Pa tri najznacajnija predstavnika apstraktne umetnosti jesu Kandinski, Maljevic i Mondrijan. Neki od gore navedenih pripadaju apstrakciji po afiguralnom slikarstvu ali su predstavnici posebnih pravaca koji su dosli tek posle II svetskog rata.
S jedne strane im se divim svima jer su odbacili figurativnost u svojim delima i dali im potpuni unutrasnji dozivljaj stvarnosti.
S druge strane znaju da deluju suvise dekorativno, a i otvorili su vrata za raznorazne umetnicke baljezgarije (izvinjavam se).
Najvise mi se dopada Kandinski, osnivac Plavog Jahaca predavac na Bauhausu. Na njegovim platnima bas vidim poeziju i muziku sto je njemu negde i bio cilj, ispitivao je odnose izmedju boja, linija, reci, zvukova verujuci da i likovni elementi izazivaju jednake unutrasnje vibracije duse kao i zvukovi.
Svoja dela je stvarao kao muzicke sastave pa ih je tako i delio na Melodijska koja su jednostavna i Simfonijska koja su slozena i koja se dalje dele na Impresije (utiske iz spoljne sredine), Improvizacija (utiske iz unutrasnje prirode) i Kompozicije koje su dalje usavrsavane.
Najdraza su mi njegova dela iz minhenskog perioda kada jos uvek sve to biva vidljivo i koja izgledaju kao eksplozija boja naneta totalno spontano na platno i koja pokazuju koliko je vladao hromatikom i poznavanjem psiholoskih vrednosti boja.
Nazalost u ruskom periodu pada pod uticaj geometrijskog slikarstva koje licno bas i ne cenim mnogo jer ne vidim nista lirsko, nista licno u matematickim proracunima "zatezanja platna".
Ali i tu mi je drazi od Mondriana a evo i zasto (doduse ovo je iz prelazne faze ali mi je ok za poredjenje sa vec postovanim Mondrijanovim obojenim geometrijskim oblicima):
