- 14 Feb 2008, 06:26
#1048832
Nesto iz moje kolekcije, sto bih volio da podijelim sa vama. Nadam se da nije previse smjelo sto ga postavljam u Kulturi.
Prica o balonu i bananici
Onoga dana kad sma odlucio da sebi dopustim da vjerujem da nebo ne mora biti samo plavo, i da oblaci mogu biti i od vate – toga dana sam valjda u svoje ruke uzeo sareni balon koji je bio isuvise veliki da bih ga zadrzao. Ili da bih sebe zadrzao na zemlji..
Svejedno, danima, nedeljama… cak i godinama, balon i ja smo vodili tesku bitku. On je htio gore, gdje mu je i mjesto, a ja nisam mogao da ostavim ovo dolje.
O, da. Imao sam uvijek otvorenu mogucnost da ga pustim. Sigurno bi ga uhvatio neko drugi, visociji i jaci. Ili mozda slabiji, ko bi se vinuo sa njim tamo gdje ja nisam smio.
Da li me treba kriviti za to sto sam mislio da ja to mogu?.. Da li sam mozda ja kriv za to sto sam naivno vjerovao da cu jednog dana istresti olovo iz svojih dzepova i vinuti se gore?
U ovoj idiotski tihoj noci, morbidno vlaznog grada, postao sam bolno svjestan surove realnosti: sve ovo vrijeme, balon me je ipak nosio. Nosio, ali ne dovoljno visoko da mogu da vidim cio svijet, ali ipak dovoljno da ne mogu da vidim ono parcence njega na kome sam se nalazio… I sada, kad sam pojmio da sam, putujuci “ni nebom ni zemljom” propustio da uberem ukusno voce koje je raslo oko mene – pustio sam balon, i nasao se u uvelom vrtu prepunom trulih plodova…
Ocajnicki kopajuci po njima, pokusavajuci da nadjem jedan zdravi plod, toliko sam se uprljao da sam i samo postao dio prljave smrdljive gomile…
Placuci, snagu trazim u nadi da cu suzama uspjeti da je sperem sa sebe…
bananica
Prica o balonu i bananici
Onoga dana kad sma odlucio da sebi dopustim da vjerujem da nebo ne mora biti samo plavo, i da oblaci mogu biti i od vate – toga dana sam valjda u svoje ruke uzeo sareni balon koji je bio isuvise veliki da bih ga zadrzao. Ili da bih sebe zadrzao na zemlji..
Svejedno, danima, nedeljama… cak i godinama, balon i ja smo vodili tesku bitku. On je htio gore, gdje mu je i mjesto, a ja nisam mogao da ostavim ovo dolje.
O, da. Imao sam uvijek otvorenu mogucnost da ga pustim. Sigurno bi ga uhvatio neko drugi, visociji i jaci. Ili mozda slabiji, ko bi se vinuo sa njim tamo gdje ja nisam smio.
Da li me treba kriviti za to sto sam mislio da ja to mogu?.. Da li sam mozda ja kriv za to sto sam naivno vjerovao da cu jednog dana istresti olovo iz svojih dzepova i vinuti se gore?
U ovoj idiotski tihoj noci, morbidno vlaznog grada, postao sam bolno svjestan surove realnosti: sve ovo vrijeme, balon me je ipak nosio. Nosio, ali ne dovoljno visoko da mogu da vidim cio svijet, ali ipak dovoljno da ne mogu da vidim ono parcence njega na kome sam se nalazio… I sada, kad sam pojmio da sam, putujuci “ni nebom ni zemljom” propustio da uberem ukusno voce koje je raslo oko mene – pustio sam balon, i nasao se u uvelom vrtu prepunom trulih plodova…
Ocajnicki kopajuci po njima, pokusavajuci da nadjem jedan zdravi plod, toliko sam se uprljao da sam i samo postao dio prljave smrdljive gomile…
Placuci, snagu trazim u nadi da cu suzama uspjeti da je sperem sa sebe…
bananica