- 02 Apr 2009, 00:10
#1432781
Psihoanaliza je čudna rabota, verovatno bi neki rekli.
Ona je samo naizgeld apsurdna -- ona treba da zapravo izuči ono što se pojavljuje kao paradoks unutar psihičkog života, ponekad i kao apsurd.
Za početak, razlučimo apsurd od paradoksa. Prvo predstavlja očiglednu kontradikciju (koja je aktuelizovana). Drugo pak samo privididnu, onu koju treba razrešiti u novoj paradigmi-okviru. Na primer, apsurdno je stavljati majonez na glavu i verovati da će on ukloniti kletvu, no ljudi to rade po nalogu vidovitog Milana. Paradoskalno bi bilo da taj "metod" da nekog efekta, uzimajući u obzir autosugestiju -- zato što veruju da mogu biti zlečeni neki ljudi se leče.
Paradoks, pak, može biti i u sferi matematike -- čuveni su Rasselovi paradoksi u teoriji skupova, u fizici paradoks je dugo bio "neočekivani" perihel Merkura u kontekstu klasične mehanike, koji je rešen u okviru relativističke. Itd. Paradoks izaziva naše razumevanje i traži novi ekplanatorni okvir. Apsurd je, kao takav, contradictio in adjecto.
Psihoanaliza ima posla sa oba fenomena. Često su predmet njene analize apsurdni sadržaji, kakva je radnja sna, a njeni rezultati mogu izgledati paradoksalnim. Tako, čuveni san koji Frojd analizira, o dečaku koji je preminuo i čiji otac zaspi pored odra koji u nekom trenutku počinje da gori, da bi se otac probudio, sanjajući kako mrtav sin ustaje u plamenu i pita oca -- zar ne vidiš da gorim? Otac se tada budi.
Klasična, psihijatrizovana interpretacija glasila bi -- zvuk vatre prostoriji u snu manifestovao se kao sama vatra: naše nesvesno prepoznaje taj čulni nadražaj i direktno ga preslikava u san. Kada je spoljni stimulus dovoljno jak, otac se probudio. Naprotiv, Frojd nudi drugo čitanje: san "podseća" oca da je zaspao iako je njegova moralna obaveza bila da bdi nad telom mrtvog sina. Kako je on tu obavezu izneverio, u snu se suočava sa tom poraznom istinom, i da bi od nje i pratećeg osećaja krivice pobegao, on se budi.
Tako paradoskalno zvuči rezultat pshioanalitičke analize. Međutim, on ima daleko veću eksplanatornu moć od prethodećeg, jer objašnjava zašto se sin obraća ocu tj. uvažava njegov optužujući tekst, dok prva interpretacija predstavlja banalno preslikavanje sadržaja stvarnosti u san, bez obzira na njegovu specifičnu formu. Jasno je da egzaktnoig dokaza ispravnosti ove druge interpretacije nema, ali je takođe jasno da ona makar pokušava da uvaži ono što prva prenebregava.
No, kako god stajalo sa prethodnim, paradoksalni rezultat da mi bežimo iz snova u stvarnost, a ne obratno, ima element negiranja zadravorazumske, očekivane interpretacije. Slično stoji i sa ljubavlju.
Kada Lacan kaže: ljubav je davanje onog čega nemamo onome ko to ne želi, onda se ovaj odgovor doima u najmanju ruku paradoskalnim, ako ne i apsurdnim. Kako možemo dati nekome ono što nemamo? Nije li ljubav ono što ponajviše želimo?
No, šta dajemo u ljubavi drugoj osobi? Ljubav je stvar nesvesnog, pre svega: ne možemo izabrati svesno koga ćemo voleti, kao što ne možemo biti spolja naterani da to učinimo. Dakle, naše nesvesno tu bira. Nikada ne možemo da objasnimo do kraja zašto nekog volimo, navodeći njegove dobre osobine. Često ljudi vole i osobe o kojima ne misle dobro, ali ne mogu da se odupru "tome". A to "to", to je taj nesvesni višak, ono što izmiče, a konstitutivno je za ljubav. I ono potiče proces "emotivne razmene", "ljubavnih izajava", itd. Ali šta se tu zapravo razmenjuje -- to nikome nije transparentno, pa ni samim ljubavnicima. Često su ljubavni odnosi, posmatrani sa strane, potpuno nerazumljivi, čak apsurdni. Ljkubavnicima pak nikakvo razumevanje nije potrebno -- oni se naprosto vole i vide nekakvu "posebnost", taj suvišak u onom drugom, koji on objektivno nema, već jedino postoji kao retroaktivni učinak zaljubljivanja. To je ono što zapravo nemaju, a razmenjuju iluziju "nesvesnog prepoznavanja" onog Drugog kao Pravog.
Želja je po svojoj prirodi ambivalentna. Često, kada dosegnemo ono što želimo, imamo osečaj da "to nije to", i želimo nešto drugo, novo. Lacan kaže -- želja uvek kaže JOŠ. I zato, kada realizujemo "ultimativnu" želju -- da budemo voljeni, mi to prestajemo da želimo, jer možemo da želimo samo ono što nemamo. Ali to nije sve: često u ljubavnim izajavama, u onom "volim te", mnogi pronađu nešto užasno, pa i "beže od ljubavi". Ovo je uobičajen fenomen. Ljubav, u Žižekovoj interpretaciji, pojavljuje se kao želja za sjedinjenjem sa Majkom, a ona nosi i incestuoznu komponentu, dakle glavni tabu-prekršaj kulture. Otud ta ambivalencija, to istovremeno željenje i ne-željenje ljubavi, ljubavi, koja, budući da je povratak u "zajedništvo sa majkom", takođe i destruktivna po identiet -- tada ga nismo imali, tako da taj pokušaj, kako Lacan kaže, "povratka u realno" nužno nosi užas raspada ličnosti, "pad u šizofreniju".
Zato je ljubav davanje onoga čega nemamo onome ko to ne želi.
No, šta je sa izjavom u naslovu?
Ona ima veze sa jednim skorašnjim događajem. Naime, dečko m ije zamerio da ga ne prihvatam kakav trenutno jeste, već da o njega tražim da bude nešto drugo, da se usavršava na raznim planovima, od fizičkog do mentalnog. Po njemu, vrhunac ljubavi je voleti onog kakav on jeste tj. videti ga "savršenim" iako on to objektivno nije. Na tu tezu ja sam odgovorio: toliko te volim da od tebe želim da načinim objekat svoje ljubavi. Tražio je objašnjenje.
Rekao sam mu: najlakše je zaljubiti se u nekog i u njemu videti subjektivno savršenstvo. Jer, savršenstvo je too easy voleti. Naprotiv, voleti nekog uprkos njegov nesavršenstvu, uviđajući njegove nedostatke, ima daleko više smisla i perdstavlja ono što bi, iz moje perspektive, ljubav trebalo da bude: prihvatanje druge osobe i podsticaj da svoja ograničenja prevaziđe i razvije se. Niko nije savršen i samo u uvažavanju te činjenice ljubav se razlikuje od "slepe ljubavi", koja to i nije, već fascinacija, "ljubav na prvi pogled". Ljubav je ljubav u meri u kojoj je naš objekat nedostatan, manjkav. Stoga, u pokušaju da se napreduje, a ne stagnira, sastoji se prividni paradoks početne izjave: mogu te voleti samo ako si nesavršen, uprkos manama, ali i samo tako da želim da te učinim savršenijim, da ti pomognem da ih se oslobodiš. Drugim rečima, ljubav koju sada osećam za tebe ekvivalentna je onoj koju ću osećati kada budeš savršeniji (bez mogućnosti da budeš apsolutno savršen), jer te sada volim uprkos manama, a onda ću te, po pretpostavci, voleti zbog njihovog smanjenja u meri u kojoj su one smanjene i u kojoj su istovremeno i ostale. Ali, ta kretnja, taj "rad" je neophodan da bi se ova ekonimija očuvala: svako "statiranje" u "ljubavnoj fascinaciji" vodi u njeno praženjenje. Zato se ljudi "ludo zaljubljuju" pa se kasnije i odljubljuju, kada "subjektivne" uvide zamene "objektivnim": ta zamena u drugom slučaju pomaže da subjektivno postaje objektivno, da ono za šta verujemo da osoba poseduje zaista postane ono što osoba ima.
Stoga, volim te toliko da od tebe želim da načinim objekat svoje ljubavi" ultimativna je ljubavna izjava.
Ona je samo naizgeld apsurdna -- ona treba da zapravo izuči ono što se pojavljuje kao paradoks unutar psihičkog života, ponekad i kao apsurd.
Za početak, razlučimo apsurd od paradoksa. Prvo predstavlja očiglednu kontradikciju (koja je aktuelizovana). Drugo pak samo privididnu, onu koju treba razrešiti u novoj paradigmi-okviru. Na primer, apsurdno je stavljati majonez na glavu i verovati da će on ukloniti kletvu, no ljudi to rade po nalogu vidovitog Milana. Paradoskalno bi bilo da taj "metod" da nekog efekta, uzimajući u obzir autosugestiju -- zato što veruju da mogu biti zlečeni neki ljudi se leče.
Paradoks, pak, može biti i u sferi matematike -- čuveni su Rasselovi paradoksi u teoriji skupova, u fizici paradoks je dugo bio "neočekivani" perihel Merkura u kontekstu klasične mehanike, koji je rešen u okviru relativističke. Itd. Paradoks izaziva naše razumevanje i traži novi ekplanatorni okvir. Apsurd je, kao takav, contradictio in adjecto.
Psihoanaliza ima posla sa oba fenomena. Često su predmet njene analize apsurdni sadržaji, kakva je radnja sna, a njeni rezultati mogu izgledati paradoksalnim. Tako, čuveni san koji Frojd analizira, o dečaku koji je preminuo i čiji otac zaspi pored odra koji u nekom trenutku počinje da gori, da bi se otac probudio, sanjajući kako mrtav sin ustaje u plamenu i pita oca -- zar ne vidiš da gorim? Otac se tada budi.
Klasična, psihijatrizovana interpretacija glasila bi -- zvuk vatre prostoriji u snu manifestovao se kao sama vatra: naše nesvesno prepoznaje taj čulni nadražaj i direktno ga preslikava u san. Kada je spoljni stimulus dovoljno jak, otac se probudio. Naprotiv, Frojd nudi drugo čitanje: san "podseća" oca da je zaspao iako je njegova moralna obaveza bila da bdi nad telom mrtvog sina. Kako je on tu obavezu izneverio, u snu se suočava sa tom poraznom istinom, i da bi od nje i pratećeg osećaja krivice pobegao, on se budi.
Tako paradoskalno zvuči rezultat pshioanalitičke analize. Međutim, on ima daleko veću eksplanatornu moć od prethodećeg, jer objašnjava zašto se sin obraća ocu tj. uvažava njegov optužujući tekst, dok prva interpretacija predstavlja banalno preslikavanje sadržaja stvarnosti u san, bez obzira na njegovu specifičnu formu. Jasno je da egzaktnoig dokaza ispravnosti ove druge interpretacije nema, ali je takođe jasno da ona makar pokušava da uvaži ono što prva prenebregava.
No, kako god stajalo sa prethodnim, paradoksalni rezultat da mi bežimo iz snova u stvarnost, a ne obratno, ima element negiranja zadravorazumske, očekivane interpretacije. Slično stoji i sa ljubavlju.
Kada Lacan kaže: ljubav je davanje onog čega nemamo onome ko to ne želi, onda se ovaj odgovor doima u najmanju ruku paradoskalnim, ako ne i apsurdnim. Kako možemo dati nekome ono što nemamo? Nije li ljubav ono što ponajviše želimo?
No, šta dajemo u ljubavi drugoj osobi? Ljubav je stvar nesvesnog, pre svega: ne možemo izabrati svesno koga ćemo voleti, kao što ne možemo biti spolja naterani da to učinimo. Dakle, naše nesvesno tu bira. Nikada ne možemo da objasnimo do kraja zašto nekog volimo, navodeći njegove dobre osobine. Često ljudi vole i osobe o kojima ne misle dobro, ali ne mogu da se odupru "tome". A to "to", to je taj nesvesni višak, ono što izmiče, a konstitutivno je za ljubav. I ono potiče proces "emotivne razmene", "ljubavnih izajava", itd. Ali šta se tu zapravo razmenjuje -- to nikome nije transparentno, pa ni samim ljubavnicima. Često su ljubavni odnosi, posmatrani sa strane, potpuno nerazumljivi, čak apsurdni. Ljkubavnicima pak nikakvo razumevanje nije potrebno -- oni se naprosto vole i vide nekakvu "posebnost", taj suvišak u onom drugom, koji on objektivno nema, već jedino postoji kao retroaktivni učinak zaljubljivanja. To je ono što zapravo nemaju, a razmenjuju iluziju "nesvesnog prepoznavanja" onog Drugog kao Pravog.
Želja je po svojoj prirodi ambivalentna. Često, kada dosegnemo ono što želimo, imamo osečaj da "to nije to", i želimo nešto drugo, novo. Lacan kaže -- želja uvek kaže JOŠ. I zato, kada realizujemo "ultimativnu" želju -- da budemo voljeni, mi to prestajemo da želimo, jer možemo da želimo samo ono što nemamo. Ali to nije sve: često u ljubavnim izajavama, u onom "volim te", mnogi pronađu nešto užasno, pa i "beže od ljubavi". Ovo je uobičajen fenomen. Ljubav, u Žižekovoj interpretaciji, pojavljuje se kao želja za sjedinjenjem sa Majkom, a ona nosi i incestuoznu komponentu, dakle glavni tabu-prekršaj kulture. Otud ta ambivalencija, to istovremeno željenje i ne-željenje ljubavi, ljubavi, koja, budući da je povratak u "zajedništvo sa majkom", takođe i destruktivna po identiet -- tada ga nismo imali, tako da taj pokušaj, kako Lacan kaže, "povratka u realno" nužno nosi užas raspada ličnosti, "pad u šizofreniju".
Zato je ljubav davanje onoga čega nemamo onome ko to ne želi.
No, šta je sa izjavom u naslovu?
Ona ima veze sa jednim skorašnjim događajem. Naime, dečko m ije zamerio da ga ne prihvatam kakav trenutno jeste, već da o njega tražim da bude nešto drugo, da se usavršava na raznim planovima, od fizičkog do mentalnog. Po njemu, vrhunac ljubavi je voleti onog kakav on jeste tj. videti ga "savršenim" iako on to objektivno nije. Na tu tezu ja sam odgovorio: toliko te volim da od tebe želim da načinim objekat svoje ljubavi. Tražio je objašnjenje.
Rekao sam mu: najlakše je zaljubiti se u nekog i u njemu videti subjektivno savršenstvo. Jer, savršenstvo je too easy voleti. Naprotiv, voleti nekog uprkos njegov nesavršenstvu, uviđajući njegove nedostatke, ima daleko više smisla i perdstavlja ono što bi, iz moje perspektive, ljubav trebalo da bude: prihvatanje druge osobe i podsticaj da svoja ograničenja prevaziđe i razvije se. Niko nije savršen i samo u uvažavanju te činjenice ljubav se razlikuje od "slepe ljubavi", koja to i nije, već fascinacija, "ljubav na prvi pogled". Ljubav je ljubav u meri u kojoj je naš objekat nedostatan, manjkav. Stoga, u pokušaju da se napreduje, a ne stagnira, sastoji se prividni paradoks početne izjave: mogu te voleti samo ako si nesavršen, uprkos manama, ali i samo tako da želim da te učinim savršenijim, da ti pomognem da ih se oslobodiš. Drugim rečima, ljubav koju sada osećam za tebe ekvivalentna je onoj koju ću osećati kada budeš savršeniji (bez mogućnosti da budeš apsolutno savršen), jer te sada volim uprkos manama, a onda ću te, po pretpostavci, voleti zbog njihovog smanjenja u meri u kojoj su one smanjene i u kojoj su istovremeno i ostale. Ali, ta kretnja, taj "rad" je neophodan da bi se ova ekonimija očuvala: svako "statiranje" u "ljubavnoj fascinaciji" vodi u njeno praženjenje. Zato se ljudi "ludo zaljubljuju" pa se kasnije i odljubljuju, kada "subjektivne" uvide zamene "objektivnim": ta zamena u drugom slučaju pomaže da subjektivno postaje objektivno, da ono za šta verujemo da osoba poseduje zaista postane ono što osoba ima.
Stoga, volim te toliko da od tebe želim da načinim objekat svoje ljubavi" ultimativna je ljubavna izjava.