Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

By tasa
#1815811
Punoća praznine


Nisam više
pupoljak
na Nebeskoj
grani proviđenja

sa mojim laticama
popadaše
svi anđeli beli

Preostalo vreme mi
na puste parkove liči
prepune praznih ljudi
zagledanih u ništa.
By tasa
#1815812
Ćutljivi dan


Tražim
samo jedno
svanuće
za nas

da poslednju kap
života
popijem sa tvojih usana

Neka taj dan
bude ćutljiv posve,
da u njemu skrijem
tamu međ' prstima.
By tasa
#1815813
Tragom mrva


Razastri dan
i ne tuguj,
čekaj me, jer
tragom mrva
rasute noći,
tananim tihim
korakom,
dolazim
da te ukradem
samoći.
By tasa
#1815814
Vaskrsenje


Noć me
razapinje,

čežnje
oči mi pune,

na usnama
ime tvoje
jedina molitva

ne kajem se

čekam vaskrsenje
dana

na tvojim usnama.
By tasa
#1815816
Nebeski glasnik


Celivam trag
tvoga bola
na raspukloj
usni noći

kada dan
otvori oči
usne će otići
u vrt nespokoja
nemire da zakopaju
pod stablo zaborava

na mojim usnama
počiva
svaka rana
Krsta

usne su
Nebeski glasnik
spokoja.
By tasa
#1815817
Naga noć


Padaju maske
pod noge nespokoja

noć naga
počiva
na dlanu nesanice

Duša
u odajama molitve
spokoj traži

Razotkrivene su
oči nemira.
By tasa
#1815818
Slovo od zaborava


Prašino moja
još ti vetra nema
krilima Nebeskim
u vrt snova večnih
da te odnese

još ti prašino
vreme nije
stazom praha
u plavet otići

nego, lezi tu
gde jesi i
slovo od zaborava
čuvaj

još ti vreme nije...



Ledena, jos nam vreme nije...
zato budi tu gde jesi i raduj nas
svojim lepim pisanijem
By tasa
#1815819
Na pragu lepote


Ni trezna ni opijena
drhtim, a hladno mi nije.

Lepota je u noći
nadolazećih snegova,
nagog grožđa
i tvojih zrelih dodira.
By tasa
#1815820
Samo sam nit


Približavam se pragu
ovonoćnoga zrenja

pršte grozdovi
odsanjanih želja

misao sazreva, u vino,
sama sobom da se opija.

Tamna li je odaja
sutrašnjega proviđenja.
By tasa
#1815821
Ostaću samoći slična


Pomozi mi da razumem samoću,
ostaću njoj slična.

Naše samovanje nije isto
ali to pesmi nije bitno.

Divim se veličanstvenom prokletstvu
koje nosiš u sebi.

Lepota je, kažeš, u ćutanju
i rečima koje od sopstvenosti beže.

I dok tako, odsutan i svoj,
seješ čudno bilje
bašta ti dražesnom samoćom cveta.

Do tebe ni druma više
samo uska staza
i ostaci bivših dolazaka.

Govorim ti, sve mi je
gotovo divljenja vredno,
dok ne ostanem
sa svojom samoćom sama.

Naša samoća
je nevešta obmana
nečega duboko u biću.

Nauči me samoćom da trajem
(ti) znaš kako
vekovima si takav.
By tasa
#1815822
Porculanska tišina


U tebi sam pronašla
sasvim dovoljno osmeha
previše sreće.

Ne izgovaramo reči
volim te, one nisu
merilo iskrenosti.

Suštinu čini
prijateljstvo razumljivo
samo nama

po koji setni uzdah
i nedokučive šetnje
predelima
propuštenog vremena.
By tasa
#1815823
Silueta


Stojim
zagledana u dubinu
uspomene

u suzi
ogleda se
bledo sećanje

svako svanuće
svoju noć ima

ljubav međ' ljudima
postade
uspomena,

samo silueta
noći
koja izgubi
svoje svanuće.
By tasa
#1815825
Anđelika


Blagu muziku reči
blagosilja Sunce i Noć.

Vetrovi prate
detinji korak suze,
put ih vodi ka tvom
dlanu i radovanju.

Ma, svaka tvar, senka
i stvar žele da te ukradu.

Nisi cvet rođen danas,
ne postojiš od nekog
poznatog juče, nema te
u običnom sutra.

Ti si, Dobra moja,
sasvim neobična
i dobrotom večna
anđelika koja leči
melodijom blagih reči.


Ledena, ova je za tebe Dobra moja....
By tasa
#1815827
Zrenje


Čekam
milosti veo
na lice da mi padne

u nepomičnu tišinu
da preobrazim
svaki vidik duše

dahom da budem
daleka i svoja
snena i tajnovita
poput zvezde
u pesmi voljenoga
čoveka.
By tasa
#1815828
Na dlanu noći


Na korak od sutra
zastade,
inje od bola
da strese

Kleknuti joj
vreme nije

Prazni su dani,
a ona, punoćom duše,
cveta, iza veđa,
na dlanu noći.


Za nase "ledeno oko"
By LeDeNa_
#1815829
Originally posted by tasa

Ćutljivi dan


Tražim
samo jedno
svanuće
za nas

da poslednju kap
života
popijem sa tvojih usana

Neka taj dan
bude ćutljiv posve,
da u njemu skrijem
tamu međ' prstima.
Slika
By LeDeNa_
#1815832
Originally posted by tasa

Silueta


Stojim
zagledana u dubinu
uspomene

u suzi
ogleda se
bledo sećanje

svako svanuće
svoju noć ima

ljubav međ' ljudima
postade
uspomena,

samo silueta
noći
koja izgubi
svoje svanuće.
Slika
By LeDeNa_
#1815834
Originally posted by LeDeNa_

Slika

Gledala je unezverenu devojku pravo u oci.

Na njenom jos uvek detinjem licu video se strah i nepoverenje. Izgledala je kao ptica spremna da prhne i poleti.

"Ssss...polako", izgovori tiho.

Devojka se osvrte oko sebe, privijajuci uz grudi prljavu kesu dok se polako povlacila unazad.

"Necu ti nauditi", rece joj gledajuci je pravo u oci. "Sama sam, kao i ti."

Devojka se primetno opustila. Telo joj se ispravilo iz zgrcenog polozaja.

Stajale su ispred razbijenog izloga odavno rasturene i opljackane samoposluge.

"Kako se zoves?", upita ju.

Izgledalo je kao da za devojku predstavlja veliki napor da progovori. Ana je videla naznaku reci koje su se pojavile u devojcinim ocima tren pre nego sto je uspela da iz izgovori.

"Mila", prosaputa ona. Rec je bila izgovorena skripavim glasom, kao da se koristi uredjaj koji vec dugo nije upotrebljavan te je, godinama stojeci i kisnuci, zardjao.

"Ja sam Ana", rece ona devojci. "Drago mi je sto sam te srela."

Svaka izgovorena rec otkravljivala je Milinu nesigurnost. Strah, koji se toliko dugo prikupljao u njoj, trazio je izlaz. Iznenada, ruke joj zadrhtase i poletes ka licu. Zaplaka. Uz svaki novi udah, plac je postajao sve jaci i jaci, prelazeci u ridanje i gusenje. Presamitila se i pala na kolena.

Ana joj pridje, kleknu kraj nje i zagrli je. Ljuljala ju je lagano, kao sto bi majka uljuljkala bebu u san.

"Sve je u redu, Mila. Sve je u redu. Polako. Sve ce biti u redu", ponavljala je Ana neprestano, kao da izgovara mantru, znajuci da uprkos izgovorenim recima ipak nece biti sve u redu, ali osecajuci u sebi kako ove prazne reci ipak deluju na devojku.

Ljutila se na svoje ruke koje daju laznu nadu bicu pored nje. Ljutila se na svoje usne, koje govore lazi. Ljutila se na svoje srce, koje je zahtevalo od nje da postupi ovako.

Devojka se polako smirivala. Jecaji koji su joj potresali telo kopnili su lagano. Ana je osecala na obrazu vlagu devojcinih suza. Kosa joj je bila prljava i umrsena, a lice ispijeno, bledo i prljavo.

"Koliko dugo si sama?", upita je.

Cinilo se kao da devojka razmislja sta da kaze pre nego sto joj odgovori.

"Dugo", rece. "Mnogo dana. Prestala sam da brojim. Dugo, dugo, dugo... Prvo smo ziveli u grupi, a onda je nestalo hrane. Lutali smo. Onda smo se razdvojili. Ostali smo Milan, Lea i ja. I onda...i onda..."

Ponovo je briznula u plac. Plakala je,cisteci dusu, oplakujuci izgubljene.

Plakala je za Milanom.

Plakala je za Leom.

Plakala je za sobom.

"Uhvatili su nas na spavanju. Nismo ih culi. Milan me je...zastitio. Pobegla sam kroz prozor. Cula sam ih kako vrište. Nisam se vratila. Nisam smela. Trcala sam sve dok sam imala snage. Sve dok nisam pala. Pobegla sam. Pobegla. Pustila sam ih. Ostavila. Ostavila...da umru. Tako me je stid. Tako...tako me je...stid", izgovori Mila rasplakavsi se ponovo.

Ana nista nije progovarala. Znala je da joj ne moze zaceliti rane nicim sto bi rekla. Znala je da mora pustiti da iz Mile istece jad koji se u njoj nakupljao ko zna otkada.

Ostale su u zagrljaju jos dugo.

"Hvala ti", rece Ana. "Hvala ti...hvala ti sto si tu".

Mila dozvoli sebi da joj se usne blago nasmese.

"Jesi li gladna?", upita devojku. Znala je odgovor i pre nego sto je Mila odgovorila, ali izciste pristojnosti morala je da postavi pitanje.

"Jesam", klimnu Mila glavom stidljivo. "Gladna sam", ponovi to kao ociglednu cinjenicu. "Gladna."

Zastade za trenutak, podigavsi glavu, kao da razmislja o tome sta to zapravo znaci.

"Sve smo teze nalazili hranu", rece.

"Zato su nas i uhvatili. Mislim da su razvili neki osecaj, i da znaju da cemo traziti hranu u prodavnicama, samouslugama, trznim centrima. Ili je to nesto sto im je zaostalo od pamcenja, instikt koji ih upucuje na mesta gde su se nekada okupljali ljudi. Otkada sam sama, retko nalazim mesta na kojima jos ima hrane, a gde mogu bezbedno da je uzmem."

"Poci cemo kod mene", rece Ana, "Moja kuca nije opljackana, a jos na pocetku, moja..." (zamalo ne rece Zena,"moja ... je napunila citav kamion hranom koja moze dugo da se cuva. To ce potrajati godinama."

"Kako ste preziveli do sada?", upita Mila.

Ana ju je posmatrala dugo, pravo u oci.

"Samo sam ja prezivela", reče.

"Ona...ona vise nije ziva."

Mila se uhvati za usta, kao da ce taj gest vratiti izgovorene reci.

"Izvini. Nisam znala."

"Naravno da nisi znala. U redu je." Nasmesi se kratko.

"Smestili smo se u bivsu ambasadu. Povucena je i ima visoku metalnu ogradu preko koje oni ne mogu da predju."

Nenadno, negde iz blizine zacu se zvuk. Obe se ukocise. Zvuk se ponovi.

"Brzo!", sapnu Ana uzimajuci Milu za ruku.

"Ne pravi buku!"

Usunjase se kroz razbijeni izlog u samouslugu i sakrise se u mrak iza ispraznjenih pultova.

"Budi tiha, disi na usta. Ne pomeraj se."

Napolju se zacuo bat nesigurnih koraka koji se priblizava. Zvuk je sve vise jacao. U pitanju nije bio samo jedan zvuk, vec citavo mnostvo.

Kako su se koraci priblizavali tako su se pojacavali i nemusti urlici i mrmljanje.

Nemrtvi su dolazili.

Prolazili su pored polomljenog izloga, vukuci noge, ili ono ssta je od njih ostalo. Bilo ih je desetak. Neki primalni instikt terao ih je da se drze u coporu. Neki su bili obuceni, a neki goli. Odeca onih koji su je imali bila je prljava, iscepana i u dronjcima. Koza onih koji su bili goli bila je u istom stanju. Neki su imali otvorene, zagadjene rane. Nekolicini su iz preloma virili parcici kostiju. Drugima su nedostajali udovi. Poneki su imali samo jedno oko, nekima su nedostajale usi, a jednom su se creva vukla po zemlji. Saplitao se o njih.

Slika

Uzasniji od same njihove pojave bili su zvuci koje su proizvodili. Poneki urlik, nerazgovetno mrmljanje a najstrasnije od svega, poneka smislena rec, izgubljena, zaostala, a onda nekim cudom ponovo pronadjena u njihovim razorenim mozgovima, kao fragment secanja, kao tupo nevoljno podsecanje na ono sto su nekada bili. Te reci, koje su ponekad silazile sa njihovih usana, krajnje groteskno, poput "mama", "ljubav" ili "draga", otvarale su nove horizonte uzasa kod onih koji su ih culi, jer su na neki jeziv nacin, izgovarane od strane ovih kreatura, menjale svoje znacenje i smisao, te postajale perverzna antiteza onome sto su nekada predstavljale.

Ziveli su sa samo jednim ciljem. Da se nahrane.

Ljudskim mesom.

Zivim ljudima.

Devojke su cucale skrivene iza polica u dnu radnje, posmatrajuci sa uzasom nevoljnu povorku uzasa. Ana je videla kako se u Milinim ocima nakuplja uzas i gadjenje, kako joj ivice usana podrhtavaju i kako joj se radja krik u grudima. Stavila joj je ruku na usta i privila uz sebe. Drhtale su, zajedno, sve dok zvuci sa ulice nisu zamrli.

Lagano se sunjajuci, prisle su do ivice izloga i ispratile pogledom poslednjeg Nemrtvog u daljini. Zatim podjose ka Aninoj kuci.

-o-

Trava je izbijala kroz pukotine na betonu posle tri godine od Sloma. Uskoro, vec za par godina, priroda ce prevladati. Sa obe strane ulice nalazile su se olupine nekdasnjih automobila. Neki su bili ispreceni na kolovozu, prevrnuti, otvorenih vrata i razlupanih prozora, kao neki cudni insekti izvrnuti na ledja. Razbacani po ulici, drustvo su im pravili kosturi, odavno osobodjeni mesa. Skoro polovina kuca bila je spaljena, te su od njih ostali samo crni zidovi sa nagorelim gredama. Prozori na kucama i radnjama bili su polupani, sto od strane nesretnika koji su trazili hranu, sto od Nemrtvih koji su ih progonili.

Ana je otkljucala kapiju, te njih dve udjose unutra.

Unutrasnjost vile bila je lepo sredjena. Bogat namestaj, slike na zidovima, vrhunski parket i tepisi odavali su luksuz.

"Tamo ti je kupatilo, svetlo se pali sa strane a imas i tople vode. Imas sampon i sapun, okupaj se. Ne moras da zuris", rece Ana.

"Kako...", zamuca Mila. "Otkud svetlo, topla voda...?"

"Moja zena je u prvoj godini nakon Sloma postavila solarne kolektore preko citavog krova. Tu je i gomila akumulatora u podrumu koji se napajaju preko njih tako da, sem kada nije potpuno tmurno vreme, imam dovoljno struje za imitaciju normalnog zivota.", rece Ana ironicno se nasmejavsi.

"Nekada...to mi je izgledalo toliko normalno..." ne zavrsi Ana recinicu, jer jednostavno nije imala sta vise da kaze.

Kroz otvorena vrata videla je Milu kako se skida.

"Baci tu odecu, dacu ti cistu. Kanta je u kuhinji."

Posmatrala ju je kako prolazi pored nje, stidljivo spustenog pogleda.


"Istusiraj se prvo, a onda napuni kadu i lezi", rece joj Ana.

"Ne, ne treba.." zausti Mila, ali je Ana prekide. Stavi prst na usta i reče: "Ucini to."

Posmatrala je mladu zenu kako se tusira, kako trlja svoje belo telo sapunom. Videla je kako bezuspesno pokusava da rasceslja zamrsenu kosu.

"Sacekaj", rece Ana. "Napuni kadu i lezi. Pomoci cu ti."

Devojka je poslusa. Ana sede na ivicu kade, a zatim poce metodicno da je racesljava. Potrajalo je dugo dok je uspela da razmrsi sve cvorove.

"Ustani", rece joj Mila. "Imas jos skorene prljavstine po ramenima i ledjima."

"Ali..." zausti Mila.

"Ustani." rece Ana, gledajuci je pravo u oci.

Devojka lagano ustade. Dugacka kestenjasta kosa padala joj je niz ramena i ledja.


Devojcina koza se zacrvenela.

"Prija ti?", upita Ana.

"Da..", odgovori Mila neodredjeno.

Ana uze tus i spra sapunicu sa Mile. Zatim ponovo uze sunjder i bez objasnjenja nastavi da prelazi njime preko Milinih ledja. U kupatilu se osim zvuka disanja i povremenog kapljanja vode nije cula ni rec.

Zatim ju je obrisala i pokazala svoju odecu.

"Bice ti prevelika, ali bolje i to nego one prnje. Obuci se i dodji da veceras."

Izvadila je konzerve, otvorila ih i natocila crno vino. Mila je usla u trpezariju u tom trenutku. Ana je primetila kako su joj oci blesnule kada je ugledala hranu.

"Jedi", rece joj Ana. Devojka sede i bez suvisnog prenemaganja prionu na jelo. Ana ju je posmatrala kako ne uspevajuci da se suspregne, halapljivo jede.

"Polako", rece Ana, "Imam dovoljno hrane za puk. Nisam te ocekivala", nasmeja se, "pa nema niceg specijalnog. Sutra za rucak cemo imati nesto lepse."

Devojka je bez reci prozdirala hranu, zalivajuci je vinom.

"Kada zavrsis, ceka te krevet. Sutra cemo razgovarati."

Ana je primetila da se devojci cakle oci. Od srece ili suza, nije bila sigurna. Verovatno i od jednog i od drugog.

-o-

Iducih dana, Mila se uglavnom hranila, popunjavajuci se, dok se Ana hranila njom. Uzivala je u mladoj devojci, iz dana u dan, iz sata u sat.


Proslo je nedelju dana. Kuca je ponovo bila ziva. Osecala se promena, neka nova, srecnija i lagodnija atmosfera.

-o-

"Ana", progovori Mila tiho, ne gledajuci je u oci. "Ja..." zausti, pa stade. "Ja...ja sam...", ponovo zastade. "Bila radoznala!" ispali brzo i dalje gledajuci u pod, kao malo dete kada ga uhvate u lazi.

"Radoznala?", upita Ana. Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu.

"Razgledala sam stan", progovori ponovo Mila. "I...", zastade ponovo, "ovaj ormar."

Zacutala je, dok ju je Ana posmatrala.

"Slike...

"Znam.", odgovori Ana smireno, gledajuci je pravo u oci.

"Otvori ga", rece joj Ana ravnim glasom.

"Ne, to nije moja st..."

"Otvori ga", ponovi Ana prekinuvsi je.


Miline oci bile su sirom rasirene.

Slike tvoje zene...su...divne..

"Da", odgovori kratko Ana. "Bila sam, i jesam njena, srcem i dusom, u svakom mogucem smislu te reci. Ona me je posedovala. U potpunosti. Predala sam joj sebe, onosto sam bila, ono sto jesam i ono sto cu biti."

"Sta se desilo...sa njom?"

"Napali su nas Nemrtvi dok smo uzimali zalihe. Spasao me je ali je bila ugrizena. Zarazena."

"Kada...", krenu da upita Mila, ali je Ana pretece.

"Pre osam meseci.
Mila se ponovo okrete prema ormaru.


-o-
"Zasto places?", prosaputa Mila. Ana ustade, ode do ormara i naglo se okrete.
Ana je pocela da je samara i....
Ana je bilo potpuno znojava od napora. Konacno stigose do podnozja. Nalazile su se u malom hodniku ispred sledecih metalnih vrata. Ana ih sopcuci otkljuca i otvori.

Zapahnu ih strahovit smrad. Miris raspadanja, krvi i smrti udario je Anu pravo u mozak... Sa suprotne strane stakla, umrljanog necim crvenim, videla se senka koja se pomerala. Mahniti udarci terali su masivna vrata da podrhtavaju. Neljudski urlici su se probijali kroz njih kao da su od kartona. Stvor sa suprotne strane osetio je prisustvo zivih.

Slika

Nemrtvi se bez zvuka stroposta na pod, trzajuci se nekontrolisano. Ana saceka nekoliko trenutaka da se telo smiri a zatim je uhvati za ruku i odvuce u prostoriju iz koje je izasla.. U njoj je smrad bio jos gori, a miris crkotine i raspadanja, koji se sirio sa nekoliko skoro potpuno oglodanih skeleta koji su se nalazili na podu, bio je nesnosljiv.

Morala je biti brza.

Vrati se hitro u prethodnu prostoriju, dohvati Milu koja se mahnito otimala i na jedvite jade je odvuce u drugu prostoriju, dok se ova uvijala i bacakala po podu na kojem su ostajali krvavi tragovi njenih prstiju sa slomljenim noktima.

Ana kleknu kraj Nemrtve.

"Hrana, Zeno", prosaputa ona, mada je znala da je ne moze ni cuti, ni razumeti.

"Za Tebe. Izvini sto si ovoliko cekalai. Bila je mrsava."

"Ngh...neeeeeeeeeeeeeeeee...neeeeeeeeeeeeeeeeeee...mholhiiiiiiiiiimmm", naricala je Mila.

Nemrtva je pocela da se pomera.

"Zao mi je", rece Ana, okrenuvsi se prema devojci na podu. "Zao mi je", ponovi. Sagnu se, te joj spusti lagani poljubac oprostaja na celo.

Zatim izadje i zakljuca vrata za sobom.

Slika

Dosla je jesen. Sivo, olovno nebo uklapalo se u sliku opsteg propadanja koje ju je okruzivalo. Ana je lutala pustim, prljavim ulicama trazeci zive. Proslo je skoro dva meseca od kako je nasla Milu. Vecina njih nalazila se u uzasnom stanju. U svakoj grupici na koju bi naisla, svega nekoliko je jos moglo da hoda, skoro svakome je nedostajao poneki deo tela, a vecina, zbog nedostatka udova ili zbog drugih povreda, vise nije mogla da hoda vec se vukla, puzeci po zemlji.

Podcenila ih je. Samo pukom srecom i igrom slucaja, nisu je uhvatili dok je istrazivala bivsi hipermarket. Spasla ju je cista sresa, jer se Nemrtva koja se iznenada pojavila iza pulta i zapanjujuce brzo nagrnula ka njoj, okliznula i saplela na sasuseni les na podu, usporivsi dovoljno da joj omoguci da bezglavo pobegne, izbegavajuci ostale iz njene vrste koji su poceli da se pomaljaju iz mraka prostorije.

-o-


Pokusavala je da zaspi, pritiskajuci sake na usi. Kad god bi stavila glavu na jastuk, prividjalo joj bi se da cuje udarce koji su dopirali iz podzemlja.

Silazila bi zatim u skloniste, prislanjala lice na hladnocu metalnih vrata, i saptala Joj reci ohrabrenja, da se strpi, da ce joj naci hranu, a kada vise ne bi mogla da izdrui, odlazila bi, besciljno, na ulice napustenog grada, govoreci sama sa sobom i vicuci u mrak.

-o-

Sve vise je i sama podsecala na Nemrtve. Oci su joj upale, a ispod njih stvorile su se crne kese od umora i nespavanja. Njen nekada graciozan hod sada se pretvorio u neku vrstu skaradnog teturanja. Ulice su bile skoro potpuno puste. Tek s vremena na vreme ugledala bi ponekog Nemrtvog koji se mucno vuce po prasini.
Urlici, stenjanja, nemuste reci.....

-o-

Od Njenih urlika i krikova nije mogla da pobeci. Pratili su je u snu i na javi. Osecala je Njenu glad kako ju doseze. Osecala je Njenu potrebu, snagu koja ju je privlacila kao magnet. Ocajanje je jacalo.Zivih vise nije bilo. Nije mogla da je nahrani. Njena bol ranjavala ju je i kidala joj dusu.

-o-

Ustala je rano, zeleci da jos jednom vidi izlazak sunca. Sedela je na ivici kreveta, posmatrajuci prve suceve zrake kako se pomaljaju na ivici horizonta. Osetila je toplotu na obrazu i nesvesno podigla ruku da ga pomiluje.

Shvatila je da gleda pravo u sunce koje se promolilo iza horizonta.

"Nemoj nikada gledati u sunce", govorila joj je majka. Nasmejala se gorko u sebi. Gledala je pravo u sunce toliko godina, pa joj nije naskodilo. Njeno sunce, njen centar vasione, njen centar gravitacije kome je tezila sve te godine, nalazio se ukopan u crnu zemlju, ispod njenih nogu.
Napunila je kadu toplom vodom i legla u nju, zatvorivsi oci. Dugo vremena provela je tako, ne razmisljajuci ni o cemu, pustajuci da je toplota omami i odvede na neka druga mesta.
Ustala je i zazmurila...

Krenula je.

Zena Nemrtva je mahnito udarala na vrata, osetivsi njenu blizinu i miris. Miris zivota.

Ona zaurla jos glasnije, obznanjujuci svoje pravo.

Znala je da ce zadovoljiti njene potrebe na manje od mesec dana. Smrsala je suvise.

Srecna cinjenica bilo je saznanje da pljuvacka Nemrtvih sadrzi enzime koji izazivaju koagulaciju krvi i sprecavaju iskrvavljenje na mestima ugriza, tako da ce Nemrtva moci nedeljama da je konzumira.

Razmisljala je odakle ce poceti. Da li od ociju, cemu se potajno nadala, kako ne bi morala da Je posmatra onakvu kakva je sada. Svakako ce prepustiti odluku Njoj.

Duboko je udahnula, otkljucavsi vrata. Konacno je dosao taj trenutak. Tren kada ce se konacno sjediniti sa Njom.

Nakon toliko godina ljubavi i pripadanja, konacno ce postati njen deo. Njih dve ce napokon postatati neraskidiva celina.

Zatvorenih ociju, dok je jos uvek posedovala usne, rece - vise sebi samoj nego njoj;

"Tvoja sam."

I zatim jos tise,

"Zauvek."


::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

2007

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Drugacije....
Moram ovo da ponovo stavim jer imam kritike...

Ae volim SF :)
By tasa
#1815835
he Ledena eto koliko je potrebno za srecu
samo jedno svanuce..... mene nece ta sreca :(
osim u pesmama sto je mozda i dobro jer mi je tamo ipak najlepse
hm bolje da ne komentarisem suvise, pametnija sam kad cutim i cutanjem pevam
By tasa
#1815837
Peščani sat


Neka stane
vreme,
neka utihnu
svi časovnici,
skupila sam
sav pesak
svetom rasut,
da meri šaputanja,
zrno po zrno,
u peščanu večnost
između
naših dlanova.
By LeDeNa_
#1815840
Eh taso...

Sve dodje...

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

http://www.youtube.com/watch?v=voiz4wGuY1Y

Rade Serbedzija - Cekaj me ( Wait for me )

Cekaj me, i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise,
Cekaj i kada druge nitko nebude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi
Svakome koji ceka,
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slusaj kad ti kazu kako je vrjeme
Da zaboravis, i da te nade lazu, nek povjeruju i sin i mati da vise ne
Postoje, neka se tako umore cekati i svi drugovi moji i gorko vino za moju
Dusu nek piju
Kod ognjista, cekaj i nemoj sjesti s njima, nemoj piti nista...cekaj me i
Ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece, nek rekne tko me cekao nije,taj je imao srece.tko
Cekati ne zna,taj nece shvatiti niti ce znati drugi da si me spasila ti
Jedina cekanjem svojim dugim.nas dvoje samo znacemo kako prezivjeh vatru
Kletu ,naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu naprosto ti si
Cekati znala kao nitko na svjetu
By tasa
#1815846
Originally posted by LeDeNa_
Originally posted by LeDeNa_

Slika

Gledala je unezverenu devojku pravo u oci.

Na njenom jos uvek detinjem licu video se strah i nepoverenje. Izgledala je kao ptica spremna da prhne i poleti.

"Ssss...polako", izgovori tiho.

Devojka se osvrte oko sebe, privijajuci uz grudi prljavu kesu dok se polako povlacila unazad.

"Necu ti nauditi", rece joj gledajuci je pravo u oci. "Sama sam, kao i ti."

Devojka se primetno opustila. Telo joj se ispravilo iz zgrcenog polozaja.

Stajale su ispred razbijenog izloga odavno rasturene i opljackane samoposluge.

"Kako se zoves?", upita ju.

Izgledalo je kao da za devojku predstavlja veliki napor da progovori. Ana je videla naznaku reci koje su se pojavile u devojcinim ocima tren pre nego sto je uspela da iz izgovori.

"Mila", prosaputa ona. Rec je bila izgovorena skripavim glasom, kao da se koristi uredjaj koji vec dugo nije upotrebljavan te je, godinama stojeci i kisnuci, zardjao.

"Ja sam Ana", rece ona devojci. "Drago mi je sto sam te srela."

Svaka izgovorena rec otkravljivala je Milinu nesigurnost. Strah, koji se toliko dugo prikupljao u njoj, trazio je izlaz. Iznenada, ruke joj zadrhtase i poletes ka licu. Zaplaka. Uz svaki novi udah, plac je postajao sve jaci i jaci, prelazeci u ridanje i gusenje. Presamitila se i pala na kolena.

Ana joj pridje, kleknu kraj nje i zagrli je. Ljuljala ju je lagano, kao sto bi majka uljuljkala bebu u san.

"Sve je u redu, Mila. Sve je u redu. Polako. Sve ce biti u redu", ponavljala je Ana neprestano, kao da izgovara mantru, znajuci da uprkos izgovorenim recima ipak nece biti sve u redu, ali osecajuci u sebi kako ove prazne reci ipak deluju na devojku.

Ljutila se na svoje ruke koje daju laznu nadu bicu pored nje. Ljutila se na svoje usne, koje govore lazi. Ljutila se na svoje srce, koje je zahtevalo od nje da postupi ovako.

Devojka se polako smirivala. Jecaji koji su joj potresali telo kopnili su lagano. Ana je osecala na obrazu vlagu devojcinih suza. Kosa joj je bila prljava i umrsena, a lice ispijeno, bledo i prljavo.

"Koliko dugo si sama?", upita je.

Cinilo se kao da devojka razmislja sta da kaze pre nego sto joj odgovori.

"Dugo", rece. "Mnogo dana. Prestala sam da brojim. Dugo, dugo, dugo... Prvo smo ziveli u grupi, a onda je nestalo hrane. Lutali smo. Onda smo se razdvojili. Ostali smo Milan, Lea i ja. I onda...i onda..."

Ponovo je briznula u plac. Plakala je,cisteci dusu, oplakujuci izgubljene.

Plakala je za Milanom.

Plakala je za Leom.

Plakala je za sobom.

"Uhvatili su nas na spavanju. Nismo ih culi. Milan me je...zastitio. Pobegla sam kroz prozor. Cula sam ih kako vrište. Nisam se vratila. Nisam smela. Trcala sam sve dok sam imala snage. Sve dok nisam pala. Pobegla sam. Pobegla. Pustila sam ih. Ostavila. Ostavila...da umru. Tako me je stid. Tako...tako me je...stid", izgovori Mila rasplakavsi se ponovo.

Ana nista nije progovarala. Znala je da joj ne moze zaceliti rane nicim sto bi rekla. Znala je da mora pustiti da iz Mile istece jad koji se u njoj nakupljao ko zna otkada.

Ostale su u zagrljaju jos dugo.

"Hvala ti", rece Ana. "Hvala ti...hvala ti sto si tu".

Mila dozvoli sebi da joj se usne blago nasmese.

"Jesi li gladna?", upita devojku. Znala je odgovor i pre nego sto je Mila odgovorila, ali izciste pristojnosti morala je da postavi pitanje.

"Jesam", klimnu Mila glavom stidljivo. "Gladna sam", ponovi to kao ociglednu cinjenicu. "Gladna."

Zastade za trenutak, podigavsi glavu, kao da razmislja o tome sta to zapravo znaci.

"Sve smo teze nalazili hranu", rece.

"Zato su nas i uhvatili. Mislim da su razvili neki osecaj, i da znaju da cemo traziti hranu u prodavnicama, samouslugama, trznim centrima. Ili je to nesto sto im je zaostalo od pamcenja, instikt koji ih upucuje na mesta gde su se nekada okupljali ljudi. Otkada sam sama, retko nalazim mesta na kojima jos ima hrane, a gde mogu bezbedno da je uzmem."

"Poci cemo kod mene", rece Ana, "Moja kuca nije opljackana, a jos na pocetku, moja..." (zamalo ne rece Zena,"moja ... je napunila citav kamion hranom koja moze dugo da se cuva. To ce potrajati godinama."

"Kako ste preziveli do sada?", upita Mila.

Ana ju je posmatrala dugo, pravo u oci.

"Samo sam ja prezivela", reče.

"Ona...ona vise nije ziva."

Mila se uhvati za usta, kao da ce taj gest vratiti izgovorene reci.

"Izvini. Nisam znala."

"Naravno da nisi znala. U redu je." Nasmesi se kratko.

"Smestili smo se u bivsu ambasadu. Povucena je i ima visoku metalnu ogradu preko koje oni ne mogu da predju."

Nenadno, negde iz blizine zacu se zvuk. Obe se ukocise. Zvuk se ponovi.

"Brzo!", sapnu Ana uzimajuci Milu za ruku.

"Ne pravi buku!"

Usunjase se kroz razbijeni izlog u samouslugu i sakrise se u mrak iza ispraznjenih pultova.

"Budi tiha, disi na usta. Ne pomeraj se."

Napolju se zacuo bat nesigurnih koraka koji se priblizava. Zvuk je sve vise jacao. U pitanju nije bio samo jedan zvuk, vec citavo mnostvo.

Kako su se koraci priblizavali tako su se pojacavali i nemusti urlici i mrmljanje.

Nemrtvi su dolazili.

Prolazili su pored polomljenog izloga, vukuci noge, ili ono ssta je od njih ostalo. Bilo ih je desetak. Neki primalni instikt terao ih je da se drze u coporu. Neki su bili obuceni, a neki goli. Odeca onih koji su je imali bila je prljava, iscepana i u dronjcima. Koza onih koji su bili goli bila je u istom stanju. Neki su imali otvorene, zagadjene rane. Nekolicini su iz preloma virili parcici kostiju. Drugima su nedostajali udovi. Poneki su imali samo jedno oko, nekima su nedostajale usi, a jednom su se creva vukla po zemlji. Saplitao se o njih.

Slika

Uzasniji od same njihove pojave bili su zvuci koje su proizvodili. Poneki urlik, nerazgovetno mrmljanje a najstrasnije od svega, poneka smislena rec, izgubljena, zaostala, a onda nekim cudom ponovo pronadjena u njihovim razorenim mozgovima, kao fragment secanja, kao tupo nevoljno podsecanje na ono sto su nekada bili. Te reci, koje su ponekad silazile sa njihovih usana, krajnje groteskno, poput "mama", "ljubav" ili "draga", otvarale su nove horizonte uzasa kod onih koji su ih culi, jer su na neki jeziv nacin, izgovarane od strane ovih kreatura, menjale svoje znacenje i smisao, te postajale perverzna antiteza onome sto su nekada predstavljale.

Ziveli su sa samo jednim ciljem. Da se nahrane.

Ljudskim mesom.

Zivim ljudima.

Devojke su cucale skrivene iza polica u dnu radnje, posmatrajuci sa uzasom nevoljnu povorku uzasa. Ana je videla kako se u Milinim ocima nakuplja uzas i gadjenje, kako joj ivice usana podrhtavaju i kako joj se radja krik u grudima. Stavila joj je ruku na usta i privila uz sebe. Drhtale su, zajedno, sve dok zvuci sa ulice nisu zamrli.

Lagano se sunjajuci, prisle su do ivice izloga i ispratile pogledom poslednjeg Nemrtvog u daljini. Zatim podjose ka Aninoj kuci.

-o-

Trava je izbijala kroz pukotine na betonu posle tri godine od Sloma. Uskoro, vec za par godina, priroda ce prevladati. Sa obe strane ulice nalazile su se olupine nekdasnjih automobila. Neki su bili ispreceni na kolovozu, prevrnuti, otvorenih vrata i razlupanih prozora, kao neki cudni insekti izvrnuti na ledja. Razbacani po ulici, drustvo su im pravili kosturi, odavno osobodjeni mesa. Skoro polovina kuca bila je spaljena, te su od njih ostali samo crni zidovi sa nagorelim gredama. Prozori na kucama i radnjama bili su polupani, sto od strane nesretnika koji su trazili hranu, sto od Nemrtvih koji su ih progonili.

Ana je otkljucala kapiju, te njih dve udjose unutra.

Unutrasnjost vile bila je lepo sredjena. Bogat namestaj, slike na zidovima, vrhunski parket i tepisi odavali su luksuz.

"Tamo ti je kupatilo, svetlo se pali sa strane a imas i tople vode. Imas sampon i sapun, okupaj se. Ne moras da zuris", rece Ana.

"Kako...", zamuca Mila. "Otkud svetlo, topla voda...?"

"Moja zena je u prvoj godini nakon Sloma postavila solarne kolektore preko citavog krova. Tu je i gomila akumulatora u podrumu koji se napajaju preko njih tako da, sem kada nije potpuno tmurno vreme, imam dovoljno struje za imitaciju normalnog zivota.", rece Ana ironicno se nasmejavsi.

"Nekada...to mi je izgledalo toliko normalno..." ne zavrsi Ana recinicu, jer jednostavno nije imala sta vise da kaze.

Kroz otvorena vrata videla je Milu kako se skida.

"Baci tu odecu, dacu ti cistu. Kanta je u kuhinji."

Posmatrala ju je kako prolazi pored nje, stidljivo spustenog pogleda.


"Istusiraj se prvo, a onda napuni kadu i lezi", rece joj Ana.

"Ne, ne treba.." zausti Mila, ali je Ana prekide. Stavi prst na usta i reče: "Ucini to."

Posmatrala je mladu zenu kako se tusira, kako trlja svoje belo telo sapunom. Videla je kako bezuspesno pokusava da rasceslja zamrsenu kosu.

"Sacekaj", rece Ana. "Napuni kadu i lezi. Pomoci cu ti."

Devojka je poslusa. Ana sede na ivicu kade, a zatim poce metodicno da je racesljava. Potrajalo je dugo dok je uspela da razmrsi sve cvorove.

"Ustani", rece joj Mila. "Imas jos skorene prljavstine po ramenima i ledjima."

"Ali..." zausti Mila.

"Ustani." rece Ana, gledajuci je pravo u oci.

Devojka lagano ustade. Dugacka kestenjasta kosa padala joj je niz ramena i ledja.


Devojcina koza se zacrvenela.

"Prija ti?", upita Ana.

"Da..", odgovori Mila neodredjeno.

Ana uze tus i spra sapunicu sa Mile. Zatim ponovo uze sunjder i bez objasnjenja nastavi da prelazi njime preko Milinih ledja. U kupatilu se osim zvuka disanja i povremenog kapljanja vode nije cula ni rec.

Zatim ju je obrisala i pokazala svoju odecu.

"Bice ti prevelika, ali bolje i to nego one prnje. Obuci se i dodji da veceras."

Izvadila je konzerve, otvorila ih i natocila crno vino. Mila je usla u trpezariju u tom trenutku. Ana je primetila kako su joj oci blesnule kada je ugledala hranu.

"Jedi", rece joj Ana. Devojka sede i bez suvisnog prenemaganja prionu na jelo. Ana ju je posmatrala kako ne uspevajuci da se suspregne, halapljivo jede.

"Polako", rece Ana, "Imam dovoljno hrane za puk. Nisam te ocekivala", nasmeja se, "pa nema niceg specijalnog. Sutra za rucak cemo imati nesto lepse."

Devojka je bez reci prozdirala hranu, zalivajuci je vinom.

"Kada zavrsis, ceka te krevet. Sutra cemo razgovarati."

Ana je primetila da se devojci cakle oci. Od srece ili suza, nije bila sigurna. Verovatno i od jednog i od drugog.

-o-

Iducih dana, Mila se uglavnom hranila, popunjavajuci se, dok se Ana hranila njom. Uzivala je u mladoj devojci, iz dana u dan, iz sata u sat.


Proslo je nedelju dana. Kuca je ponovo bila ziva. Osecala se promena, neka nova, srecnija i lagodnija atmosfera.

-o-

"Ana", progovori Mila tiho, ne gledajuci je u oci. "Ja..." zausti, pa stade. "Ja...ja sam...", ponovo zastade. "Bila radoznala!" ispali brzo i dalje gledajuci u pod, kao malo dete kada ga uhvate u lazi.

"Radoznala?", upita Ana. Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu.

"Razgledala sam stan", progovori ponovo Mila. "I...", zastade ponovo, "ovaj ormar."

Zacutala je, dok ju je Ana posmatrala.

"Slike...

"Znam.", odgovori Ana smireno, gledajuci je pravo u oci.

"Otvori ga", rece joj Ana ravnim glasom.

"Ne, to nije moja st..."

"Otvori ga", ponovi Ana prekinuvsi je.


Miline oci bile su sirom rasirene.

Slike tvoje zene...su...divne..

"Da", odgovori kratko Ana. "Bila sam, i jesam njena, srcem i dusom, u svakom mogucem smislu te reci. Ona me je posedovala. U potpunosti. Predala sam joj sebe, onosto sam bila, ono sto jesam i ono sto cu biti."

"Sta se desilo...sa njom?"

"Napali su nas Nemrtvi dok smo uzimali zalihe. Spasao me je ali je bila ugrizena. Zarazena."

"Kada...", krenu da upita Mila, ali je Ana pretece.

"Pre osam meseci.
Mila se ponovo okrete prema ormaru.


-o-
"Zasto places?", prosaputa Mila. Ana ustade, ode do ormara i naglo se okrete.
Ana je pocela da je samara i....
Ana je bilo potpuno znojava od napora. Konacno stigose do podnozja. Nalazile su se u malom hodniku ispred sledecih metalnih vrata. Ana ih sopcuci otkljuca i otvori.

Zapahnu ih strahovit smrad. Miris raspadanja, krvi i smrti udario je Anu pravo u mozak... Sa suprotne strane stakla, umrljanog necim crvenim, videla se senka koja se pomerala. Mahniti udarci terali su masivna vrata da podrhtavaju. Neljudski urlici su se probijali kroz njih kao da su od kartona. Stvor sa suprotne strane osetio je prisustvo zivih.

Slika

Nemrtvi se bez zvuka stroposta na pod, trzajuci se nekontrolisano. Ana saceka nekoliko trenutaka da se telo smiri a zatim je uhvati za ruku i odvuce u prostoriju iz koje je izasla.. U njoj je smrad bio jos gori, a miris crkotine i raspadanja, koji se sirio sa nekoliko skoro potpuno oglodanih skeleta koji su se nalazili na podu, bio je nesnosljiv.

Morala je biti brza.

Vrati se hitro u prethodnu prostoriju, dohvati Milu koja se mahnito otimala i na jedvite jade je odvuce u drugu prostoriju, dok se ova uvijala i bacakala po podu na kojem su ostajali krvavi tragovi njenih prstiju sa slomljenim noktima.

Ana kleknu kraj Nemrtve.

"Hrana, Zeno", prosaputa ona, mada je znala da je ne moze ni cuti, ni razumeti.

"Za Tebe. Izvini sto si ovoliko cekalai. Bila je mrsava."

"Ngh...neeeeeeeeeeeeeeeee...neeeeeeeeeeeeeeeeeee...mholhiiiiiiiiiimmm", naricala je Mila.

Nemrtva je pocela da se pomera.

"Zao mi je", rece Ana, okrenuvsi se prema devojci na podu. "Zao mi je", ponovi. Sagnu se, te joj spusti lagani poljubac oprostaja na celo.

Zatim izadje i zakljuca vrata za sobom.

Slika

Dosla je jesen. Sivo, olovno nebo uklapalo se u sliku opsteg propadanja koje ju je okruzivalo. Ana je lutala pustim, prljavim ulicama trazeci zive. Proslo je skoro dva meseca od kako je nasla Milu. Vecina njih nalazila se u uzasnom stanju. U svakoj grupici na koju bi naisla, svega nekoliko je jos moglo da hoda, skoro svakome je nedostajao poneki deo tela, a vecina, zbog nedostatka udova ili zbog drugih povreda, vise nije mogla da hoda vec se vukla, puzeci po zemlji.

Podcenila ih je. Samo pukom srecom i igrom slucaja, nisu je uhvatili dok je istrazivala bivsi hipermarket. Spasla ju je cista sresa, jer se Nemrtva koja se iznenada pojavila iza pulta i zapanjujuce brzo nagrnula ka njoj, okliznula i saplela na sasuseni les na podu, usporivsi dovoljno da joj omoguci da bezglavo pobegne, izbegavajuci ostale iz njene vrste koji su poceli da se pomaljaju iz mraka prostorije.

-o-


Pokusavala je da zaspi, pritiskajuci sake na usi. Kad god bi stavila glavu na jastuk, prividjalo joj bi se da cuje udarce koji su dopirali iz podzemlja.

Silazila bi zatim u skloniste, prislanjala lice na hladnocu metalnih vrata, i saptala Joj reci ohrabrenja, da se strpi, da ce joj naci hranu, a kada vise ne bi mogla da izdrui, odlazila bi, besciljno, na ulice napustenog grada, govoreci sama sa sobom i vicuci u mrak.

-o-

Sve vise je i sama podsecala na Nemrtve. Oci su joj upale, a ispod njih stvorile su se crne kese od umora i nespavanja. Njen nekada graciozan hod sada se pretvorio u neku vrstu skaradnog teturanja. Ulice su bile skoro potpuno puste. Tek s vremena na vreme ugledala bi ponekog Nemrtvog koji se mucno vuce po prasini.
Urlici, stenjanja, nemuste reci.....

-o-

Od Njenih urlika i krikova nije mogla da pobeci. Pratili su je u snu i na javi. Osecala je Njenu glad kako ju doseze. Osecala je Njenu potrebu, snagu koja ju je privlacila kao magnet. Ocajanje je jacalo.Zivih vise nije bilo. Nije mogla da je nahrani. Njena bol ranjavala ju je i kidala joj dusu.

-o-

Ustala je rano, zeleci da jos jednom vidi izlazak sunca. Sedela je na ivici kreveta, posmatrajuci prve suceve zrake kako se pomaljaju na ivici horizonta. Osetila je toplotu na obrazu i nesvesno podigla ruku da ga pomiluje.

Shvatila je da gleda pravo u sunce koje se promolilo iza horizonta.

"Nemoj nikada gledati u sunce", govorila joj je majka. Nasmejala se gorko u sebi. Gledala je pravo u sunce toliko godina, pa joj nije naskodilo. Njeno sunce, njen centar vasione, njen centar gravitacije kome je tezila sve te godine, nalazio se ukopan u crnu zemlju, ispod njenih nogu.
Napunila je kadu toplom vodom i legla u nju, zatvorivsi oci. Dugo vremena provela je tako, ne razmisljajuci ni o cemu, pustajuci da je toplota omami i odvede na neka druga mesta.
Ustala je i zazmurila...

Krenula je.

Zena Nemrtva je mahnito udarala na vrata, osetivsi njenu blizinu i miris. Miris zivota.

Ona zaurla jos glasnije, obznanjujuci svoje pravo.

Znala je da ce zadovoljiti njene potrebe na manje od mesec dana. Smrsala je suvise.

Srecna cinjenica bilo je saznanje da pljuvacka Nemrtvih sadrzi enzime koji izazivaju koagulaciju krvi i sprecavaju iskrvavljenje na mestima ugriza, tako da ce Nemrtva moci nedeljama da je konzumira.

Razmisljala je odakle ce poceti. Da li od ociju, cemu se potajno nadala, kako ne bi morala da Je posmatra onakvu kakva je sada. Svakako ce prepustiti odluku Njoj.

Duboko je udahnula, otkljucavsi vrata. Konacno je dosao taj trenutak. Tren kada ce se konacno sjediniti sa Njom.

Nakon toliko godina ljubavi i pripadanja, konacno ce postati njen deo. Njih dve ce napokon postatati neraskidiva celina.

Zatvorenih ociju, dok je jos uvek posedovala usne, rece - vise sebi samoj nego njoj;

"Tvoja sam."

I zatim jos tise,

"Zauvek."


::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

2007

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Drugacije....
Moram ovo da ponovo stavim jer imam kritike...

Ae volim SF :)


Ne znam kakva je kritika u pitanju moja kritika odnosno komentar za sada neka bude ova pesma a knjiz. kritika ce biti kako sam obecala, nego, joj, sta da kazem bila sam gladna secam se toga i kako je tesko progovoriti... sada ponovo placem kao onaj dan kad si pustila ovu pricu; nadam se da je prica naisla na razumevanje....


Tmina bez dna


Godine ne brojim više,
život postade grobište

Rođendani izgoreše,
kao pradedovska ognjišta

Sa kosti od pepela
otpada meso, obolelo od jada

Usahlim venama žubore
suze minulih vekova

U očima zanemelo sećanje,

Što bi kolevka ljubavi
Postade tmina bez dna.
By tasa
#1815849
da Ledena sve dodje i Verujem
samo kazem da me nece takva sreca barem nije do sada....



Ispijam nebo


Verujem,
dakle
ispijam nebo,
tražim kap
živoga odgovora
vatre slutnje
da ugasim u sebi.

Gospode,
ima li (još) nade
da ljubav
poteče kao davnoga
juče;
od zvezde do čoveka,
od čoveka do čoveka?
By tasa
#1815859
mamaaaaa bwe ok, tasa razumela :p :d bice valjda tada :opacupa: pa ovako :setnja: :smilegrin:


kazu da je bilo extra na koncertu Rammstein-a :)



Pevaju crne ptice


Pesmo
Crne nam ptice
posmrtnim glasom pevaju

Duša postade
kuća bez prozora
Iz Duha izniklo
suho stablo

Ispod njega
sedi Smrt, a
na grani nedozreloj
silueta
mladog umornog tela

Ja čekam Nju,
Ona čeka grana
da pukne
Ti, Pesmo, plačeš
Ja sa osmejkom čekam
i slušam kako nam
Divno pevaju
Crne ptice!


e Ledena morala sam pustiti ovu pesmu
kad god je citam smejem se ko blesava
naime, kad je izasla u novinama prvi put
pola grada me ganjalo tj trazilo i hteli me udaviti
jer su mislili da je nagovestaj suicida loool
a ja u kafani lumpujem sa lovcima
i tako umalo da iz suicida dodje do ubistva :d
uvek pravim neku zbrku ...
By tasa
#1815881
Muzika tišine


U tihost posteljičnu
Gospode, dušom se vratih.
Odlazeći korak,
bestelesno lak, Ti već znaš
slovesan beše.

Da ti se predstavim, čekam,
u odaji skrovitoj.
A, polomljeni klavir,
kao vino, prašinom skrivano,
opija me, muzikom tišine.
By tasa
#1815882
Starica


Zaključana su vrata
bola
više mi svete
u svetinju nećeš ući

Suze obukoh
u staricu slepu
koja čeka svetlost
poslednjega trena

Upokojenje njeno
bi' će vaskrsenje moje
u predelima nedokučive
samoće.
By tasa
#1815883
Dan sedmi


Spoznajo
što dušom
haraš

čuješ li,
Serafimov
kliktaj dolazi

Šestokrila
sreća
duši se primiče

Zvonom se
oglašava
tišina.
By tasa
#1815884
Neme note


Skupljam neme note
po prašini

Pišem nepostojećim
slovom stih

Odlazim i pre
nego što dođoh

Radujem se nadolazećoj
milošti tišine.
  • 1
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!