- 03 Feb 2010, 22:05
#1772135
I, I long, to be beside of you,
I was wrong, to tell you what I knew
I know I'm a victim of my pride,
I belong, to all that I've been through
I drove for miles in a city trance
I came to ask for a second chance
But I won't dance, no I won't dance
I came for miles on a broken wheel
I came to see whether love can heal
But I won't kneel, no I won't kneel
Cos I can't bend, can't hold, can't lend, can't fold, can't lose, won't cry, can't choose, cos I know why I...
I, I want, to always be with you
What's wrong, to tell you what I knew
Cos I know, I know I'm a slave to lonely pride
I belong to all that I've been through
prica mog zivota. rigidan sam i neprilagodljiv. (zlo)pamtilo i moralizator. niti mogu oprostiti niti zaboraviti. nikada se ne borim do kraja za bilo koji znacajan emotivni odnos. i sto je najgore, nije da se plasim intime i slicne oprah-stvari, nego nikako i nikada ne mogu preci preko sebe samog. svaki ustupak i kompromis znam i nosim kao teret. nikada nista nije jednostavno. konstantan sam u interesu za osobu ali ne i u raspolozenju prema njoj. ubi me ponos.
e sad, nije da trazim pomoc or something, nego se navodim kao primjer, that's all, za ovaj topic.
a topic je o tome koliko i kako i zasto vam je vlastiti ponos bio/jest prepreka u ljubavi?

I was wrong, to tell you what I knew
I know I'm a victim of my pride,
I belong, to all that I've been through
I drove for miles in a city trance
I came to ask for a second chance
But I won't dance, no I won't dance
I came for miles on a broken wheel
I came to see whether love can heal
But I won't kneel, no I won't kneel
Cos I can't bend, can't hold, can't lend, can't fold, can't lose, won't cry, can't choose, cos I know why I...
I, I want, to always be with you
What's wrong, to tell you what I knew
Cos I know, I know I'm a slave to lonely pride
I belong to all that I've been through
prica mog zivota. rigidan sam i neprilagodljiv. (zlo)pamtilo i moralizator. niti mogu oprostiti niti zaboraviti. nikada se ne borim do kraja za bilo koji znacajan emotivni odnos. i sto je najgore, nije da se plasim intime i slicne oprah-stvari, nego nikako i nikada ne mogu preci preko sebe samog. svaki ustupak i kompromis znam i nosim kao teret. nikada nista nije jednostavno. konstantan sam u interesu za osobu ali ne i u raspolozenju prema njoj. ubi me ponos.
e sad, nije da trazim pomoc or something, nego se navodim kao primjer, that's all, za ovaj topic.
a topic je o tome koliko i kako i zasto vam je vlastiti ponos bio/jest prepreka u ljubavi?
