Otišla je zastupnica onih koji nisu imali šanse
Piše: Bojan Tončić
http://www.e-novine.com/srbija/srbija-l ... -anse.html
Nije više među nama Biljana Kovačević - Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava, utihnuo je jedan od najsnažnijih glasova srbijanske društvene i političke scene koji je, koliko je mogao, remetio sve namere establišmenta da autoritarno odlučuje o ljudskim sudbinama. A videla ih je i razotkrila još u prvim pojavnim oblicima.
Biljana se pobunila i podsticala je sve koji su je poznavali na pobunu; tu je pobunu u privatnom životu, u društvu prijatelja, ispoljavala kao bes, na momente kao naivnu nevericu („Pa, zaboga, da li su oni normalni!"), a u angažmanu Jugoslovenskog komiteta za ljudska prava, docnije Komiteta, u borbi protiv režima Slobodana Miloševića, kao stručnu odbranu temeljnih ljudskih prava do poslednjeg zareza u Ustavu i zakonima, do poslednjeg pravnog leka, krivičnih prijava protiv sudija koje krše zakone, do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Bila je neuspešni advokat u državi bezakonja. Časni i odvažni zastupnik onih koji nisu imali nikakvu šansu. Tužbe, protivtužbe, žalbe, podnesci, vanredni pravni lekovi: kakvo naizgled besmisleno suprotstavljanje besmislu. Mnoge je ohrabrilo.
Njen život obeležili su represija i nasilje kojima se suprotstavila, a neki od prvih „klijenata“ Jukoma bile su žrtve policijske torture i šešelj - vučićevih zakona o informisanju i univerzitetu. Branila je ljude tamo gde takozvani advokati nisu smeli da priđu ni sudskoj pisarnici.
U sumrak vladavine Slobodana Miloševića, neobuzdanog državnog terora, kada je režim afektivno zlostavljao na hiljade ljudi koji su mu pružali otpor, stvorila je, sa kolegama iz Jukoma, mrežu pravnika koji su zastupali žrtve torture i pokrenula kampanju za amnestiju dezertera iz poslednjeg rata i oslobađanje političkih zatvorenika, uglavnom Albanaca, koji su bili osuđeni bez osnovnih uslova da se brane. Jukom i Biljana vadili su ljude iz policijskog pritvora, gubili su presude, baštine stotine presuđenih godina robije, ali nisu odustajali, dokumentovali su sva flagrantna kršenja prava na pošteno suđenje.
Nije bilo lako nijednom režimskom sudiji da se suprotstavi Jukomu. Režim je pao, dezerteri su amnestirani, Albanci iz srbijanskih zatvora oslobođeni.
To Biljani nikad nije zaboravljeno.
Nisu joj ništa zaboravili ni oprostili državni službenici čije je biografije Jukom obznanio, rasvetljavajući pozadinu ubistva Zorana Đinđića. Bilo je mučno tih dana napada na nju, stekli smo utisak, više nama koji smo je poznavali.
Gotovo da nema bitange iz ovdašnje politike i javnog života koja Biljani nije pretila, ili pokušala da je uvredi. Bila je jedna od veštica Srbije koja je konstantno izazivala mizoginiju primitivaca. Privatno, bilo je zadovoljstvo videti je kako se nosi sa svojim mestom u srbijanskom društvu, njen karakteristični osmeh i sve o čemu je posle najžešćih uvreda, napada i pretnji bio je pobedonosan, značio je - „Koliko li je tek njima teško kad mogu to da izgovore“.
Želela je da uradi mnogo više. Biće teško bez Biljane.