evo za drtija i ostale :
Zašto volimo Fejsbuk: sociolozi nam otkrivaju tajnu
Da li ste se ikada zapitali koja je to čudna sila, koja vas vuče kao magnet da čitate Fejsbukov “News feed” (Novosti), prepun beskorisnih informacija o nebitnim aktivnostima vaših “prijatelja”? Sociolozi su uspeli da shvate da se radi o fenomenu zvanom “ambient awareness” (pokušaću da prevedem to kao “svest o ambijentu”). U pitanju je nešto što nam je usađeno genetski duboko u podsvest, a upravo taj fenomen koriste “Facebook” i “Twitter”.
Kada je 2006. godine Mark Zuckeberg odlučio da uvede “News Feed” na Facebook, inicijalne reakcije ljudi bile su veoma negativne. Ljudi nisu želeli da ih naslovna strana Facebooka dočeka kao niz poruka poput “Upravo sam pojeo sendvič” ili “Moram da počnem da učim”. Međutim, posle nekog vremena korišćenja, reakcije su počele da bivaju jako pozitivne – iz nekog čudnog razloga, isti ti ljudi koji su u prvi mah negodovali, sada su postali “navučeni” na News Feed.
Objašnjenje ovog fenomena našao sam u jednom dugačkom tekstu koji je objavio New York Times, a koji ću ovde opisati svojim rečima.
Naime, razlog za ljubav prema Facebook News Feedu i Twitteru je sociološki fenomen “ambient awareness” (svest o ambijentu), i to je nešto što postoji u svima nama. To je kao da se fizički nalazimo u okolini gomile ljudi, i ni sa jednim od njih nismo u komunikaciji, ali perifernim vidom prikupljamo informacije poput njihovog govora tela, kretanja, kašljanja, komentara, smejanja… prosto narodskim jezikom rečeno “nešto se dešava, mrdaju ljudi oko nas”.
I upravo je to ono što nam daje neki virtuelni osećaj sigurnosti, koji je postojao davno kada smo živeli u čoporu.
Čini mi se da su fenomen “svesti o ambijentu” najbolje verovatno iskusili ljudi koji su imali malu bebu, ili poznaju ljude koji je imaju: verovatno znate da beba može da spava mirnim snom u sobi prepunoj ljudi, gde svi oni nešto čavrljaju, pričaju, lupkaju… a sa druge strane, kada ostane prazna soba i tišina, beba se odmah probudi i počne da plače. Evolucijski gledano rekao bih da ovo ima smisla – ukoliko se mladunče nalazi u okruženju prepunom drugih članova čopora, znači da je potpuno bezbedno i da ne postoji šanse da ga napadne neka divlja zver – samim tim mozak mladunčeta se potpuno opusti i ono “spava kao beba” : – ) Sa druge strane, neprisustvo drugih članova u okolini znači da je mladunče potencijalno ugroženo i da ga nešto može napasti – zato se budi i plače, kako bi alarmiralo ostatak čopora.
Ove emocije i jaka želja za “svesti o ambijentom” ostaju nam i kada odrastemo. Deluje mi da nam Facebookov “News Feed” ili Twitter, u virtuelnom smislu daju osećaj kao da se nalazimo na jednoj velikoj livadi zajedno sa ostatkom svog čopora. Levo od mene, tri devojke od kojih jednu znam nešto pričaju i smeju se; Ispred mene, moj mlađi brat jede; tu negde su i moji drugari koji se igraju. Sve to sedim i gledam, i osećam se sigurno i srećno, jer negde podsvesno imam osećaj da uz sve te ljude oko mene ništa loše ne može da mi se desi.
Ljudi koji nisu na Facebooku i Twitteru uporno govore kako je to gomila gluposti i kako ne mogu da shvate zašto bi neko sedeo i čitao besmislene informacije o drugim ljudima. Kada ih neko natera da otvore nalog, dopadne im se. Mora da se proba da bi se shvatilo. Svaka od tih informacija i jeste beskorisna, ali celokupna slika, koja se stvara od gomile informacija, je korisna. To vam je kao ona igrica u dečijim časopisima – da spajate one tačkice i tako crtate neku sliku; svaka od tih tačkica je nebitna, ali sve one zajedno daju sliku. To je ustvari odličan način da steknete sliku o tome šta se dešava u životu nekih osoba – možda ne savršen, jer ljudi neće odavati svoje najintimnije detalje, ali u svakom slučaju bolje nego da sedite sami kod kuće i da blage veze nemate šta se kod nekog dešava.
Facebookov News Feed, dakle, pojedincima daje mogućnost da budu bliži nego ikad sa ljudima iz svog okruženja, što može zauvek da zapuši usta onima koji tvrde da Internet vodi u izolaciju. Sociolozi čak tvrde da činjenice govore suprotno – da je ovo jedan izum koji je čovečanstvu bio potreban, jer je u poslednjih 20 godina izolacija ljudi bila veća nego ikada – ljudi su sve više radiili kod kuće ili na udaljenim mestima i sve su manje stizali da budu u kontaktu sa svojim prijateljima i poznanicima. Sada, kada se prijatelji nađu u kafiću ili na okupljanju u stanu, nema potrebe za suvišnim pitanjima “šta ima novo kod tebe”. Odmah se prelazi na rečenice poput “I meni se desilo nešto slično letos na moru”, kao logičan nastavak konteksta sa današnjeg News Feeda.
Japanski socilog Micuko Ito kaže da je ovaj fenomen prvi put primetila kod zaljubljenih parova kada su se pojavili mobilni telefoni. Parovi su po celu noć razmenjivali poruke poput “pijem crveno vino”, “gledam TV na kauču” i slično. Ispitivanja su pokazala da je ovakav način ping-pong komunikacije ljudima mnogo bliskiji i prirodniji od dugog razgovora telefonom.
Ovo je dakle, razlog, što je “mikroblogovanje” (pisanje statusa) isplivalo kao dominatantna forma digitalne komunikacije danas. Sociolozi kažu da se “mikroblogovanje” drastično razlikuje od “blogovanja”. Da bi neko napisao članak na svom blogu (kao što ja sada pišem), mora da se priprema, skupi materijal, sedne, razmišlja, piše, briše… kao kada piše malu knjigu. Mikroblogovanje ne zahteva nikakav napor. Trendovi inače pokazuju da je blogovanje u opadanju.
Još jedna od prednosti ovog načina komunikacije, po sociolozima, je da se sada mnogo lakše mogu rešiti razni problemi. Tu važi takozvani “zakon slabih veza”. Slabe veze su veze sa ljudima koji nam baš i nisu prijatelji, već ljudi koje smo negde, u prolazu, upoznali, što kroz posao ili preko pravih prijatelja. Večina ljudi među svojim Facebook prijateljima ima najviše ovih “slabih veza”. Ovo ima svoju prednost: ako nam se desi situacija u kojoj nam je potrebno rešenje za neki problem, mnogo su veće šanse da će se javiti neko sa rešenjem. Naši bliski prijatelji, kažu sociolozi, najverovatnije neće znati rešenje, koliko god da nas vole, jer se kreću u sličnim krugovima kao i mi, čuju slične priče, i znaju koliko i mi. Ali u tim situacijama, skoro uvek se javi neko iz ovog kruga “slabih veza” ko zna rešenje.
Evo i primera: Čuveni američki preduzetnik Guy Kawasaki, koji na svom Twitteru ima stotine hiljada ljudi koji prate njegove statuse, jednom prilikom je objavio da se nalazi u nekoj seoskoj vukojebini iza sedam gora i mora zavejanoj snegom, i da mu pod hitno treba punjač za Mac laptop. Bilo je pola 11 uveče. U roku od pola sata dobio je deset poruka od ljudi koji su živeli u blizini, i jedan od njih je došao i doneo mu punjač.
Ako još niste probali da tražite rešenje za problem na Facebooku, probajte. Iznenadićete se koliko je efikasno. U svakom slučaju, potreba za “svesti o ambijentu” je ono što ljude tamo drži na okupu i čini da obraćaju pažnju na vaše sitne pokrete.
http://www.istokpavlovic.com/blog/zasto ... aju-tajnu/