- 10 Sep 2010, 01:15
#1971591
Sretan je ko ume da voli - III deo (prvi post)
SAMI BIRAMO SVOJ ŽIVOT!
Jednom davno, bila sam mala devojčica, pročitala sam jednu rečenicu u nekoj knjizi, i ta rečenica mi se dopala. Ne njeno značenje, nego zvuk reči, njihovo kotrljanje na jeziku, sklop slova... Bilo je u njoj nečega, nekog mističnog značenja, nekog smisla za koji sam bila sigurna da postoji, mada je meni, tada, izmicao. Nekako, bila sam sigurna da sam otkrila neku veliku tajnu, tajnu čije značenje nisam znala, ali tajnu koja će me pratiti kroz čitav život, kao veran pas, kao senka, večno za petama, neko obećanje i naznaka da nikada neću biti sasvim sama, ma kuda pošla i ma odakle se vraćala...
„Sami biramo svoj život!“
Ne sećam se čak ni naslova knjige iz koje je iskočila ova rečenica i, na neki način, postala i moja ideja vodilja i moj kamen spoticanja u daljem životu. Skloni smo, zar ne, da zaboravljamo „velike“ stvari. One male, ipak, mnogo upornije rovare našim dušama, buše rupe koje postaju, na taj način, otvorena vrata za svet koji želi da se nađe u nama. Bez tih rupa, svet bi, zauvek, ostao daleka izmaglica hladnoće i nepripadanja. Priznajem, ponekad, noću, probudim se iz snova u kojima tražim nešto, a ne znam ni šta tražim, ali znam da je nešto jako važno, i da, bez toga, nikada neću biti potpuna. Ponekad, neka lucidna misao koja se probije kroz san, kaže mi da tražim onu davnu knjigu, zagubljenu u mom detinjstvu, knjigu koja će povezati tu rečenicu sa nekim smislom, za koji sam sigurna da mi je izmakao.
Kao dete, bila sam manijakalni čitač. Sa pet godina naterala sam baku da me nauči da čitam ćirilicu, jer nikada nisam mogla da pronađem nekog odraslog ko bi imao dovoljno vremena da mi čita. Sa šest, sama, naučila sam da čitam i latinicu, povezujući sličnosti među slovima, pogađajući smisao reči, i nakon toga, osetila sam prvi dah nezavisnosti u svom životu. Nešto sam mogla sama, bez pomoći tog odraslog sveta koji se uvek nekuda žurio. Mogla sam da čitam. I čitala sam. Kao pravi, mali, knjiški moljčić, sa kikicama u kojima je moja mama pokušavala da sačuva dugu, riđu kosu, sa uvijenim krajevima, koju sam ja bezobzirno šišala čim bi mi neke makaze došle pod ruku, osim kada je bila skupljena u kikice (na neki način, ta dva gumena kruga oko moje kose, bili su tabu tema za mene, ne znam zašto), sa očima koje bi, ako bi neko uspeo u nameri da ih dignem sa knjige, menjale svoju boju (baš kao i danas, kada niko ne može, sa sigurnošću, da tvrdi da zna koje su mi boje oči) onog trenutka kada bi dotakle neki drugi svet od onog u koji sam se preselila. Odraslima je bilo jako teško da pronađu dovoljno skrivena mesta na koja bi sklonili one „ozbiljne“ knjige i one druge, „bezobrazne“ knjige, kojih je, ipak, bilo u našoj kući (kao i u svim kućama u kojima sam živela duže od pet minuta). Iako me ne čudi da je ta, toliko važna knjiga, zauvek samo očešala moje sećanje tom jednom rečenicom, ponekad mislim da sam je suviše olako zaboravila. Ipak je ta knjiga imala presudni uticaj na moj život.
„Sami biramo svoj život!“
U danima mladih lavova, ili lavica (smisao je, zapravo, isti), ta rečenica je, za mene, imala jedno veliko značenje. Negde na tom putu, pokupila sam hrpu ideala, osecaj za pravdu i ispravno, i smatrala da sam otkrila ono njeno skriveno značenje. Ona je značila da se treba uhvatiti u koštac sa životom, odbiti svaki kompromis sa vlastitim poimanjem sveta, prigrliti krutost i rigidnost mladih ideala koji još nisu došli u dodir sa svetom samim, nikada ne oćutati nepravdu, nikada ne oćutati nešto što nije „ispravno“, istrpeti svaku žrtvu, i svaku žrtvu nositi ponosno na grudima, kao medalju za hrabrost da živiš svoj život po sopstvenim pravilima. U tim danima, bila sam dobar materijal za revolucionara (ponešto od toga zadržalo se i do danas), ali, revolucija nije bilo. Živela sam u najmirnijem, „zlatnom“ dobu zemlje koja je bila ideal sređenog i mirnog života. Mogla sam se šetati, polugola, ulicama Beograda u tri ujutru, i stigla bih na svako odredište a da mi ne zafali dlaka sa glave. U školi, glave su nam punili idealom u kome živimo, i rasli smo ubeđeni da na ovom svetu ne postoji zemlja sa većom i boljom budućnošću od naše. Imali smo sve. Odlaske na more, odlaske na skijanje, putovanja u inostranstvo, ptičijeg mleka, pečenih ševa, leviske koje su, na nama, naši vršnjaci (i oni mnogo stariji) Mađari gledali kao u neko veliko blago koje nikada neće pripadati njihovom svetu, a koje mi, tako bezbrižno na sebi nosimo, kao da su nam Milano, Rim i Pariz preko puta kuće, a ne tek destinacije na koje se išlo u onaj, malo „finiji“ shoping, dalje od Trsta koji je, ipak, „zauvek“ ostao naš, a u koji su išli oni manje jednaki među jednakima (i manje bogati). No, mladi ideali postoje da bi se rušili. Lekcije života stižu svakog, budeći zrelost i poštovanje uspomena u onima koji znaju da ih sačuvaju. Kada već nije bilo revolucije za mene, mogla sam stvoriti svoju revoluciju. Čekala me je, raširenih ruku, ne kao Marija na prkosima, ili liberte, egalite, fraternite u dronjcima i crvenom bojom naglašenim grudima, već kao raskošna call girl, koja, za velike pare, svakom nudi ono o čemu sanja.
„Ti, Nina, ti se stalno nešto buniš, kao Grk u apsu, a tamo ćes i da završiš“ bila je omiljena rečenica moje profesorke istorije, koja je, iako izgovorena polušaljivim tonom, sa dobrom dozom odobravanja i podržavanja u nečem u šta je ona sama prestala da veruje, postala prokleto proročanstvo koje se, mnogo godina kasnije, obistinilo. Jer upravo je istorija bila moja odskočna daska u mojoj maloj revoluciji... Istoriju pišu pobednici, a mene je, oduvek, zanimala druga strana. Jer, ako postoji pravda na ovome svetu (a tada je, za mene, postojala), onda je na strani pobednika bilo samo nebo. I oduvek su me zanimali razlozi zbog koga je nebo tu podršku uskratilo gubitničkoj strani, zbog kog greha ju je napustilo, gde su to, napravili, tu tako strašnu grešku, naljutili Bogove dovoljno da im okrenu leđa. Ne znajući, upravo tada, postavila sam osnove za svaku interakciju u svom životu, za svaki dalji postupak prema nekome, u kome, uvek, postoji i ona druga strana, strana koja ima pravo da ispriča svoju priču, i da se ta priča i čuje.
„Sami biramo svoj život!“
Tih godina, svet je bio moja poljana. Rasla sam u kosmopolitskom duhu stare građanske porodice koja nikada nije zaboravila svoje korene, nikada zaboravila na pravila lepog ponašanja, koja se odeća nosi pre podne, koja popodne, a koja, isključivo, pripada večeri, u zavisnosti od prilike. Nijedna destinacija nije bila predaleka, nijedno putovanje nemoguće. Pariz, London, Berlin, Rim, Venecija, Firenca, Prag, Budimpešta, Amsterdam..., svi sa svojim muzejima, galerijama, širokim duhom koji je, za mene, bio suženiji od onog beogradskog (koji je, danas, tek bleda senka sećanja), starim porodičnim prijateljima koji su pričali o nekom drugom, predratnom Beogradu koji su zapamtili. „Znači nema više ulice Kraljice Natalije?“ umeli su da pitaju, još jednom poraženi, još jednom prihvatajući još jedan gubitak koji su doživeli, opraštajući se, još jednom, od dela sebe koji su zauvek izgubili, kao da možeš izgubiti nešto što je deo tebe, što živi u tebi, što postoji zapisano, tvojim rukama uklesano u tebe samog. Nisam razumela tugu na njihovim licima, razloge zbog kojih se ne vrate, tamo, gde je sve lepše i bolje nego ovde gde su sada. Tek mnogo godina kasnije, vraćala su mi se ta lica, prekasno razumevanje njihove tuge i pustoši u srcima koja, nikada, nisu uspeli da presele, zajedno sa porodičnim relikvijama.
Tih godina, kao dobra mamina devojčica, varala sam na velikoj sceni na kojoj sam igrala tu ulogu, sceni na kojoj bi se, uvek, otvorila vrata uz izgovoreno ime i pismo preporuke. Ja sam, naime, otkrila muziku... Kao dete koje je, upravo, dobilo svoj mesečni džeparac, i sa njim u rukama zakoračilo u veliku prodavnicu slatkiša, ja sam bazala po muzičkim radnjama, zaljubljena u miris ganz-novih ploča i njihovih omota, neopterećena visinom „džeparca“ kojim sam raspolagala, nekontrolisano ubacujući sve što mi dođe pod ruku u velika kolica na točkovima koja sam gurala ispred sebe. Audio kasete bile su, tek, način da se ne rastajem od muzike, noseći, kao svoj znak raspoznavanja, nezgrapne slusalice walkman-a od kojih su me bolele uši, ali je muzika dopirala do mene, i svaki bol je bio lako podnošljiv. Neke ploče sam kupovala u više primeraka, uvek pred sobom predviđajući izraz lica onoga kome je bila namenjena. „The Joshua Tree“ se proširio „mojim“ Beogradom kao požar, mesecima pre nego što je prvi primerak stigao u veliki Muzički Magazin u tadašnjoj ulici Maršala Tita. „Buvljaci“ su bili još veći izvor bisera koje sam nosila sa sobom poput relikvija, sa strahom posmatrajući ruke carinika koji su ih okretali bez mnogo razumevanja o njihovoj vrednosti.
„Šta imate da prijavite?“
„Ploče.“
„Pločice?“
„Ne, ploče.“
„Kakve ploče?“
„Muzičke...“
„Ma, je l’ imaš, ti, curo, nešto da prijaviš?“
Pa, ne znam... To što ja nosim preko granica, teško bi moglo da se ocarini. Omina mea mecum porto... Oduvek. Ipak, ta crna plastika, krila je u sebi nova putovanja, nove horizonte, bila su to otkrića kakva se retko nalaze.
David Bowie singles 1967 – 1968
Četiri pesme za koje niko „moj“, do tada, nije znao... A to je bila, tek, jedna od mnogih, za koje sam plaćala basnoslovne sume novca, ne poznajući tehniku cenjkanja na svetskim buvljacima na kojima se prodaju uspomene i raniji životi, da bi neko, ponovo, od njih mogao da gradi vlastiti. Bila sam im, znam, dar sa neba.
Berlin Trilogy
Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, originalno izdanje...
Ploče koje su se izlizale i počele da preskaču nekih par meseci nakon kupovine.
„Sami biramo svoj život!“
Život je, polako, počinjao da bira sam. Moje drugove koji su, preko noći, od onih smelih momaka koji su mi valjali priče o smislu života samo da bi imali izgovor da me drže za ruku i šapuću na uho, postajali seksualni manijaci kojima je smisao života bio da ga nekom uvale. Razlike između nas su postale očigledne. Više nisu bili moji drugovi, postali su lovci koji o devojkama pričaju u šiframa, i meni su postali užasno daleki. Ne zbog svojih priča, nego zbog svesti da, u stvari, nemaju pojma o čemu pričaju. Svoje seksualnosti postala sam svesna rano, još dok sam se pentrala po policama pokušavajući da pronađem skrivene knjige iz edicije „Crven Ban“ koje su se, iako sa dobrom namerom, ipak nespretno i „providno“, skrivale u drugom redu knjiga na najvišoj polici. I prilično rano sam se pomirila sa svojom ženstvenošću, idejom o ženskoj suštini, i radošću zbog toga. I neštedimice sam to koristila, zaigrana do besvesti, sa suštinskom radošću nekoga kome eksperiment uspeva. Večeri u gradu kada bi, na prve taktove neke određene pesme, počela da se uvijam prateći ritam, puštajući bubanj i električnu gitaru (zanimljivo, uvek je to bila neka džn-džn pesma) da odrede dalji razvoj situacije. Noći u Akademiji ili KST-u, kada bih zatvorila oči i osetila mnoštvo suženih pogleda kako klize po meni... A za mene je, sve to, bila samo igra. Tu, među dečacima koji su, odjednom, počeli da foliraju crnilo i kožu, za mene nije bilo očiju za koje bih, zaista, želela da zaigram.
„Sami biramo svoj život!“
Sećam se jednog pogleda koji me je odvojio od društva u kome sam pila kafu. Kao zid koji se, odjednom, podigao oko mene, sa malom, malecnom rupicom, kroz koju sam, kao kroz špijunku na vratima, mogla da pogledam napolje, samo u jedan mali, suženi deo toga napolju, dovoljno da poželim da vidim više, dovoljno sigurna iza zatvorenih vrata. Sigurna zrelost godina koje ne ostavljaju mesta foliranju, koje ne ostavljaju traga sumnji da, čak i kada samo priča, zna o čemu priča. Moje noge koje se, same od sebe, šire ispod stola, kao da znaju šta taj pogled zahteva, znaju pre mene, mnogo pre mene, vekovima pre mene... I dani igre mačke i miša... Odlazak uvek u isti kafić, uvek u isto vreme. „Bože, šta je tebi, pa ima i drugih kafića?“ pitanja koja polako bude sumnju mojih prijateljica. Ima, da... Ali, samo za ovaj znam da Ona u njega dolazi. Dani u kojima sam se, polako, svlačila pred Njom, pokoravala se Njenom pogledu, dopuštala joj da vidi sve ono što sam za druge skrivala, pozivi da me uzme, da me, jednostavno, uzme. Prolazim pored Nje na putu prema toaletu. Okrznuta drskim pogledom, uzvratila je smešak. Vrata koja otkrivaju mali, uzani hodnik, zvuk vrata koja se otvaraju i zatvaraju, lagani drhtaj tela koje ne ume da zadrži vrtlog osećaja koji se dižu u njoj, napetost naježene kože, mišića koji se skupljaju, i titraj nade da će, konačno, sve biti rešeno. Uzeće me, kao ponuđenu voćku, prepunu zrelosti i sokova leta, još uvek neubranu. Osećam pokret iza sebe, snagu tela koje sigurno brani svoj prostor, naslanjam se na zid leđima, jer me noge više ne slušaju. Dve šake susreću se sa zidom iza mene, dve ruke zarobljavaju moje telo, osećam Njen dah na svom licu trenutak pre nego što je skliznula do mog uha, polazeći kroz zamršeni lavirint moje kose, Njeno telo koje se naslanja na moje, Njena težina, snaga, ona unutrašnja, nagoveštena, njeno, gubim se... Njen šapat koji me vraća, prvi put, kao obećanje da će to moći svaki naredni put, svaki put kada budem gubila, srećno gubila, kao druga strana, kao pobeđena strana... „A šta ćemo sada???“
„Sami biramo svoj život!“
Kao uragan koji briše sve pred sobom, godine koje lete, dani koji se smenjuju, trenuci koji su večnost sama. Njene ruke koje se zavlače u mene, kopaju po meni, izvlačeći na svetlost dana sve ono što sam, brižljivo, skrivala u danima pre nego što je počeo moj život. Kao mađioničar, iz tog šešira, vadila je deo po deo mene same, i pažljivo sklapala slagalicu, ponekad danima, mesecima tražeći deo koji se uklapa u drugi, malog, belog, nežnog zeca koji drhteći dočekuje svetlost dana, razjarenu lavicu koju je neko trgao iz sna, preplašenu košutu koja čuje samo otkucaje svog srca dok besomučno beži ispred laveža pasa, malu, lukavu lisicu koja uspešno zavarava svoj trag, lepršavu golubicu koja ne poznaje drugi put nego onaj prema nebu, i iznad svih njih, kao budni anđeo osvete, dotada uspavana, besramna, razuzdana... Sve do tada. Pokazivala mi je, jednu po jednu, svaku stvar koju je našla u meni, nežno ih vraćajući na mesto odakle ih je uzela, prekrivenu slojem vilinske prašine koja će ih, zauvek, čuvati od nestanka. Pozivala me da zaronim u Nju, duboko, na dah, uspevajući da me uveri da imam sasvim dovoljno daha da se ne udavim. I otela me je zauvek... Od puta kojim sam išla, nesposobna da shvatim smisao rečenice kojoj sam, tako dugo, verovala na reč.
„Sami biramo svoj život!“
Dani neprozirne tame, crnila koje guta sve pred sobom, podsmevajući se krhkim plamičcima svetla koji su jurišali na tu tamu. Proždiranje svakog smisla koji bi bljesnuo, poput blica, samo da bi se, trenutak kasnije, ugasio bez suvišnih pitanja. Vreme koje gubi svoju linearnost, teče nepovezano, pali se i gasi kao kockice svetla na nekom zastrašujućem mozaiku, dan, noć, ništa nema svoje vreme, sve je, samo, jedno veliko ništa. Ne usuđujem se da pogledam u sebe, da dozvolim samoj sebi da se probudim, da osetim taj bol koji razdire iznutra, kao hiljade divljih mačaka koje svojim besnim kandžama i zubima traže put napolje. Bojim se, rastrgnuće me, od mene neće ostati ništa, a moram tako mnogo toga da sačuvam u sebi, moram ostati cela, kao oklop koji štiti sve ono što u meni urla, podignuto u zaglušujućem besu, razarajućem besu, besu koji vrišti, urla, zapomaže: Istrgnuta! Pocepana! Ostavljena! Sama! Bez najave! Bez reči! Nenamerno... Svaki dan je samo most prema noći, utešnom mraku u kojem mogu da sklopim oči, čujem Njeno disanje, otkucaje Njenog srca, osetim toplinu na praznom prostoru kreveta pored mene. Hladni čaršavi neprirodno odzvanjaju svojom netaknutošću. Pohodi me u snovima, kao divlja osvetnica vitla mačem, sekući one niti koje upredam iz pređe svoje duše. „Pusti me da odem!“ viče. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu, jer ne znam kako da ostanem ovde. Sama. Bez Nje. Ono sto sam znala pre Nje, više ne važi, svet oko mene se promenio, važe neka nova pravila koje ne znam, nisam ih naučila, nisu mi bila potrebna.
„Sami biramo svoj život!“
Postoji trenutak kada sam život u tebi odbije da se preda. Priziva. Sakuplja. Ispod napukle površine skuplja moćnu vojsku svega što smo, olako, odbacili. Negde davno zaboravljeni, svesno potisnuti, moćni, tvrdi, čvrsti paorski koreni počinju da crpu svoju snagu iz plodne crne zemlje, teraju sokove da se pokrenu, struje brzacima šumeće krvi, teraju zelenilo u visoke krošnje oraha, drveta koje nikada ne odstupa. Ma kako ga krojili, ma kako vodili njegove grane, jednog dana, oteće se visinama, i nikada više neće potpasti pod uticaj neželjene promene. Svoje grane širiće poput mreže, zaklanjajući nebo, pokazujući kako mu, ipak, ne možemo ništa, kako je jedini način da do neba stignemo, da se popnemo na njega, prihvatimo njegove grane, pronađemo oslonac u njima, pustimo da nas ponese. Tiha zavera ćutanja jednog dela moje porodice, onog njenog strpljivog dela, onog dela koji je o životu učio na licu mesta, iz zemlje, vode, vazduha, vatre, sunca i meseca, saživljen sa cikličnim kretanjem prirode, mirno plaćajući svoj danak životu. Smrti i rađanja, kao veliki nebeski plan za koji niko od nas ne treba da pita, ni kuda vodi, ni zbog čega. „Bog nikada ne uzme nešto, a da, zauzvrat, ne da nešto drugo.“ Vaga uvek mora biti u ravnoteži. To je jednostavna slika učena hiljadama godina mirnog prihvatanja. Uteha. U crvenim makovima koji brane nabujalo žito. U glavama suncokreta, crnim od bogatstva, ulepšani svojim žutim laticama, koje, čak iako sediš čitav dan, i gledaš u njih, nećeš primetiti da se okreću. A okreću se. U beskrajnom plavetnilu neba koje nikuda ne ide, ali se slike na njemu smenjuju vrtoglavom brzinom. U zujanju insekata koji nemaju znanja o svetu koji ih okružuje, ali nepogrešivo opslužuju prirodu koja im nudi obilje zauzvrat. U niskom letu lasti koje najavljuju kišu. U toplim baricama koje ne priznaju cipele. U rukama mirisnim od zemlje, crnom ispod noktiju, vrelom skoku u hladnu vodu mirne, ravničarske reke, koja dopušta da je preplivaš. U beskrajnom nizu klinova divljih gusaka koje se ocrtavaju naspram punog meseca. U disanju, udisanju tog teškog, bogatog, zasićenog vazduha...
„Šta radi?“
„Spava.“
„Pripis Babarosu, da zlo ne čuje!“
Ali nisam spavala. Kroz niske prozore kuće koja je građena kao i sve ostale u tom paorskom carstvu, blizu zemlji, kao da čuči ne upadajuci nebu u oči, pratila sam kretanje meseca i zvezda, slušala neki davni šapat mora, i spremala se za putovanje. Kući.
„Sami biramo svoj život!“
Birajući između ili i ili, izabrala sam da život odabere da opstane. Tiho i postojano, prožimao je svet oko mene. Ljude koji me predugo nisu videli, iskrenu radost na njihovim licima, i potuljeni oprez u njihovim očima, očima koje su hodale na prstima da ne bi, nekim iznenadnim pokretom, uznemirile i podigle duhove. Ali, nisam pripadala zemlji duhova. Život potire svaku senku, kao moćno svetlo iznutra, ne dopuštajući igru tame na zidovima. Zaigran do iznemoglosti, odbija svaku pomisao na bilo kakvo drugo sećanje, osim onog lepog, izgrađujućeg, onog koje poziva topli osmeh da se rodi. I onda sam je pustila. Sada može da ode, sada kada mi je, još jednom, pomogla da se vratim. Ali nisam se vratila cela. Na putu povratka, iscrpljena i izmorena, ostavljala sam mnoge stvari pored puta, po prvi put u svom životu svesna potrebe kompromisa, kompromisa koji će učiniti da bol ne pojede sve. Umesto toga, ja sam jela taj bol. Na tom putu, kada je hrane premalo, a velika energija je potrebna, pronašla sam ono što će me održati.
„Jer su i anđeli i đavli, i narcis i grijeh, potrebni za smeh.“
„Sami biramo svoj život!“
I onda ja više nisam pristajala. Izgubivši toliko toga, bežeći od lekcija kojih nisam želela da se sećam, postala sam neko drugi. Neko dalek i zatvoren. Neko ko mi se nije dopadao. Neko koga nisam mogla da volim, samo da bih preživela. A u preživljavanju, nikada, nije bila poenta...
Vreme, zapravo, nikada nije bilo ni od kakvog značaja. Sekunde, sati, minuti... sve je to moglo da teče, nestaje u nepovrat, niko ih nikada nije zaustavio, nikada stigao, nikada vratio. Ali je večnost mogla da stane u trenutak. Mogla je da stane u malu snežnu kuglu, savršeni oblik koji bi vratio smisao, kada se slegne uskovitlani sneg protresen nekom bezobzirnom rukom. Predugo su moje ruke bile bezobzirne. Predugo sam vitlala taj sneg plašeći se da, ispod njega, nema onoga za čime sam tragala. Samom sobom. Onakvom kakvu me je Ona zatekla, pronašla, i na rukama iznela na svetlost dana. Otapanje je započelo, zatičući me sasvim nespremnu. Ispod tog snega moglo je biti svega. Razbacanog đubreta ostavljenog da trune pod debelim naslagama. Zaštićenog semena koje čeka priliku da proklija, sa tajnim genetskim kodom koji se može razviti u biljku mesožderku ili u streliciju. Nisam to mogla znati, ništa na ovome svetu nije sigurno. Ali je postojala vera, čvrsta vera da nikada ne možemo, zaista, izgubiti sebe same. Možemo se zagubiti, možemo, svesno ili ne, bežati od sebe, možemo se ne sećati, ali izgubiti? Ne... Sneg se slegao... Bilo je neobično gledati unutra i videti sebe, isprva bojažljivo, lagano napipavajući obrise, sećati se poznatih staza, tražiti njihove početke, koračati, oprezno, korak po korak, sve dok zvuk jednog širokog sveta nije pozvao noge da potrče. Nazad. Kući. Konačno... U carstvo jednog sveta koji je, ponovo, želeo da se pokaže. Peva. Igra. Leti. Trči. Diše. Živi...
I nisam više želela da ga gubim. Stvarala sam je dugo, kao meku postelju na koju ću, ponovo, položiti nekog... Nekog ko nije tek „neko“, nekog ko bi umeo da prošeta sa njom i ne uznemiri ništa, nekog ko bi umeo da širom otvori prozore i vrata i spoji dva sveta koji se poznaju.
„Sami biramo svoj život!“
Juče se navršilo dve godina od kako spavam sama... Ljudi koji se sretnu, imaju stotine godišnjica svakog dana ljubavi u kojima su nešto, zajedno, činili po prvi put. Ljudi koji se rastanu, imaju samo jednu godišnjicu, godišnjicu rastanka, ali i ona izbledi, vremenom, nekim novim sretanjem. Ljudi koji su nam otrgnuti iz života imaju večnost, i naše misli, uspomene, naše živote koji se nastavljaju...
Juče sam shvatila............
Jedno, sasvim obično, normalno pitanje, i moja reakcija na njega, došapnula mi je tu tajnu......
„Sami biramo svoj život!“
Tako jednostavno, tako dobro zvuči. Tako utešno, tako istinito.
A nije...
Jer, nisam pusto ostrvo koje luta beskrajnim okeanom. Nismo sami. I, ako želim da sačuvam sve ono što vredi, meni vredi, bez čega nikada ne bih umela, ponovo, da se dam, istoriju će morati da pišu pobednici...
TETA
Danas mi je, neko, po prvi put, rekao ’’teto’’...
To je, doduše, bio moj dvogodišnji sestrić kome i jesam tetka...
Ne. Nije stvar u godinama koje prolaze. Nemam problema sa ’’brojanjem’’ istih, ne jurim za ’’slatkom pticom mladosti’’. (Možda i zbog toga što nikako da se otresem te ptičurine što kruži iznad moje glave, a svi znaju kakve ’’opasnosti’’ dolaze od tih slađanih ptičica iz visina, mada neki kažu kako je to sreća kad te p****e neki ptičurak.) Ionako imam problema da me, uopšte, neko shvati za ozbiljno.
Naprotiv! To ’’teto’’ mi je, danas, nekako, dodalo na ’’važnosti’’, nekako me je ubacilo u krug onih koji su, kao, stariji & pametniji & znaju šta rade, pa makar to izrekao dvogodišnjak sa osmehom od uveta do uveta, dok sam se sa njim lomatala po podu u potrazi za izgubljenim klikerom, zavlačeći se pod krevet, vireći iza komoda, izmišljajući nemoguće poze da bih se zavukla iza ormana, sve vreme izigravajući tigra Too-a (sad je u fazi Winnie the Poo-a).
Ej! Koliko je poštovanja bilo u tom ’’teto.’’! Kako i ne bi? Niko drugi nije se čak ni potrudio da shvati važnost jednog izgubljenog klikera za jednog dvogodišnjaka, a kamoli da se spustio toliko ’’nisko’’ da ga traži po čitavom stanu. Al’ zato je Bog stvorio tete...
’’Više volim maminu sestru nego svoju sestru. Mamina sestra mi je tetka, a moja sestra nije mi ništa!’’ rekao je Duško Radović.
A posle smo, opet, izgubili kliker... Ali je moj poštovalac, i jedini koji me je, bar na tren, ubacio u svet ’’odraslih’’, morao na spavanje, pa nam je ’’mama-veštica’’, pokvarila igru.
’’Gora si od njega, kad ćeš već jednom da odrasteš?’’
E, pa možete se pouzdati u to da će doći do nekog ’ladnog tuša baš kada vam je najlepše.
Pa... Ja se nešto nadam da će me to ’’odrastanje’’ zaobići, i to u najširem mogućem luku. Neka hvala, daleko mu lepa kuća.
I sad sve nešto mislim... Nikada nikome nisam bila teta. Uvek su me mlađi od mene smatrali sebi ravnom, uvek sam bila ortak, drugar, Badi, pas košarkaš. Jes’ da mi košarka nikad nije išla od ruke, ali šta sad. Problem je, naime, u visini. Ne mojoj (mislim, nije da baš nemam nikakvih problema u bioskopu kad neko sedne ispred mene, ali nije u tome poenta). U visini koša. I u preciznosti. Mislim, uvek ja, nekako, uspem da zafrljačim loptu NEGDE u pravcu koša, al’ nekako, retko domašim, a i, uglavnom, to bude levo ili desno od onog obruča. Ali, što jeste-jeste, uvek lopta padne u okvir reketa. Sad, možda bih ja i dobacila do koša da me niko ne ometa, ali kad uvek ima nekog ko mi smeta u koncentraciji i uvek nekog kome, baš, treba lopta. I šta sad? Fina, kakva jesam, ja uvek dam loptu. Što? Pa kad tom nekom više treba. A i može da dobaci do koša. Mada, nije da mi baš nijedna igra sa loptom ne ide od ruke. Samo košarka. Na primer, bila sam prvak kvarta u Izmedju dve vatre, a u Neka bije, neka bije, bila sam poznata i na opštinskom nivou. Ali, svejedno, najbolje sam umela da lopte proglašavam za čarobne kugle, kristalne kugle i tako to, i uspevala da ubedim i druge koji su se grozno žurili da odrastu da je to baš to, i ništa drugo, a sa kristalnim kuglama, naravno, ne može da se igra košarka.
Ne. Uvek sam bila buddy, ortak, neko kome se dotrči kada te niko drugi ne razume, a imaš dovoljno godina da deluješ kao da nešto znaš o životu. Jesu me ’’koristili’’, što jeste-jeste. Pisala sam sve moguće i nemoguće pismene zadatke na sve moguće i nemoguće teme, crtala ’’završne radove’’, polagala jedno četiri mature (čak i svojoj sestri koja me danas pita kad ću, već jednom, da odrastem), išla na roditeljske sastanke i pravdala neopravdane izostanke, bila ’’dimna zavesa’’ kad je trebalo da neko bude sa mnom, a u stvari je na prvom sastanku sa najboljim frajerom ili devojkom u školi, organizovala žurke i slične stvari, vodala ’’ortake’’ po Zoološkom vrtu i objašnjavala im razliku izmedju majmuna koji su u kavezu, i onih majmuna ispred kaveza koji se krevelje onim majmunima koji su u kavezu, izmišljala specijalne bajke i priče sa stvarnim likovima u glavnim ulogama, vukla ’’dečicu’’ po bibliotekama, bioskopima, pozorištima, vodila ih na zimovanja i letovanja (a posle, kad su pričali drugarima gde su bili, govorili kako su išli na more ili skijanje bez matoraca, kao da ja ne spadam u tu kategoriju), učila ih da igraju lastiš, školice, voze bicikl, rolšule i trotinet, a posle su oni mene učili da vozim skejt i rolere, pronalazila im ’’stare’’ pesme iz ’’davne praistorije’’ jer su, baš, počeli da se zanimaju za ’’takvu’’ muziku, čitala njihove tajne dnevnike jer ih je mrzelo da mi prepričavaju slobodnim rečima, a meni mogu da ih pokažu, slušala tajne, zebnje, tračeve, rešavala testove iz časopisa za ’’mlade’’ i malo manje mlade, davala im stvari na pozajmicu, puštala ih da surfuju sa mog kompjutera, objašnjavala im kako su nastali, i odakle su došli, pričala sa njima o seksu, ljubavi, drogama, alkoholu...
Ali, nikada nisam bila teta. Nikada nisam bila član tog velikog i povlaštenog društva velikih, odraslih, pametnih, sređenih, razumnih, ozbiljnih, onih koji znaju sve i imaju rešenje za sve, onih kojima je tako lako da sve svedu na tri reči i time objasne sve, onih kojima je lopta samo lopta, i kako god okreneš, ako ne završi u košu, totalno je promašena suština ’’igre’’, onih kojima je i igra samo još jedna stvar u kojoj se zna i ko je pobednik i ko je pobeđeni, i u kojoj se zna šta je važno (ali to nikada nije sama igra)...
A danas? Danas sam po prvi put postala ’’teta’’!
I nekako... Kako god okrenem, kada malo razmislim o tome, to ’’teta’’ me još više i možda i bespovratno, udaljava od tog društva...
Bože... Tako je divno biti teta.
JEDNOROG
Jednorog je dvojno biće. U najmanju ruku dvojno. Zapravo, priroda jednoroga je višestruka, ali je dvojnost ono što se stavlja u prvi plan.
To je jednostavno objašnjenje, njegova dualnost, princip najsličniji jin-jang principu.
Esencija dobrote opremljena ubitačnim rogom od čistog zlata.
Jednorog predstavlja sve ono što je čisto, neuprljano, nedotaknuto spoljnim svetom, odsustvo svake od mana koje odlikuju ljudski rod.
U isto vreme, on je opremljen ubojitim oružijem koje bi moglo, bez imalo problema, da liši života svako biće koje mu se približi.
Ipak, nijedan čovek koga je rodila žena nije nikada iskusio ubitačnost njegovog roga (kao i nijedno drugo živo biće). On može da ubije, može da uništi, svestan svoje snage, svestan svoje moći, ipak, tu moć nikada ne koristi za zlo. Samo za dobro.
Jednorog je konj (beli ili crni, jer, pored “uobičajenih”, belih jednoroga, koji predstavljaju samu esenciju dobrote i neiskvarenosti, postoje i crni jednorozi, bića zadojena principom neuprljane dobrote, ali, u isto vreme, crni jednorozi su osvetnici i pravednici, koji, sakriveni mrakom i tamom čiste svet od sveg zla svojim vatrenim rogom koji prolazi kroz sve što je zlo i iskvareno, ali se o njima jako malo govori), životinja, veličanstvena, ali i dalje životinja.
U isto vreme, on je i biće satkano od snova, duše, ljubavi, sa sasvim ljudskim principima i shvatanjima. On je suština svake moralne dileme u ljudskom rodu, i njeno rešenje.
Njegova fizička snaga je nemerljiva. On predstavlja mitskog heroja koji zahvaljujući svojoj čistoj duši i nadljudskoj snazi zavređuje pažnju Bogova. I može ga dotaći i zarobiti samo devica, jedino što u ljudskom sistemu vrednosti može da se meri sa simbolom čistote, dobrote i čistog srca. U svetu van ljudskog pogleda, jednorozi su pratioci i prijatelji vila, sledećeg simbola dobrote i čistote koji, za razliku od jednoroga koji je animalan, ima sasvim ljudsko obličje sa nekim magičnim dodacima nedostupnim ljudima (ekvivalent hrišćanskim anđelima) poput krila i moći isceljenja. Za razliku od jednoroga, koje nikada ne muče ljudske mane, vile, ponekad, mogu i da se odmetnu, i mogu postati zle (samim njihovim ljudskim obličjem, data im je i mogućnost da posrnu i postanu daleko “ljudskije”).
Ubistvo jednoroga je smrtni greh. Zločin nad zločinima, ravan ubistvu deteta. Smatra se da njihov rog krije u sebi mistične moći, i da onaj koji ga odseče sa tela jednoroga i upotrebi za sebe, dobija nadljudsku snagu, dugovečnost, moć da pobedi sve neprijatelje, veliku seksualnu moć i sposobnost da osvoji svaku ženu koju poželi (iz ovoga se da naslutiti da su ubice jednoroga muškarci koji u ovim stvarima vide dovoljan razlog da liše života jedno ovakvo bice). Jednorog može biti ubijen samo ako ga, prvo, prizove devica, pa se naivne i nevine (to se može i tako reći, mada...) devojke koriste kao mamci da bi se namamili jednorozi na strelomet (sama pomisao na to da se nešto čisto i neuprljano iskoristi da bi se ubilo nešto drugo čisto i neuprljano, nosi u sebi popriličnu simboliku). Od njegovog roga, zatim, prave se pehari iz kojih ubice jednoroga piju crveno vino (ekvivalent krvi što postoji i u hrišćanskoj mitologiji), i kroz njega upijaju moć jednoroga iz roga koji su na takav način stekli. Nepotrebno je naglasiti kako su zadovoljstva nastala takvim putem vrlo kratkotrajna, a ubice jednoroga ubrzo otkriju da su proklete i žive život u paklu na zemlji da bi se, nakon dugog vremena mučenja (unutrašnjeg) preselile u pravi pakao (prokletstvo proisteklo iz toga da su, pored moći koju su želeli, od jednoroga poprimili i ponešto što nisu tražili, na primer grižu savesti zbog svesti o nedelu koje su počinili).
Jednorog je spoj onog životinjskog i ljudskog u nama na način da, iako životinjsko u nama ima negativnu konotaciju, ovo biće je dokaz da to ne mora biti tako. Naprotiv. Lepota onog životinjskog u nama, pomirenje sa postojanjem istog, pomirenje sa samima sobom, dokaz je da, iako u nama postoji “životinjsko” kome se, povremeno, prepuštamo, ono predstavlja suštinu dobrog i čistog, jednostavno jer smo pomireni sa samima sobom takvima kakvi smo.
Određena doza opasnosti, koja je naglašena njegovim vrlo oštrim vrhom, jeste i svest o tome kako je to, ipak, vrlo ubojito oružje. Njegov rog dominira njegovom glavom, mestom odakle kreću sve njegove misli i akcije, ne zato što je uspravni, čvrsti rog glavni pokretač njegovih misli i akcija, već zato što je upravo glava ono “sveto” mesto koje može da “ponese” svu težinu i odgovornost jednog takvog moćnog i ubojitog oružija. Taj rog je uvek prisutan, uvek čvrst, uvek uspravan, i nije čudo što su mu se pripisivala svojstva koja su mu se pripisivala.
Jednorog je vrlo muški simbol. Njegova očigledna telesna snaga očitovana u izraženim mišićima koji podrhtavaju ispod zategnute kože, svakako predstavlja jasan dokaz kako je jednorog, prvo i osnovno, mužjak, muško biće koje ne treba uzimati nimalo naivno. Njemu može prići samo devica, neuprljana i neobeščašćena, dakle, kao da mu je prinesena na žrtvu. Kao žrtva Bogovima u pradavna vremena, kada su se žrtvovale device, kao jedina bića dovoljno čista i vredna samih Bogova. Ali, jednorog, nikada ne prima devicu kao žrtvu. Naprotiv. On joj prilazi i u njoj prepoznaje sličnost, svoje ogledalo, i nikada joj ne nanosi nikakvo zlo. Mada, devicu, u ovom slučaju, treba shvatiti vrlo simbolično. Ne kao devojku bez ikakvog seksualnog iskustva, već kao ženu “čistu” iznutra, jer će jednorog, nepogrešivo nanjušiti svaku lošu misao i svaku prljavštinu (u prenesenom značenju, žena koja nije “devica”, nece prići ni blizu jednorogu, jer ga nije dostojna).
Ali...
Iako vidljivo muški, jednorog je, zapravo, obdaren svim ženskim osobinama. On je misaono i duševno biće koje, iako poseduje ogromnu snagu i moćno oružje, svoje dane provodi mirno gledajući svoja posla, ne ugrožavajući nikoga, ne koristeći svoja očigledna preimućstva kako bi sebi obezbedio premoć, prevlast, teritoriju, ne ulazi u borbe zbog ženki, ne smeta mu niko, pokazaće se, u svoj svojoj lepoti, samo onima dostojnima i sposobnima da shvate i prihvate toliku lepotu. Prilagođava se situaciji i radije se skriva od nedostojnih nego da ulazi u otvorenu borbu sa njima, iako samom svojom pojavom uliva strahopoštovanje, a i, osim čoveka, nijedna druga životinja ga ne može pobediti. Njegova “oružija” su bezgranična i nesebična ljubav prema čitavom svetu, praštanje čak i svojim ubicama, vera u sve dobro i pozitivno, sposobnost da energiju potrebnu za svoje postojanje crpi iz snova, lepote, prirode. U svojoj unutrašnjosti, u svojoj lepoti, jednorog je ženski.
On je jedinstvo, pomiren princip muškog i ženskog, ona ekstremno retka kombinacija koja se savršeno nadopunjuje, i samo takav, jedinstven, on je savršen.
Ujedinjene osobine i principi muškog i ženskog, u sebi nose simboliku savršenog odnosa između muškarca i žene, i samo takav, “savršen” odnos, u kome svako ima svoje mesto i to mesto prihvata i shvata kao svoju prirodu sa kojom je savršeno pomiren, sa apsolutnim poštovanjem oba principa i njihovog mesta i potrebe za postojanjem takvog mesta, sa principom u kome oba dela “služe” jedan drugom kako nijedan ne bi nestao i kako bi i dalje mogli da se nadopunjuju, približava takav odnos samom pojmu jednoroga: savršenog bića u potpunom skladu sa svetom oko sebe i svetom u sebi.
Jednorog je simbol iskrenosti, poverenja, sama esencija ljubavi, satkan od snova i mitske magle privida, koji postaje stvaran tek za one koji su spremni da mu se poklone, da ga priznaju, da se odreknu svega što ga moze učiniti manje stvarnim. On je stvaran samo za one koji veruju u njega, koji su spremni da ne dišu, ako je to potrebno, kako ga ne bi uznemirili.
Jednorog, zapravo, predstavlja snagu ujedinjenja. Njegova dvojnost je samo privid. Samo ujedinivši sve svoje osobine, sve svoje “dvojnosti”, jednorog predstavlja apsolutno savršenstvo. Svaka njegova osobina, ma kako sjajna bila, sama za sebe, nema snagu da predstavlja savršenstvo.
Jednorog je, u isto vreme, dominantna figura, svesna svoje snage i moći, ali mu ne nedostaje poniznosti i skromnosti. Bez jednog, drugo bi bilo suvišno. I bezvredno. Potpuna ravnoteža ova dva principa, njihovo koegzistiranje i nadopunjavanje, ponovo, čine vrednim i jedno i drugo, tvoreći savršenstvo.
Svako narušavanje ravnoteže između dva elementa čini jednoroga tek običnim konjem, lepim i vrednim bićem, ali tek jednim od mnogih sličnih.
Jednorozi su retki. Skoro istrebljeni. Istrebljeni čovekovom rukom ili čovekovim umom. Umom kome je bitnije sve materijalno i ovozemaljsko, možda i zaslepljenjem kako je za savršenstvo potrebno mnogo više od unutrašnje ravnoteže i prihvatanja sebe samog, iskrenosti i poverenja, saosećanja, ljubavi, snova, te prihvatanja prirode i njenih zakona kao zakona koji su svetu podarili jedno biće kakvo je jednorog, sa kojim svet nije imao šta drugo da radi, nego da ga uništi, istrebi i upotrebi za svoje ciljeve.
Proročanstvo roga
U tami ću nestati
u mraku koji je načinio čovek
ali, kroz to mutno svetlo zasijaće sunce.
Kada sam izgubljen ponovo sam pronađen.
Oslobađanje! Oslobađanje! Prizivam te
u novim zemljama prekomorskim.
Neka drugi, uzanim stazama, dođu meni.
Najdalji i najviši, ali ne izvan domašaja,
izaberite dobro stazu koja će vas učiti:
Kako se posrnuli podižu, i kako se praznina ispunjava,
i kako se lutajuće srce može, konačno, umiriti.
Tražite Kamen Veličanstvenosti! Obeležite ga dobro znakom
i oni koji ga vide znaće da je moj.
I oni koji mogu da vide će saznati i sigurno znati
kao što su davni zapisali „Kako gore, tako i dole“.
I ja ću čuvati izvor Veličanstvenosti
čekajući na suzu koja se rodila nije ni iz sreće ni iz tuge
u srebro vezan, ispod zemlje,
ja sam spiralni rog.