Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Aktuelnosti javnog zivota

Moderatori: Stripi, Moderators

Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774822
Upravo pročitah na sajtu B92 da će konzervativni SNS učestvovati na izborima u BiH

Sumnjivo mi to što se jedna srbijanska partija sa istorijom kakva je njihova upliće u politički sistem RS, sada kada Dodik svako malo preti referendumom, koji Hrvatska osuđuje do te mere da je najavila vojnu intervenciju, a od kojeg se Srbija distancira i ograđuje...
Vaša mišljenja?

B92
Korisnikov avatar
By unic0rn
#1774827
bash imash dara za dramatizejshn efekt. :wundy:

lepo je neko rekao: sada postoje dve vrste radikala - sa i bez bedzeva.
i to mu dodje to.
Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774831
Da, ali mene kopka slučajnost da se "radikali bez bedževa" pojavljuju u javnosti baš sada...
Opet podsećam na Dodikove ispade i na politiku koju je zastupala SNS dok je bila SRS, a od koje se nije distancirala ni sada!
Korisnikov avatar
By Lepa Krepa
#1774849
šta je tu čudno? radikali imaju mirror stranku u rs-u, kontam da se po istom mirror principu od nje odvojilo ovo "napredno" krilo, ka' što se i u srbiji zbilo.
(mein gott, čak i rimu iz mene iscediše).
Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774858
Kontam ja da sve stranke sarađuju i to je nešto sasvim normalno... Ali da jedna stranka pokreće svoje krilo i u drugoj zemlji, pa da iz matične daje instrukcije ovima i to otvoreno (javno).. to mi baš i nije poznato...
Što se tiče odvajanja.. to je priča za sebe...
Korisnikov avatar
By Lepa Krepa
#1774870
Originally posted by just_me

Ali da jedna stranka pokreće svoje krilo i u drugoj zemlji, pa da iz matične daje instrukcije ovima i to otvoreno (javno).. to mi baš i nije poznato...
đes' ti bio ovih par decenija?
pa sve mejdžr ubernacoške stranke su isklonirane preko ex republičkih granica...
Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774874
Koje? Imenuj i napravi mi vezu kao što je ovde data... Sve partije se trude da imaju uticaj na sestrinske partije u drugim zemljama, ali, zaista mi nije poznato da je neka partija osnivala svoja predstavništa u zemljama van matične...
Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774883
Hahaha! Amin! Ali, na žalost, Dodik ima pravo kada se poziva na 1244 :S
Kao i Kosovo, oni takođe mogu krenuti u političku borbu za ocepljenje i priključenje Srbiji. Prvi deo potpada pod 1244, ali ne i drugi. Odatle i Mesićeva pretnja.. Itd...
By RuznaGlupaZla
#1774886
Originally posted by just_me

Hahaha! Amin! Ali, na žalost, Dodik ima pravo kada se poziva na 1244 :S
Kao i Kosovo, oni takođe mogu krenuti u političku borbu za ocepljenje i priključenje Srbiji. Prvi deo potpada pod 1244, ali ne i drugi. Odatle i Mesićeva pretnja.. Itd...
:rotflmao: evo samo što nije :lol:
Korisnikov avatar
By Lucem Ferre
#1774891
Kao što sam ranije rekao, Tadić se jasno ogradio i odbio da podrži ideju o referendumu (jer bi u suprotnom priznao Kosovo), ali to ne znači da će biti politika SNS-a koje je u decembru svega nekoliko procenata odvajalo od demokrata... Istraživanja vršio CeSiD, ako se ne varam...
Korisnikov avatar
By Lepa Krepa
#1774915
Originally posted by just_me

Koje? Imenuj i napravi mi vezu kao što je ovde data...
šajaznam, imaš srs i sda u srbiji i u bosni, hdz(ove) i hsp u bosni i u hrvatskoj, a i sds beše dvoglav dok je postojala rsk... e sad, jbmlg, kakve su im veze javne ili tajne, ne mogu ti pametno kasti. po stranačkim odnosima rovarim samo kad baš moram.
Korisnikov avatar
By Delete
#1774920
Originally posted by just_me
Sumnjivo mi to što se jedna srbijanska partija sa istorijom kakva je njihova upliće u politički sistem RS, sada kada Dodik svako malo preti referendumom, koji Hrvatska osuđuje do te mere da je najavila vojnu intervenciju, a od kojeg se Srbija distancira i ograđuje...
Na teritoriji RS, SRS je prisutna od predratnog perioda, samo se raskol dogodio mnogo ranije, jednoj struji je krovna stranka bila SRS iz Srbije, a drugi su zagovarali manje radikalne ideje, nesto poput danasnjeg SNS-a i SRS-a u Srbiji.

Dodikov SNSD je toliko jak da SNS, pa cak ni u koaliciji sa obe struje SRS-a nema apsolutno nikakve sanse da dobije znacajan broj glasova da bi ga ugrozili. A Dodik, ako namerava da nesto ucini, buduci da ima skoro pa apsolutnu vlast, ne treba mu podrska novonastalog SNS-a, niti drugih desnicarskih partija.

Smatram da ce prisustvo SNS-a na politickoj sceni RS proci sasvim nezapazeno ukoliko se nedavno izbaceni clan SDS-a, Kalinic, ne prikloni njima, pa zbog toga privuce nesto veci broj glasaca.
Korisnikov avatar
By Delete
#1774933
Originally posted by just_me
Aha.. Hvala Delete, a Dodik ne bi sa SNS-om?
Nije iskljuceno, ali mu sad, realno, nisu potrebni.
Ako bi, eventualno, njegovi (neozbiljni) planovi o referendumu bili osujeceni pre izbora, onda bi teoretski postojala potreba da udje u koaliciju sa nekim za koga glasaju zadrti nacionalisti, penzosi i seljaci, ali, opet, ne vidim SNS u toj prici, osim ako na teritoriju RS udju sa pricom kakvu je imala SRS u Srbiji.
Korisnikov avatar
By Lepa Krepa
#1778230

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.
:rotflmao:
Korisnikov avatar
By Srklet
#1778342
uh, jos samo da naprednjaci pocnu pisati blogove... :cheer:
Korisnikov avatar
By Delete
#1778388
Originally posted by Lepa Krepa

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.
:rotflmao:
Fuj!
:barf:
By RuznaGlupaZla
#1782937
Originally posted by Lepa Krepa

Hašemitska Kraljevina BiH

Piše: Boris Dežulović

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara

Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.

- Esade, s kojim državama graniči naša domovina? – pita učitelj Nermin debeljuškastog dječaka u posljednjoj klupi.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Mensure, da čujemo Esada.

- Ovaj... – započne Esad – naša je domovina Allah dž. š. i kao takva je neograničena.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne vjeronauke – strogo će učitelj Nermin, poslavši debeloga da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, graniči na jugoistoku sa Saudijskom Arabijom, na istoku s Irakom, na sjeveru sa Sirijom, na sjeverozapadu s Palestinom, a na jugozapadu – tu mali Mensur zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Izraelom.

Tako je otprilike do prije nekoliko dana izgledao život u u Karavlasima, zabačenom selu kraj Brčkog, mnogo poznatijem pod današnjim nazivom Gornja Maoča. Iz toga su sela jebenih devedesetih otišli svi Karavlasi, bosanski Rumunji, a na njihovo mjesto iz Bočinje kraj Maglaja došli čudni neki bradati ljudi što govore arapski i hodaju selom u kratkim hlačama.

Sljedećih godina, jedna drugu sustizale su vijesti o zloglasnim vehabijama iz izolirane, zatvorene šerijatske zajednice u Maoči Gornjoj, njihovim osebujnim metodama u borbi za selefijsku Bosnu, zavođenje izvornog islama i privođenje posrnulih bosanskih muslimana vjeri njihovih predaka, o selu u kojemu ne važe zakoni Bosne i Hercegovine, gdje ne zalaze stranci i ne zvone mobiteli - jer svaka muzika i zabava su zabranjene – o muškarcima što tamo usred ljeta rade pored vatre jer „naporan rad olakšava put do Allaha“, ženama što šute i bauljaju šumom u burkama, i djeci što u seoskoj školi uče po nastavnom planu i programu - Kraljevine Jordana.

- A sad historija – strogo bi započeo bradati učitelj iz Maoče Gornje. – Koje godine se raspala bivša zajednička država, a naša domovina izborila nezavisnost?

- Mogu ja, mogu ja?

- Ne možeš. Esade?

- Ovaj... – zamucao bi debeljuškasti dječačić – Otomansko carstvo raspalo se u Prvom svjetskom...

- Ne, ne, ne – strogo bi ga prekinuo učitelj Nermin, pa poslao da za kaznu sam sebi šestarom izvadi zub. – Hajde, Mensure, da čujemo.

- Naša domovina, neka je slava Allahu, izborila je nezavisnost u Prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, nakon što se raspao Britanski mandat Palestine, a na tom teritoriju formirane dvije nove države, na istoku Transjordan, današnja Hašemitska Kraljevina Jordan, Al-Mamlakâ al-Urdunnīyâ al-Hāšimīyâ, neka je poživi dobri Allah!, a na zapadu – tu bi mali Mensur zahračio kroz nos, pa zvučno pljunuo u daščani pod – Izrael.

- Aferim, Mensure, za nagradu možeš sam sebi šestarom izvaditi zub – uskliknuo bi učitelj Nermin. – Ne zaboravite, djeco, bol i patnja olakšavaju put do Allaha.

Tekli su tako mirno dani u maloj jordanskoj kasabi Maoči Gornjoj, sve dok ovih dana šest stotina šumara iz federalne i kantonalne policije u spektakularnoj akciji nije upalo u selo, uhapsivši sedam vehabijskih glavara.

Silno se morao iznenaditi mali Mensur kad je u kuću njegova oca banula jordanska policija. Nije mališan ništa razumio, dospio je čuti samo kako mu otac viče da bježi, pa je dao petama pustinjskog vjetra i odlučio pobjeći u Saudijsku Arabiju, gdje još drže do šerijata i gdje policija ne hapsi poštene muslimane.

Srećom je kod strogog učitelja Nermina uvijek imao peticu iz geografije, pa je znao da Saudijska Arabija nije daleko od Gornje Maoče, odmah s druge strane planine Jamal Umm al Dami, i da mu valja preko nje u pustinju, pa preko jordansko-saudijske granice u Al B’ir, noću, da ga ne uhvate kafiri iz jordanske policije.

Dva je dana i tri noći Mensur tako lutao bogazama Majevice, jeo gljive i šumske plodove, klanjao namaze i molio Allaha dž. š. da mu pokaže put do Al B’ira, krio se od policije i veselo selamio majevičke seljake, čudom se čudeći što viču na njega i gađaju ga krumpirima. Učili su već iz historije kako je kralj Husein sklopio pakt sa šejtanom, s Amerikom i Izraelom, ali sad, prvi put izvan svog sela, mali se Mensur i sam mogao uvjeriti u što se pretvorila njegova domovina Hašemitska Kraljevina Jordan: svojim je očima podno planine vidio dvorišta sa svinjama i pravu pravcatu križarsku crkvu!

Sve dok tako treći dan, izgladnio i iscrpljen, nije dolje na cesti iznenada ugledao braću vehabije, dva bradata muškarca u dugačkim crnim haljinama, istim onim jednostavnim crnim bishtama što ih saudijski selefije, kako je učio u školi, nose za hladnih dana. Konačno na slobodi!, pomislio je mali Mensur i plakao od sreće trčeći prema braći vehabijama.

- Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, draga braćo! – srdačno je širio ruke mališan.

- Pomoz Bog, junače – uzvratio je stariji vehabija.

- Da li je ovo Saudijska Arabija? – nestrpljivo je pitao dječak.

- Semberija?! – odgovorio je drugi brat. – Jašta je.

Mali Mensur je mislio da će umrijeti od sreće. Kao opčinjen gledao je bradatu selefijsku braću u crnim bishtama, sa crnim kefijama na glavi i neobičnim zlatnim lancima pod bradom, iza njih Obrijež, bijele kuće Al B’ira i u daljini ravni horizont Saudijske Arabije, a uz cestu žutu tablu na kojoj je njemu nepoznatom, ali lijepom saudijskoarapskom kaligrafijom pisalo - „Bijeljina“.

Sve od tada, mali Mensur živi sa bijeljinskim selefijama. Uči kod njih kako će dragi Bog munjom kazniti sve nevjernike i đavolove sluge, i kako su bosanski muslimani izdali vjeru svojih predaka, kako se živ čovjek treba klanjati samo dragome Bogu i kako je svaka zabava poguba ljudska, muškarac kako treba biti gospodar, žene da slušaju, šute i rađaju, a djeca vrijedno da uče kako bi bili na čast i ponos Bogu i Otadžbini.

- Mensure, s kojim državama graniči naša otadžbina? – pita bradati učitelj malog Mensura, neobičnog dječaka iz posljednje klupe s kojim se cijeli razred ruga i šegači.

- Mogu ja, mogu ja? – diže visoko ruku mališan u prvoj klupi.

- Šuti, Nemanja, da čujemo Mensura.

- Ovaj... – započne Mensur – naša je otadžbina izborena u neravnopravnom ratu sa najvećom svjetskom silom i kao takva graniči s čudom.

- Lijepo si se izvukao, ali ovo je čas geografije, a ne istorije – strogo će učitelj. – Hajde, Nemanja, da čujemo.

- Naša otadžbina, dragi Bog da je čuva, graniči na sjeveru s Mađarskom, na istoku s Rumunijom i Bugarskom, na jugu s Makedonijom i Albanijom, a na zapadu sa Hrvatskom, Crnom Gorom i – tu mali Nemanja zahrači kroz nos, pa zvučno pljune u daščani pod – s Bosnom i Hercegovinom.
:rotflmao:
Ma, između Gornje Maoče i Bijeljine skoro da nema razlike. :roll:
C, c, c...
Korisnikov avatar
By ZvezdasBG
#1787796

Dodikov SNSD je toliko jak da SNS, pa cak ni u koaliciji sa obe struje SRS-a nema apsolutno nikakve sanse da dobije znacajan broj glasova da bi ga ugrozili. A Dodik, ako namerava da nesto ucini, buduci da ima skoro pa apsolutnu vlast, ne treba mu podrska novonastalog SNS-a, niti drugih desnicarskih partija.

Smatram da ce prisustvo SNS-a na politickoj sceni RS proci sasvim nezapazeno ukoliko se nedavno izbaceni clan SDS-a, Kalinic, ne prikloni njima, pa zbog toga privuce nesto veci broj glasaca.
:up:
Dodiku trenutno ne moze niko nista. Ko god nesto pokusa u startu se zajebao. Ako se ne varam njegov SNSD je po broju glasova na nivou cele BIH zauzeo prvo mesto.
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!