- 12 Okt 2008, 01:40
#1267581
sa B92.net
Piše: Rastko Ivanović
Budva, plaža Jaz
25. septembar 2008.
Par dana nakon koncertnog spektakla na Jazu pravi je trenutak da se još jednom osvrnemo na kraljicu majku popularne muzike.
Madona je pretvorila fantazije u zbilju, virtualnost u realnost, simulakrume u istinu, svodeći lepo i ružno na isto, a istinu i laž na sinonime. Kombinujući postmoderni stil performansa sa ikonoklastičnim humorom, istančanim njuhom za šou-biznis i provokativnim napadima na okoštale tabue, Madona je realizovala viševekovni naum o gezamtkunstverku (totalnom umetničkom delu), zbog čega se Vagner (Rihard, ne Kurt) verovatno prevrće u grobu. Za mnoge savremene istoričare i teoretičare muzike između Madone i Vagnera ni nema neke osetne razlike jer oboje rade na fenomenu sublimnog kao jedne erotizovane strave koja se slušaocina servira kroz umetničko delo. Nekada velike estetske termine gospođa Čikone-Riči je utopila u praznike potrošnje, inkorporirajući ih u sisteme produkcije i postprodukcije.
Teatarski simbolizam, gluma, ples, režija, koreografija, scenografija, ritualizacija svakodnevice postavljeni kao utopijski projekat preobražaja teatra u celokupno umetničko delo, gezamtkunstverk, pod Madoninom dirigentskom palicom u kakofoniji reči i imidža, dekonstrukciji paradigmi parašamanističkih plesnih rituala stvaraju samodovoljni Madona univerzum u kome različite artističke discipline ne sputavaju jedna drugu već se sjedinjuju i skladno dopunjuju stvarajući jednu novu stvarnost koja radi sa regenerativnim idejama, operišući rasturenim organima i kanceroznim tkivima prošlih epoha. Shvatajući ispravno da je moda samo ono što se pojavljuje istom brzinom kojom i nestaje Madona kao konceptualni zabavljač sklon manipulaciji i dramatizaciji neprekidno tokom svoje karijere radi na alteraciji stereotipa u nešto sveže, provokativno i glamurozno. Rezultat je jedna žena kao teatar multiplih lićnosti. Jedna žena kao hologram, kao sled slika s personom koja se brzinom svetlosti pretapa u sledeću, permanentno slamajući slike i stvarajući ikone. Tako je originalna materijalna devojka slaveći seksualne slobode zavela ceo svet ustanovivši, kako je primetio Ričard Korlis, proizvodnju mitova o sebi kao vlastito zanimanje. Stoga, danas, Madona predstavlja sebe i sve druge. Odavno se Madona ne prepoznaje kroz epohe, već se epohe prepoznaju po njoj.
Neizbežno pitanje pred dugo očekivani budvanski koncert u okviru turneje Sticky & Sweet bilo je - da li je Madonu kasno videti 2008. godine. Pre 25 godina ona je bila najpoznatija žena na svetu. Dvadeset i pet godina posle ona je to isto. Dakle odgovor je – ne! Još 1989. godine je G.P. (a nije Grem Parsons) u recenziji albuma Lika a Prayer uočio da je tajna trajanja u svetu tini bopa nužno povezana sa praćenjem odrastanja publike kojoj se tini boper obraća. Danas Madona reciklira samu sebe praveći revizionističku reinterpretaciju vlastitih disko korena uz obilnu transfuziju sveže plesne i hip-hop krvi. I kad je najbolja Madona opet nađe način da izmisli sebe na širokoj skali od pankoidne Me Vest sa početaka karijere do aktuelne faze Mrs. Robinson (njena apologetkinja Kamil Palja bi danas pre razočarano rekla poludele Bet Dejvis iz Šta se dogodilo sa Bejbi Džejn).
Na putu za Budvu bio sam u prilici da čujem kako tinejdžerke sa ovih prostora u jednom dahu pevaju nove Madonine hitove zajedno sa onima od Rijane i Britni (naravno uz Željka Joksimovića po oprobanom receptu od Indire do Šakire od Silvane do Nirvane). To je samo još jedan minijaturni dokaz da je Madona kameleon koji se savršeno prilagođava svakoj klimi. U Madge mi vidimo decenije njenog ali i naših života ispisane na njenom bezgrešnom telu muskulatornog anđela, onom telu koje je u eri trke sa sablašću tela estetskih operacija istinski anatomski praznik.
Danas, u vremenu opsesije fizičkim zdravljem i atletskom perfekcijom kada bore više ne podsećaju telo gde je bilo a gde ne, jer ih više ni nema (izbrisane su plastičnom hirurgijom kao i sve drugo što vidimo u Madoninoj omiljenoij seriji Reži me) filigranski je tanka linija koja razdvaja plastičnu hirurgiju, porno industriju i industriju fitnesa. Sve prodaju fantaziju, a Madona je vrhunski prodavac fantazija. Kada je pogledamo vidimo da ona i dalje ubija svojim telom kao smrtonosnim seksualnim oružjem. Ona je ledeno surova, čelična devica koja je večno mlada. Za nju dominacija nije samo fetiš, nego i religija. Stoga kupovina ulaznice za njen koncert jeste kupovina mesta sa one strane.
To je ono mesto gde subjekt zadovoljstva biva potplaćen opscenim viškom uživanja.
Madonin koncert je spektakl propušten kroz uveličavajuće staklo. U skladu sa pomenutim kraljicinim držanjem ruke na pulsu savremenog ideala mladosti Vogue na budvanskom koncertu od posvete njujorškom noćnom životu mutira u program vežbi za pilates, a Hard Candy, pa Beat Goes On uz ekransku podršku Farela i Kenijea Vesta deluju kao reklama za fitnes. Korespodentno duhu MTV vremena Madona redukuje plesnu muziku na gimnastiku i rekreativni aerobik.
Da Madona i te kako prepoznaje duh vremena potvrđuje i džipsi folk segment koncerta pažljivo tetoviran Madoninom recentnom fascinacijom Gogol Bordellom što je na oduševljenje publike u Budvi dovelo do toga da rumunski muzičari u jednom trenutku zasviraju i Đelem, đelem tokom koje je scenom u solo tački gospodarila jedna od najpoznatijih svetskih plesačica, Nike woman Sofija Boutela.
Barokni vatromet Abba šarenila, cirkus u formi mjuzikla doveden do rokoko zavrtnja kojim promiču nevidljivi sajber duhovi Tonija Manera, Bjanke Džeger u Bejsmen.., ovaj, Diskoteci 54, Mulen ružu, Foli Beržeru sve je to Madonin koncert. Gezamtkunstverk ekstravaganca koja u sebi objedinjuje vožnju Kadilakom po sceni, borbu u bokserskom ringu, androidni, robotizovani a la Daft Punk ples, animaciju umetničkog dela Kita Heringa, njegove šaljive post-vorholovske agit-p(r)op radove sa ikoničkim bespolnim likovima bez rase opsednutim pokretom kao osnovom fizičke realnosti i njene konstantne promene, što sveukupno odlično potcrtava Madonine protejske scenske identitete (Hering je inače u srpskom tabloidu pre koncerta predstavljen kao modni kreator ženskog roda na šta bi sigurno bio ponosan) sve je to deo nečeg što deluje poput poslednjeg spektakla na Zemlji. Zato su u toj provali savršenstva na Jazu možda najzanimljiviji bili oni trenuci kada se čuje falširanje u Madoninom glasu ili kada u rokerski dekonstruisanoj Hung Up isteruje na površinu svoju naklonost ka White Stripes, Raconteurs i Jett Set i razuzdano, ali ne i kompjuterski precizno praši po gitari. Posve drugačije flamenko gitare koje su u novom ruhu povampirile Oskarom ovenčanu baladu iz filma Evita, You Must Love Me bile su emotivni krešendo za potpisnika ovih redova. Kada su se čuli prvi taktovi Like A Prayer kao i završne Give It 2 Me tada su već svi igrali dok se ne sruše.
Kaže se da pesme o plesu i seksu pozivaju na ples i seks. Mnogi, pak, zameraju Madoni da je u orgiji oslobađanja svih maštarija pretvorila ples u običnu gimnastiku, a seks u besramnu pornografiju. Dok je ranije pornografija bila parodična imitacija seksa, sada je seks postao parodična imitacija pornografije. Pitanje koje se otud neminovno nameće je ko to stvarno pleše i ko to tu zaista radi ono? Oni u publici ili ona na sceni/ekranu.
Ako ne smetnemo s uma da slike sa Madoninog koncerta u Jazu ni ne postoje (zbog golemog propusta organizatora), pitanje je da li se kraljica majka popa uopšta i dogodila Budvi. Ili je sve nestalo u hiperrealitetu slike.