Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

Korisnikov avatar
By lorna
#1621534
AUTOGEN

"Jako sam oprezna kada vidim da se nekome
u glavi počinje odmotavati nešto što ne bi trebalo."


San je bio u tom smislu simboličan da je sutradan otišla u kladionicu i odigrala tombolu. Nije ispričala šta je sanjala ali sećam se da je nalaktivši se na šank između svega ostalog rekla i to ....sanjala sam čudan san ... rekla je tako da sam to protumačila kao aluziju na nešto o čemu sada neće da govori, jer za to nije mesto, a po svemu sudeći ni vreme. Ljudi koji su bili tu, za šankom, uključujući i mene, svakako ne bi trebalo ništa da znaju o tome, taj san neće pričati drugima. Nekim drugima ga je prethodno ispričala, u to sam postala sigurna upravo tim promrmljanim što nisam uspela razumeti.
- Bila sam sad na tomboli....i nisam...
- Na tomboli? - prekinula sam je.
- Da... jer sam sanjala neki čudan san... - to je izgovorila više usput ne želeći da se to glasno čuje, ne želeći da priča o snu, već o tomboli. Nešto se uz šank mora pričati.
Ona je taj dan odigrala tombolu, a mene je zanimao san. Ja sam već znala da bivam zaljubljena u nju negde paralelno sa snom koji se u njoj paralelno odvijao a koji ona nije htela izreći i koji je slučajno pomenula, zbog tombole, jer sam ja pitala, jer sam htela bilo šta pitati.
Drugarica moje drugarice definisala je zaljubljenost sledećom izjavom: ili te opali ili ne! To je najbolja definicija koju sam mogla čuti. Zato što jeste tako, prosto te opali i osećaš se opaljenim pa posle od nje praviš alibi za nagomilavanje svih obaveza koje usled opaljenosti nemaš ambicije prepoznati. Eventualno se nazire kakav znak, ili bolje, znaci prepoznavanja, nešto kao ožiljak, prsten i pojas po kojima Elektra prepoznaje Oresta. Tu počinje tragedija. Posle mnogobrojnih sms poruka i iscimavanja prepoznaš ispitni rok, i opširnu knjigu otvorenu na 16. stranici. Poslednji znak je obično pogled na kalendar. Onda se osećam utučeno, pa tako utučena spremam ispit.
- Na tomboli?
Više je meni bilo upućeno to Sanjala sam neki čudan san... rekla je to više da me otkači, i ja svašta pitam, pogledala me je u fazonu šta se pa sad to tebe tiče. Nije to izgovorila zamišljeno kako ta rečenica Sanjala sam neki čudan san... van nje zvuči, deluje i znači, izgovorila je to jer nije mogla izbeći pitanje, ali mi nije ostavila prostora za sledeće pitanje. Odmah je prešla na tombolu... i onda su ostali počeli sa pitanjima... Da smo bile same pitala bih je šta je to sanjala. Ovako ništa. Jedan lik je pitao gde to još ima tombola, drugi kako to sad izgleda... ona je na pitanje pitanjem odgovorila: stvarno ne znaš kako izgleda tombola?... ko još ne zna... svi smo gledali na rts-u jedan... imam kući bubanj za tombolu... negde na tavanu... Ja sam pratila pravce u kojima razgovor prestaje da bude razgovor i postaje naklapanje. To je valjda i htela. Konobari ne razgovaraju. Naslušaju se, pa presisaju. Pune se kao ona krigla koju drže pod 70o dok rutinski odvrću ručku i toče pivo, sa što manje pene, većina ljudi tako traži. Konobari ne pričaju, a najviše su čuli priča. Priča, u monologu, dijalogu, prvom, drugom i trećem licu, priča u nastavcima, sa poentom a mnogo više bez nje, mnogo više onih priča koje se ne trude razumeti. Njihov posao je da upamte. Ako sediš za istim stolom neće im trebati mnogo da zapamte tvoj lik i reči. Ili, ako dugo boraviš na jednom mestu, uvek će znati gde da te traže.
Registrovala sam ostale varijacije teme tombola koje u društvu ovih ljudi i atmosfere za šankom ne smem potencirati. Pojavila mi se u mislima izvesna veš mašina ali ono što me je najviše okupiralo bile su kombinacije njenog sna. Ona nije zanimala njih. Njih je zanimao šank. Eventualno tombola. Mene je zanimala ona. Eventualno san.
Izgovorila je to malo namćorski. Desni profil ka meni, i ispod zuba tiho Sanjala sam neki čudan san... na taj način čudan i simboličan da je sutradan odigrala tombolu.
Sve to sa njom traje još od letos. Ili, sve to u meni a u vezi sa njom... Zbog Sanje smo svi odlazili u lokal u kom je ona radila. Sanja je raskinula sa dečkom, a deo sporazuma oko raskida bio je i dogovor da ona može izlaziti u Tajget, a on na sva druga mesta u gradu. Sanja je to zahtevala. Bilo je to pošteno. Tajget toliko vredi, ili je za Sanju toliko vredeo. Tako sam ja počela dolaziti. Nije mi trebalo puno da sasvim naviknem na taj lokal. Počeli smo se tu sastajati da bi smo radili na scenariju za film koji do danas nije snimljen a i od scenarija ništa nije bilo. Ja sam u Tajgetu počela da pijem. Nikada nisam pila alkohol pre toga. Napila bih se ponekad ali piti svaki dan... U Tajgetu sam počela ozbiljnije da pušim (kao da ono nekada može biti neozbiljno, jedino sam ja u to vreme mogla biti neozbiljna). Pušila sam i ranije tu i tamo, ali nisam kupovala cigarete, onda sam počela dolaziti u Tajget prethodno kupivši paklicu plavog Winstona, to smo svi pušili. Ne valja mešati duvan. Sada mnogo pušim i ne volim što je to tako. Kada je prvi put prišla našem stolu i pitala šta ćemo popiti, bile smo samo Sanja i ja i nikako nismo mogle da odlučimo šta ćemo piti...
- Šta ćeš piti?
- Ne znam... šta ćeš ti?
- Hajde ti prvo?
- Ne znam stvarno, šta ćeš ti?
- Ovaj... ma ne znam, hajde ti prvo naruči....
Nas dve smo se izmotavale ne zapažajući da za sve to vreme ona stoji kraj našeg stola i čeka da se mi smislimo i ne primećujući da joj počinje bivati neprijatno. Shvatih, i meni postade neprijatno. Pokušala sam ublažiti situaciju rekavši odmah prvo šta mi je palo na pamet.
- Ja ću čaj - a bilo je leto i negde 11h ujutru. Naravno da je pomislila da je zajebavam.
- Da, čaj... čaj, čaj? - tu mi je već ozbiljno stvar izmakla kontroli i postalo mi je još gore, sada sam bila sigurna da misli da je tovarimo.
- Ledeni. Ledeni čaj. - rekla sam to najozbiljnije što sam mogla, a onda shvatila da je i to samo pogoršalo situaciju.
- Nema ledenog čaja.
Nastupila je pauza. Sanja je videla da sa mnom nešto nije kako treba pa je razbila tišinu naručivši hladni nes.
- I ja ću hladni nes....- dodala sam želeći da se sve to sa naručivanjem što pre okonča.
- Devojka je garant pomislila kako je tovarimo. - rekla sam kad je odmakla od našeg stola dovoljno daleko da me ne čuje.

(nastavići se)
Korisnikov avatar
By Delete
#1621549
Od sada cu prvo da procitam kraj posta, pa ako pise da ce da se nastavi, necu ni da citam dok ne vidim post na cijem kraju nema te iritantne fraze.
Korisnikov avatar
By lorna
#1621552
Delete,

iritantno? Predugačko je da okačim čitavu priču. Ili nije?
Korisnikov avatar
By Delete
#1621555
Nije, nije. Samo ti okaci. Mozes da podelis na nekoliko postova, ali ih postavljaj jedan iza drugog u vremenskim intervalima dovoljnim da pricu iskopiras sa izvornog prostora na forum. :)
Korisnikov avatar
By lorna
#1621566
Čitavo leto pokušavala sam se iskupiti za to. Čim je donela dva hladna nesa za naš sto, izvinila sam se za takvo ponašanje, što je, naravno, još više komplikovalo situaciju.
- Ma ništa, ok je sve - rekla je i okrenula se.
- Koji je tebi? Zbog čega se izvinjavaš? Navikla je ona na takve goste... a i ne misli da je tovarimo, ti se uvek nešto istripuješ. Uostalom kretenski je izvinjavati se tako, ne treba se izvinjavati za ono što jesi uradila već za ono što nisi. Ja to tako radim.
Tek posle sam ukapirala šta je Sanja ustvari rekla. Sanja je olako izgovarala rečenice koje bi se vraćale. Vraćajuće rečenice.
Od tada bila sam ozbiljna i ozbiljno sam naručivala piće. Posle nisam imala problema sa izborom, uvek je to bilo malo točeno pivo. I ona je već znala, ubrzo nije morala ni da prilazi da pita. Posle dve ture sami smo odlazili do šanka i naručivali; gledala sam da ja idem do šanka kada ona radi. Nekoliko puta platila sam turu pića samo da bih imala razlog da odem do šanka i na momenat je vidim, makar samo toliko koliko treba da mi naplati. Platila bih turu, iako su mi to bivale poslednje pare. Tog leta prala sam posuđe u nekom ribljem restoranu, svaki drugi dan. Procenila sam da mi je jedna dnevnica dovoljna za dva dana. Od kako sam počela odlaziti u Tajget sve mi je postalo malo.
Od tog prvog nespretnog susreta uvek je bila namćor prema nama, ja sam nekako intuitivno naslutila da je to samo odbrambeni mehanizam. Drugi nisu, jer nisu razmišljali. Koristila sam priliku, onda kada mi se dešavalo da sam lucidno raspoložena, da joj razbijem tu namrgođensot i ozbiljnost dobacivši joj neki sitni komentar Super su ti pantalone, ili Svidjaju mi se ti tregeri, mislim da je pocrvenela svakog puta. Nisam nikada i nikome, a da ga ne poznajem, dala toliko komplimenata. Nije to bilo samo iz razloga što sam htela da vidim osmeh na njenom licu, već stvarno, super se oblačila.
Jednom smo se srele na izlazu iz Tajgeta. Ona je završila smenu i kretala je kući. Nosila je u levoj ruci (istoj onoj na kojoj sam primećivala ručni sat) kesu sa smećem. I ja sam bila krenula kući. Bila sam nervozna a nervoza me je činila besnom, bila sam besna, a besna sam mogla biti samo na sebe. Računi u neotvorenim kovertama spušteni u hodnik, gomila veša u kupatilu iza mašine, prljavog veša, nepodeljenog na beli i šareni. Posuđa nije bilo jer niko danima nije jeo u tom stanu, samo veš, prljavi veš, jer je bilo leto, pravo leto, pravo više nego što bi trebalo, jer je bio stan, stan čija je najveća upotrebna vrednost bila moje presvlačenje u njemu. Bilo mi je dosta otpadanja i htela sam raditi bilo šta, makar to bio odlazak do stana i uključivanje veš mašine. Nekako smo, ni sama ne znam kako, započele razgovor i ja sam krenula u pravcu u kom je ona krenula. Meni je bilo sasvim svejedno gde idem, samo dalje od Tajgeta. Taj razgovor između nas dve, pamtim po onome što me je sačekalo u marketu, u ulazu u zgradu. U tom je marketu uvek gužva, ne samo iz razloga što je mali da bi market bio već zato što je to jedini u lokalu koji radi non-stop. Mali je da bi se marketom zvao, ali danas više niko ne kaže prodavnica, a sećam se da su me baba i deda ne tako davno slali u dućan, neposredno posle mama me je slala u trgovinu i radnju, možda samo radnju, onda se ne sećam kako smo zvali... a sada su to supermarketi, megamarketi... ili samo marketi ma kakvi oni bili. Znala sam sve prodavačice koje rade u njemu. Bilo ih je pet. Nikada ni sa jednom nisam razgovarala, ne zbog gužve, mada i zbog toga, ali mnogo više zato što nikada nisam primećivala šta se dešava u njemu, ulazila sam u njega, uzimala šta mi treba, obično mleko i hleb, i jedva čekala da platim i izađem. Kasirke se prave da slušaju jer se posle dva sata za kasom ne stiže više slušati, uzaludno je truditi se. Za njihov posao ne treba dobra memorija već brzina, one govore Da..Da... jer im je posao da što brže odrade. Toga dana nije bilo nikoga. Osim mene i prodavačice. Uzela sam rolnu toalet-papira i mleko (ne mogu da pijem kafu bez mleka). Prodavačicu koja je bila za kasom, srela sam prethodne nedelje dva puta u gradu i delom zbog toga a delom što sam najednom postala raspoložena za komunikaciju, pitala sam sasvim naivno i bez pretenzija ka izlivima emocija i iskrenosti o tome kako ide i da li je teško po vrućini raditi. Sledećih deset minuta devojka, ili žena, nikada ne znam šta su, ispričala mi je svoju životnu priču. Stajala sam kraj kase, držeći u ruci kesu sa onim što sam upravo platila i dok je ona nizala činjenice ja sam bušila prstima ručke kese. Rekla je kako se udala u srednjoj za lika koji je bio stariji od nje deset godina sa kojim je imala ćerku. Ubrzo joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći, ali znala je ona da će tako biti, bio je budala, nije dolazio kući po deset dana. Sa njim je imala ćerku, koja je sa dve godine umrla na operaciji ne znam zbog čega, nisam ništa pitala. Potom je otišla u Tursku na letovanje i tamo ostala trudna sa nekim Palestincem, sa kojim sad ima ćerku, a koji je trenutno u Brazilu, i kojeg više nije videla. Bila je tog dana da poseti druga u Centralnom zatvoru... Stajala sam i nisam ništa rekla, pogledala sam preko na vrata zgrade. Pre nego što sam izašla dodala je:
- Nemoj se nikada udavati, najlepše je biti sam.
Nisam se raspitivala o tebi. Ne raspitujem se o ljudima kod drugih. Oni ti i ovako kažu, sve što imaju reći, samo ako primete i malu količinu slobodnog prostora u tebi, samo malo volje za slušanje. Oni uvek veruju da su pažljivo slušani, to je zato što veruju da dobro pričaju.
- Ti je i ne poznaješ. Kako možeš biti zaljubljena u nekoga koga ne poznaješ. - Rekla je moja bivša devojka, koju zovem onda kada sam jako zabrljala i kada je neophodno biti iskren sa nekim kada već ne mogu sa sobom. Pošteno me je izribala. Htela sam joj odgovoriti da se samo tako i biva zaljubljen ili te opali ili ne. A rekla sam joj da sam znala da je to to, odmah.
- Opet si sve zabrljala.
Njoj kažem ono što i sebi prećutim, kao činjenicu da sam popila pola plate umesto da sam poslala ćaletu za operaciju.
- Ja bih se uplašila na njenom mestu, znam tebe, ali ona te ne zna. Trebalo je samo malo da iskuliraš. Mada, ne zna šta propušta...
- Misliš?
- Ma znam, tebe čovek samo na tomboli može izvući...
- Ne tovari me!
- Ne, ozbiljna sam....
Korisnikov avatar
By lorna
#1621568
O mojoj bivšoj devojci ne mogu ti gotovo ništa reći. Mogu možda pokušati opisati sliku kojom je završena njena izložba. Na slici ona ćuti. I ničeg neće da se seća, niti da se kaje ili moli za oproštaj. Ona uopšte ne gleda u mene - gleda kroz prozor, na sportski teren sa topolama, s vremena ne vreme grize donju usnu, počinje da plače - i biva jasno, zbog nečeg svog, nečeg što je stotinama galaksija udaljeno od mene i mog vatrenog govora i što je najbolje, od celog sveta. Vrata, na koja nisam ušla kada su me zvali, i na koja se sada upinjem da provalim, tako i ostadoše zatvorena....

Kako onda mogu da tvrdim da te poznajem? Ti jesi u pravu kada tvrdiš da te ne poznajem. Svi smo u pravu. Ali, poznajem način na koji hodaš, prekrštaš desnu preko leve noge dok stojiš za šankom, nešto malo iznad zgloba. Znam kako skrećeš pogled, kako podižeš pogled... Kako spuštaš desnu ruku u zadnji desni džep na farmericama. Kako nameštaš šiške, znam kojim prstima i koliko savijenim to činiš. To je ono što se oseća i što se ne može ispričati. Zato sam ponekad mišljenja da je svako pisanje uzaludan posao. Jedan moj prijatelj koji veruje da i zveket lanaca može stvarati ritam, godinama cepa stranice iz zbirki pesama i slaže na gomilu. Posebno ima da zahvali svim institucijama koje revnosno sakupljaju knjige i svim ljudima koji su pozajmljivali svoje primerke. Tako je on sakupljač i sastavljač jedne lične, a konceptualne antologije. I ja sebe svrstavam u sakupljače. Sakupljačica stranica koje nikada neću složiti. Stranice mi se dešavaju svuda. U gradu dok čekam gradski. U banci dok stojim u redu. I sada dok pravim pauzu u kucanju, i izlazim napolje do radnje (i dalje govorim radnja, jezik se izgleda prenosi sa majke na ćerku). Izlazim u pižami, samo ogrnem mantil. To uvek činim kada pišem, a kada ne pišem, zgražavam se takvih stvari kao što su izleti u pižami.

- Daću ti ja pare za taxi, ako čuvaš tih deset evra za nešto. Vratićeš mi.

Ja sam znala da bih sa njom mogla i decu čuvati. Tu noć sanjala sam, više u polusnu kako sedim za stolom između šanka i stakla, ispred frižidera na koji je zalepljen karikaturni crtež Sigmunda Frojda, i kako u lokal ulazi dečak, sasvim mali, ne znam ulazi li ili ga već neko unosi. U lokalu nema nikoga ili ja ne vidim nikoga. Počinjem nešto pričati sa njim, uzimam ga u naručje i vidi se da sam se sasvim posvetila njemu, on počinje pominjati lizalicu (ne znam zašto baš lizalicu kada je nikada nisam volela, ni kao dete a ni sada) i ja mu govorim kako ću sada otići da mu je donesem, čak i krećem, i u tom trenutku se pojavljuje ona na vratima noseći kesu iz koje vadi dve lizalice, jednu žutu i jednu crvenu i pruža mu...ja držim klinca a ona je čučnula između stolice na kojoj sedimo pridržavajući se levom rukom za... to je poslednji kadar sna kojeg se sećam.
Kad se probudiš znaćeš, neke se stvari same reše tokom noći i spavanja pa kad ujutru progledaš odmah znaš.

- A da mi daš 50 din. to će mi biti dovoljno.
- Dala bih ti da imam. Imam samo ovu novčanicu od 200, ostalo sam potrošila na tombolu danas...

Dok sam je pratila kući, tačnije ovako, dok smo zajedno išle određeni deo puta ona svojoj kući a ja sam išla... ne znam ni gde sam pošla, ali kući svakako ne. Nisam zaboravila da je pitam.

- I?
- Šta i?
- Šta je bilo na tomboli?
- Ma ništa.....

Ma ništa... rekla je i moja bivša devojka. Sada bi ti bolje bilo da se vratiš Šekspiru. Znaš li ti koji je danas? Pogledaj kalendar.

To sam i učinala, naučila sam da slušam pametnije od sebe. Knjiga je bila otvorena na 16. stranici. Vratila sam je na prvu, tih šesnest stranica nije ništa, bolje početi ponovo. Na prvoj stranici stoji naslov: Nenagrađeni ljubavni trud.
Korisnikov avatar
By Delete
#1621606
Da li je bolje da te hvalim ovde ili na pvt? :)
Korisnikov avatar
By lorna
#1621609
Ako već mogu da biram,

bolje da crvenim na pvt.
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!