- 12 Mar 2010, 00:23
#1802387
I jednom, toliko sam malo volela sebe, da sam dozvolila da me neko, zamalo, unisti. Ne samo dozvolila. Zelela. Zudela za tim. Iskljucila razum iz svih napajanja i prepustila se tome, gubeci se u olaksanju i oslobadjanju od svega. Sve do trenutka kada sam shvatila da tek to nisam ja. I da to nikada, nikada, nikada ne mogu biti ja.
Dok ne dotaknemo dno, samo dno, dok iznad nas ne ostane samo iskrica velicine vrha igle koja pokazuje gde se nalazi izlaz iz potpunog mraka, dok ne shvatimo, ne spoznamo, da je bas ta iskrica ono gde zelimo i jedino mozemo da funkcionisemo, dotle ne spoznamo koliko smo spremni da se uspinjemo, na noktima, uporno, tvrdoglavo, bez obaziranja na padove i ponovni uspon uz nepregledne litice presvucene staklom.
I sve jedno, opet sam se pogubila...
Opet sam se nasla u tom vicious circle. Opet verujem. I ponovo dozvoljavam da ’’to i to’’ prevlada sve ostalo u meni. Ponovo dozvoljavam da me komadaju, da uzimaju parcice, delove koji im odgovaraju, koji su im potrebni, ponovo pod tepih cistim sve ono sto im ne treba, u nadi, u nepresusnoj nadi da ce nekom, nekad, jednom, jednog dana, i to biti potrebno, da ce me videti celu, da cu mu trebati cela, bas takva kakva jesam i da cu to umeti da prepoznam, da cu se dovoljno secati sebe same da ’’to i to’’ ne postane jedino sto mi je ostalo.
I znam sebe...
Sutra, ’’to i to’’ ce mi biti normala, ’’to i to’’ cu biti ja, nece mi smetati i nece mi ni zafaliti bilo sta drugo sto nocas nalazim u sebi, necu se ni osvrnuti na to sta mi ova noc sapuce, na sta me podseca. Nece me boleti nista, nece me razdirati tuga, necu se secati koliko nocas zelim da se sklupcam i cekam da sve prodje. Necu se secati ni da mi je trebao, tako uzasno, bolno, nedopustivo trebao, neko. Necu se secati cak ni toga da sam, nocas, toliko zelela da postoji nacin, jednostavan, obican i prihvatljiv da nekog izbrisem sa karte koja se prevrnula na lice, ispala iz spila, nepozvana i neoprezno presecena. Necu se secati ni toga da ne postoji nacin da sebe ubedim kako nije vazno, kako nije bitno, kako bi, ionako, sve to otislo u vetar, u besmisao, u nepovrat. Ni toga da ne mogu da se otmem utisku da, ionako, sve to nije vredno ove noci, ovog osecanja, da, ionako, jedino sto bih time dobila je jos milion ovakvih noci, bolesna samoca i beskraj nedodirljivosti od kojeg ne zelim da se lecim.
Sutra cu znati i zbog cega, i zasto i kako. Sutra cu biti razumna i znacu da sve objasnim logicnim razlozima, znacu da su u pravu svi oni koji mi objasnjavaju zbog cega ne treba i zbog cega...
Ali nocas... Nocas mi se tako jebe za sve to.