- 18 Feb 2008, 18:08
#1052653
Od pet puta koliko sam išla kod gospodje Duišin, četiri puta sam plakala kada se vratim kući. Plakala sam i ovog puta. Oprostite mi, malo mi je teško, a nemam kome da ispričam...
Spremila sam se jutros, baš lepo. Imala sam zakazano kod nje. Očekivala sam da je ono maltretiranje od pre prošlo, i da će biti prijatnije. Ono, jeste da je razgovor bio ok, do samog kraja...
Pre nego što sam otišla kod nje, trebalo je da overim uput kod sestre na šalteru. Ta gospodja mi je razvedrila dan, bar za sledećih sat vremena. Dam joj ja papire, uzme ona i krene da popunjava, pa onda će: Dobro, ja sam ovo popunila, ali kažite mi a gde je gospodin? Joj, kako me to blamira... Procedim joj kroz zube, evo ga tu stoji. A ona će opet: Izvinite a gde stoji? Uh... kažem ja, ispred vas. Dođe mi u zemlju da propadnem... A... dobro reče ona, skapirala je, valjda se tu nagledala svega pa nisam morala da joj dajem otiske prstiju... Koji bedak, ali prijalo je.
I evo me kod psihijatra u kancelariji. Pričamo lepo, pita me ovo ili ono, sve je manje-više ok. Ali izgleda nije moglo da prođe a da mi ipak ne "pusti krv". Pita me na kraju: Kako bi to bilo da ne odete na operaciju, da li možete da zamislite takav život? Vidim ja zašto me to pita. A u meni osećanja počinju da se dižu i ključaju kao iznenadni tornado koji ne možeš kontrolisati. Nisam počela da plačem, ali vidi ona jasno da reagujem, pa dodade da ona smatra da prvi psihijatar treba da preispita svoju dijagnozu i preporuku za operaciju, i šalje me nazad kod njega. Kako se osećam... to je jače od mene, očaj opet kuca na vrata, a taman sam pomislila da se više nikad u vezi ovoga neću tako bedno osećati. Kažem joj da neću odustati šta god ona odlučila, i da neću prezati ni od čega da dođem do operacije. Ne znam, nije to moj način komunikacije, ali mi je jednostavno izletelo.
Sakupim se nekako i izađem iz ordinacije. Odlažem bol, stiskam ga, osmehujem se prolaznicima. Stajem kod jedne gospođe da kupim nešto sa haube, par ženskih sitnica, prolazim 100%, to više nije u pitanju. Ako smem da dodam, mislim da bi se moglo reći da sam baš "slatko" izgledala.
Staje pored mene jedna gospođa sa devojčicom od 4 -5 godina, a mala upita: Mama, koliko je sati, hoćemo li stići... nečuh gde. Ionako se zvuci ulice do mog mozga teško probijaju jer mi u glavi odzvanjaju reči koje sam čula u ordinaciji.
Izvadih telefon i kažem joj koliko je sati, a njena majka reče: Kaži teti hvala, što mala i reče, a onda mi je dete još i poslalo poljubac. Osmehnem se, sada i ne mogu više...
Dolazim kući, spuštam torbu i stajem ispred ogledala. Vidim sebe, osećam sebe, gleda me ona, Nikita! To sam ja, postala opipljiva, vidljiva, stvarna... Gledam se u oči, vidim devojku, sebe... A psihijatrica hoće palac da spusti na dole... Vidim i osećam sebe, vide to i drugi, a ona razmišlja da me treba ostaviti zarobljenu, u toj rupi čiji zidovi znaju samo za konfuziju... Ali ne mogu nazad, ne želim. Hoću da budem kompletna, a ne ovakva... čudovište.
Gledam se u oči i vidim Nikitu... sada kad sam se probudila i hoću da živim, psihijatrica razmilja da mi kaže NE, nisi ti vredna da živiš... Plačem... vidim ženu ispred sebe u ogledalu, ali...
Idem kod majke da ručam. Hoću da je zagrlim i da joj kažem: Majko, hvala što si me rodila. To zaista i osećam, zahvalna sam joj. Uprkos svemu, dala mi je mnogo toga dobrog... Ne znam šta će dalje biti, ja da ostanem ovakva ne mogu...
voli vas
niki
Spremila sam se jutros, baš lepo. Imala sam zakazano kod nje. Očekivala sam da je ono maltretiranje od pre prošlo, i da će biti prijatnije. Ono, jeste da je razgovor bio ok, do samog kraja...
Pre nego što sam otišla kod nje, trebalo je da overim uput kod sestre na šalteru. Ta gospodja mi je razvedrila dan, bar za sledećih sat vremena. Dam joj ja papire, uzme ona i krene da popunjava, pa onda će: Dobro, ja sam ovo popunila, ali kažite mi a gde je gospodin? Joj, kako me to blamira... Procedim joj kroz zube, evo ga tu stoji. A ona će opet: Izvinite a gde stoji? Uh... kažem ja, ispred vas. Dođe mi u zemlju da propadnem... A... dobro reče ona, skapirala je, valjda se tu nagledala svega pa nisam morala da joj dajem otiske prstiju... Koji bedak, ali prijalo je.
I evo me kod psihijatra u kancelariji. Pričamo lepo, pita me ovo ili ono, sve je manje-više ok. Ali izgleda nije moglo da prođe a da mi ipak ne "pusti krv". Pita me na kraju: Kako bi to bilo da ne odete na operaciju, da li možete da zamislite takav život? Vidim ja zašto me to pita. A u meni osećanja počinju da se dižu i ključaju kao iznenadni tornado koji ne možeš kontrolisati. Nisam počela da plačem, ali vidi ona jasno da reagujem, pa dodade da ona smatra da prvi psihijatar treba da preispita svoju dijagnozu i preporuku za operaciju, i šalje me nazad kod njega. Kako se osećam... to je jače od mene, očaj opet kuca na vrata, a taman sam pomislila da se više nikad u vezi ovoga neću tako bedno osećati. Kažem joj da neću odustati šta god ona odlučila, i da neću prezati ni od čega da dođem do operacije. Ne znam, nije to moj način komunikacije, ali mi je jednostavno izletelo.
Sakupim se nekako i izađem iz ordinacije. Odlažem bol, stiskam ga, osmehujem se prolaznicima. Stajem kod jedne gospođe da kupim nešto sa haube, par ženskih sitnica, prolazim 100%, to više nije u pitanju. Ako smem da dodam, mislim da bi se moglo reći da sam baš "slatko" izgledala.
Staje pored mene jedna gospođa sa devojčicom od 4 -5 godina, a mala upita: Mama, koliko je sati, hoćemo li stići... nečuh gde. Ionako se zvuci ulice do mog mozga teško probijaju jer mi u glavi odzvanjaju reči koje sam čula u ordinaciji.
Izvadih telefon i kažem joj koliko je sati, a njena majka reče: Kaži teti hvala, što mala i reče, a onda mi je dete još i poslalo poljubac. Osmehnem se, sada i ne mogu više...
Dolazim kući, spuštam torbu i stajem ispred ogledala. Vidim sebe, osećam sebe, gleda me ona, Nikita! To sam ja, postala opipljiva, vidljiva, stvarna... Gledam se u oči, vidim devojku, sebe... A psihijatrica hoće palac da spusti na dole... Vidim i osećam sebe, vide to i drugi, a ona razmišlja da me treba ostaviti zarobljenu, u toj rupi čiji zidovi znaju samo za konfuziju... Ali ne mogu nazad, ne želim. Hoću da budem kompletna, a ne ovakva... čudovište.
Gledam se u oči i vidim Nikitu... sada kad sam se probudila i hoću da živim, psihijatrica razmilja da mi kaže NE, nisi ti vredna da živiš... Plačem... vidim ženu ispred sebe u ogledalu, ali...
Idem kod majke da ručam. Hoću da je zagrlim i da joj kažem: Majko, hvala što si me rodila. To zaista i osećam, zahvalna sam joj. Uprkos svemu, dala mi je mnogo toga dobrog... Ne znam šta će dalje biti, ja da ostanem ovakva ne mogu...
voli vas
niki