-  21 Apr 2010, 12:01
					 #1845729
						        
										
										
					
					U dvobroju Vojnoistorijskog glasnika, glasila Vojnoistorijskog instituta u Beogradu nalazi se i tekst pukovnika Velimira Ivetića "Slučaj partizanskih zločina u logoru na Malom Lošinju 1943. godine". 
Tekst je vredan pažnje iz više razloga. 
Prvi je sam naslov! 
Autor članka je, na samom početku, istakao da je samo general Pavle Jakšić u svojim memoarima ("Nad uspomenama" 1-2, Beograd-Ljubljana, 1990), naveo nekoliko činjenica o partizanskim zločinima učinjenim nad pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini tj. vojnicima pod komandom generala Dragoljuba - Draže Mihailovića i članovima njihovih porodica. 
U nastavku je pisao o istorijskom kontekstu i ratnim okolnostima. 
Potom je detaljno opisao jedan veliki partizanski zločin učinjen krajem septembra 1943. godine. 
Na Malom Lošinju nalazilo se oko 500 ratnika Jugoslovenske vojske u otadžbini i oko 200 članova njihovih porodica iz Like, Gorskog kotara i Primorja, kao i pripadnika lokalnog stanovništva odanog Jugoslaviji, kralju i generalu Mihailoviću, među kojima se isticao jedan rimokatolički sveštenik. 
Ta jedinica je trebalo da obezbedi prihvat anglo-američkih vojnika čije se iskrcavanje očekivalo danima. Kad je shvaćeno da od iskrcavanja nema ništa, oko 200 pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini je otišlo čamcima ka Italiji. 
Partizanski Glavni štab Hrvatske odlučio je da se ova formacija na Malom Lošinju uništi po svaku cenu. Komanda je došla od partizanskog vrhovnog komandanta Josipa Broza. Naredbu je primio komandant 13. divizije Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. 
Napad je počeo 23. septembra 1943. godine. Partizansko vođstvo je zatražilo predaju. Kad su shvatili svoj položaj, vojnici Jugoslovenske vojske u otadžbini su se predali. 
Partizani su svoje zarobljenike ubijali na najbrutalnije načine, brutalnije i od ustaša. Tela zaklanih su rasparali i punili kamenjem i potom ih bacali u more. Manji deo zarobljenika su odvezli u Crikvenicu, a potom ka Bribiru, i tamo ih masakrirali. Nijedan nije preživeo. 
"Leševi zarobljenika bačeni su u duboku jamu, zatim su bačene aktivirane ručne bombe i jama je zabetonirana. Zarobljeni oficiri, obučeni u dronjke, maltretirani su i ismejavani po ulicama, pa su, posle mučenja, i oni likvidirani". 
Partizanskom divizijom je komandovao Veljko Kovačević, otac Biljane Kovačević-Vučo. Narodni heroj, general-pukovnik JNA, rodjeni Crnogorac iz okoline Nikšića, umro 1994. godine u Beogradu.
* Daleko od toga da ovim želim reći da deca treba da odgovaraju za zločine roditelja. Jednostavno, u ratu se dogadjaju zločini. Ubijanje je normalna stvar, a pobednici obično ulepšavaju istoriju... Tako je odvajkada, tako je bilo i sa ratnim zlolčinima u Drugom svetskom ratu. Tako je i sada. No, doći će vreme kada će o nečemu i nekome moći objektivnije da se raspravlja i piše na osnovu dokumenata, bez ideološko-političkih i drugih primesa. Tako će biti i sa Biljanom Kovačević-Vučo. Očito je, za sada što se zna, da joj srpske žrtve nisu bili prioritet... Uprkos svemu, neka počiva u miru!