenska suza kraljica, najmocnija voda koja rusi sve pred sobom’’? Kako ne mogu da kazem ’’ne mogu’’ a da nisam ni probala da li mogu?
Jer samo kada si u bukvalnom smislu vezana lancima, onda si tek u stanju da slobodno kažeš "ne mogu", a da nisi ni probala da li možeš. Jer tada je sasvim jasno da ne možeš, i više nemaš u sebi unutarnji otpor da budeš "prava žena"... Tek tada ti dozvoljavaš sebi da budeš slaba...

To su naravno samo moje spekulacije, najverovatnije nisam u pravu, ali eto, osećala sam potrebu da ipak napišem o tome koju reč. Možda nisam trebala, ali možda i jesam... Ko zna...
By LeDeNa_
#1997049
Originally posted by Mariška
To su naravno samo moje spekulacije, najverovatnije nisam u pravu, ali eto, osećala sam potrebu da ipak napišem o tome koju reč. Možda nisam trebala, ali možda i jesam... Ko zna...
Mozda ja nisam trebala ono reci ali nema veze...Stojim iza svega...No, da bih ti ja objasnila sta se desava u meni povodom toga treba mi par sati pisanja a ni sama ne znam....jer se u meni odvija dosta toga...ja u tome jesam ali ja sam imala samo dve veze takve vrste....

Kiss...

Jednom, napisem :)
By LeDeNa_
#1997053
"Kakve su ti uobicajene misli takva ce biti i narav tvoje duse - jer misli dusi daju boju."

Marko Aurelije
By LeDeNa_
#1997064
Slika

Moje reci postaju Tok. Idu duboko...
  • 1
  • 45
  • 46
  • 47
  • 48
  • 49
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!