- 18 Apr 2009, 02:22
#1448560
Da li ste se ikada, pored svakonevnih aktivnosti zapitali sta je zivot ?
Svako od nas radi, juri, zuri, kupuje hranu, jede, izlazi, provodi se.... radi mali milion stvari... ako bi krenuli tako redom da nabrajamo, trebalo bi nam mnogo dana i opet ne bi sve rekli.....
Retko ko od nas analizira svrhu zivota... tj zasto zivimo, kako uredjujemo svaki nas dan...
Kada pogledam koliko ima ljudi kojima je nekim jacim zakonima svaki dan vec unapred odredjen, tj oni nemaju preterano veliku slobodu da kreiraju svoj dan, onda se zaista osetim srecnim sto svaki moj dan zavisi samo od mene i mojih ambicija za taj dan...
Srecan sam sto sam pre svega ziv i sto mi je data mogucnost da gledam, da se krecem, mirisem, uzivam u sitnim stvarima...
Svestan cinjenice da postoje ljudi koji su slepi, nepokretni, koji su invalidi, i na mnoge druge nacine im je onemoguceno da zive normalno, onda se samo utesim i kazem sebi "Zivot imas, sve ostalo je nadogradnja..."
Eto danas sam se jako potresao kada sam slucjano video umrlicu na jednoj zgradi... pridjem da vidim a ono pise
"
XXXXX XXXXX
- Diplomirani ekonomista
Svi koji su ga voleli, neka dodju da se poslednji put oprostimo od ovog adjela.... "
da nisu stavili sliku, mislio bih da su bili pristrasni kada su ga nazvali "andjelom", ali on to jeste... lep kao Bog.... nasmejan, sa sredjenom kosom, u beloj majci.....
sasvim slucajno pitah jendog coveka "Sta se desilo ovom momku" a on kroz tezak i promukao glas izgovori:
"Jadnicak, posao je sa drustvom na more, lepo se proveo, zvao svakog dana kuci, radovao se povratku i vidjanju sa devojkom, ali u saobracajnoj nezgodi..... "
tu covek zastade i napunise mu se oci suzama.....
"U saobracajnoj nezgodi, kada su se vracali iz Crne Gore... spavao je.... sleteli su kolima sa puta... i on je jedini poginuo.... a samo sto je zavrsio fakultet i trebalo je da pocne da radi...." Izvinite molim Vas, nemam snage o tome da pricam.....
naterao mi je covek suze na oci.... kao da sam klinac....
Jadan decko.... vracao se sa mora i poginuo u snu.....
to me je nateralo da razmislim koliko smo zahvalni tome sto nam je uopste omogucneo da zivimo.... vecina nas ima sve a opet je nezadovoljna....
zamislite te ljude koji nemaju zdravlje...
koji nikada nisu imali vid... koji su mladi a u invalidskim kolicima....
koliko bi oni dali da su na nasem mestu.... da mogu da gledaju, da se krecu... da se zaljube... da zive.....
Zivot je jedna tako jeftina stvar... i moze se izgubiti onda kada se covek najmanje da..... zato tzreba da ga zivimo i uzivamo u svakom novom danu......
Videh da postoji slicna tema u Religiji... ali ove me zanima licna percepcija... nas dozivljaj okoline, problema... koliko tudji problemi uticu na Vas.....
Sta vi mislite o zivotu generalno i tome koliko ste pomogli pre svega sebi, a onda i drugima....
Ne kapiram ljude koji su se osilili i misle da im je sve Bogom dato...
hej, pa u sekundi se sve moze srusiti kao kula od karata.... i nastane samo pepeo....
Svako od nas radi, juri, zuri, kupuje hranu, jede, izlazi, provodi se.... radi mali milion stvari... ako bi krenuli tako redom da nabrajamo, trebalo bi nam mnogo dana i opet ne bi sve rekli.....
Retko ko od nas analizira svrhu zivota... tj zasto zivimo, kako uredjujemo svaki nas dan...
Kada pogledam koliko ima ljudi kojima je nekim jacim zakonima svaki dan vec unapred odredjen, tj oni nemaju preterano veliku slobodu da kreiraju svoj dan, onda se zaista osetim srecnim sto svaki moj dan zavisi samo od mene i mojih ambicija za taj dan...
Srecan sam sto sam pre svega ziv i sto mi je data mogucnost da gledam, da se krecem, mirisem, uzivam u sitnim stvarima...
Svestan cinjenice da postoje ljudi koji su slepi, nepokretni, koji su invalidi, i na mnoge druge nacine im je onemoguceno da zive normalno, onda se samo utesim i kazem sebi "Zivot imas, sve ostalo je nadogradnja..."
Eto danas sam se jako potresao kada sam slucjano video umrlicu na jednoj zgradi... pridjem da vidim a ono pise
"
XXXXX XXXXX
- Diplomirani ekonomista
Svi koji su ga voleli, neka dodju da se poslednji put oprostimo od ovog adjela.... "
da nisu stavili sliku, mislio bih da su bili pristrasni kada su ga nazvali "andjelom", ali on to jeste... lep kao Bog.... nasmejan, sa sredjenom kosom, u beloj majci.....
sasvim slucajno pitah jendog coveka "Sta se desilo ovom momku" a on kroz tezak i promukao glas izgovori:
"Jadnicak, posao je sa drustvom na more, lepo se proveo, zvao svakog dana kuci, radovao se povratku i vidjanju sa devojkom, ali u saobracajnoj nezgodi..... "
tu covek zastade i napunise mu se oci suzama.....
"U saobracajnoj nezgodi, kada su se vracali iz Crne Gore... spavao je.... sleteli su kolima sa puta... i on je jedini poginuo.... a samo sto je zavrsio fakultet i trebalo je da pocne da radi...." Izvinite molim Vas, nemam snage o tome da pricam.....
naterao mi je covek suze na oci.... kao da sam klinac....
Jadan decko.... vracao se sa mora i poginuo u snu.....
to me je nateralo da razmislim koliko smo zahvalni tome sto nam je uopste omogucneo da zivimo.... vecina nas ima sve a opet je nezadovoljna....
zamislite te ljude koji nemaju zdravlje...
koji nikada nisu imali vid... koji su mladi a u invalidskim kolicima....
koliko bi oni dali da su na nasem mestu.... da mogu da gledaju, da se krecu... da se zaljube... da zive.....
Zivot je jedna tako jeftina stvar... i moze se izgubiti onda kada se covek najmanje da..... zato tzreba da ga zivimo i uzivamo u svakom novom danu......
Videh da postoji slicna tema u Religiji... ali ove me zanima licna percepcija... nas dozivljaj okoline, problema... koliko tudji problemi uticu na Vas.....
Sta vi mislite o zivotu generalno i tome koliko ste pomogli pre svega sebi, a onda i drugima....
Ne kapiram ljude koji su se osilili i misle da im je sve Bogom dato...
hej, pa u sekundi se sve moze srusiti kao kula od karata.... i nastane samo pepeo....