- 02 Apr 2008, 02:23
#1084197
Duže vreme sam bila u muškom modu zbog epilacije brade, i mada sve znam i to radim svesno, loše osećanje je prosto jače od mene; osećam se nekako u bedaku, izmučeno, to dolazi odnekuda van moje kontrole... Danas sam otišla u posetu kod prijatelja kao prava ja. Iskoristila sam priliku da kupim patikice, baš onakve kakve mi se dopadaju, a zanimljivo je da su ovog popodneva svi počeli odjednom da me zovu telefonom, da me traže. Kao da mi se kaže da sam na pravom putu, kao da svi ti ljudi odjednom osećaju nesvesno neki talas energije od mene.
Zato što još nisam full time, kao da to pomalo ostavlja posledice; slabi mi samopouzdananje, i tako to, kao da sam duže na tim početničkim stvarima koje treba savladavati.
Kada sam se vratila kući, ustisci su mi se slegli, i vrlo je očigledno koliko sam odmah drugačija, bolja, jer sam bila prava ja; odmah bi da komuniciram sa drugima, da radim neke dobre stvari, veselija sam, bolje se osećam... Sada kad vratim film na raniji period, pre transformacije, očigledno je da sam non-stop bila u stanju neke vrste autizma i samoograničenja, a da toga nisam ni bila svesna i razumela zašto je to tako. Volela bih da sam sve ovo uradila ranije, ali i taj život kakav je bio, ostavio mi je neke vredne stvari. Neki kažu, takve okolnosti su vreme kada se najviše uči i stiče mudrost. I sigurno su u pravu.
Sada, kad sve ovo vidim, i s obzirom kako se generalno osećam po pitanju transformacije, mogu samo reći da je ovaj proces za mene zaista pitanje života ili smrti. A moj izbor je očigledan, život. To mi daje snagu za sve, i spremna sam da uradim mnogo toga, i uradila sam do sada neverovatne stvari koje bi za nekoga bile čisti horor, samo da bih bila onako kako osećam da jesam. Jer tada sam ja, istinska prava, živa...
Jednom je Andjela rekla da ljudi ne mogu da shvate koliko situacija transrodnosti stvara snažan poriv za ispoljenjem pravog roda. U pravu je, to je poriv za životom, borba za život, želja se bude živ, a ne kao svilena buba u čauri; rođena i umrla u tamnici.
Ja sam izabrala život, i grizem svoju čauru svakog dana...
Zato što još nisam full time, kao da to pomalo ostavlja posledice; slabi mi samopouzdananje, i tako to, kao da sam duže na tim početničkim stvarima koje treba savladavati.
Kada sam se vratila kući, ustisci su mi se slegli, i vrlo je očigledno koliko sam odmah drugačija, bolja, jer sam bila prava ja; odmah bi da komuniciram sa drugima, da radim neke dobre stvari, veselija sam, bolje se osećam... Sada kad vratim film na raniji period, pre transformacije, očigledno je da sam non-stop bila u stanju neke vrste autizma i samoograničenja, a da toga nisam ni bila svesna i razumela zašto je to tako. Volela bih da sam sve ovo uradila ranije, ali i taj život kakav je bio, ostavio mi je neke vredne stvari. Neki kažu, takve okolnosti su vreme kada se najviše uči i stiče mudrost. I sigurno su u pravu.
Sada, kad sve ovo vidim, i s obzirom kako se generalno osećam po pitanju transformacije, mogu samo reći da je ovaj proces za mene zaista pitanje života ili smrti. A moj izbor je očigledan, život. To mi daje snagu za sve, i spremna sam da uradim mnogo toga, i uradila sam do sada neverovatne stvari koje bi za nekoga bile čisti horor, samo da bih bila onako kako osećam da jesam. Jer tada sam ja, istinska prava, živa...
Jednom je Andjela rekla da ljudi ne mogu da shvate koliko situacija transrodnosti stvara snažan poriv za ispoljenjem pravog roda. U pravu je, to je poriv za životom, borba za život, želja se bude živ, a ne kao svilena buba u čauri; rođena i umrla u tamnici.
Ja sam izabrala život, i grizem svoju čauru svakog dana...