Originally posted by Sunce
Primetio sam da Trier pali, poput porno filma, i to jeste uzbuđujuće ali ne i dovoljno.
oprostite sto citiram ovako star post, ali cunjah kroz ovaj topik i nisam mogao da odolim, ovo je upravo moja percepcija von triera. doduse moram priznati da je to vise intuitivno, za neke filmove (tipa
dogville,
manderlay,
evropa) sam prilicno ambivalentan, tako da bih morao jos ponesto da pogledam i da porazmislim, ali von trier nikako ne uspeva da ima neki znacajniji efekat na mene od nekog prostog 'paljenja' (banalnog uzbudjenja) kako Sunce rece.
naravno da niko ne moze ostati ravnodusan gledajuci
ples u tami ili
dogville, ali uz taj traumaticni dozivljaj koji ostaje nakon gledanja filma, i eventualno razbijanje glave o razna egzistencijalna pitanja, za mene dolazi i nekakav osecaj prevarenosti; von trierovi filmovi mi deluju manipulativno, kao nesto sto je taman tako iskonstruisano da pozelis da si iseces vene, ali nemam utisak da je von trier tu sa svojim tragicnim likovima u njihovim traumama i nedoumicama, niti sa istim dozivljajima koje moze imati publika...njegovi likovi mi deluju taman toliko korisno za triera kako bi preneli neku "poruku" koju nam von trier nameni.
sa druge strane, jedno njegovo ostvarenje koje mi se svidja, tacnije, saradnja izmedju njega i jorgena letha, jeste
five obstructions, dokumentarac kroz koji jorgen leth pravi 5 rimejkova sopstvenog filma
the perfect human na osnovu tehnicki naizgled neizvodljivih zadataka koje mu (sa sadistickim zadovoljstvom

) zadaje von trier. kroz zadavanje ovih zadataka, pricanje o rezultatima itd. trier ulazi i u nekakvu samoanalizu, i pokazuje se (necete mi zameriti na kliseu) posebno ljudski i ranjivo.

posebno dirljiv i uzbudljiv utoliko sto se cini da tu sa publikom deli sasvim nove samospoznaje do kojih dolazi kroz rad sa lethom.