Ovo je, na primer, jedna od stvari koje bih želeo da prokomentarišem, ali se ustručavam, strepeći da bi moglo doći do nesporazuma:
Originally posted by LeDeNa_
Mozda ja, tako staromodna, jos uvek imam princip da je ono najvrednije sto zena moze da ponudi ona sama, i da je to ono najvrednije ne zato sto je to nesto sto je postigla, nego zato sto je to nesto sto ona jeste.
Po mom mišljenju, ova rečenica ima bar dva značenja:
1. značenje: Svaka žena, a takođe i svaki muškarac - svako ljudsko biće, vredno je samo po sebi. Svaki čovek u sebi nosi nemerljiv potencijal, nemerljivu LjUDSKU vrednost i zaslužuje poštovanje sam po sebi, pa makar ništa u životu ne postigao. Svaki, ali baš svaki čovek je ČUDO vredno divljenja. Ali takođe, mada možda na nešto drugačiji način, i svaka životinja, svako drvo, svaka bubica, svaka biljčica... Život je čudo! Ali i pustinja, i glečer, i planina, i reka, more i jezero... Čitava priroda je čudo! Uključujući i Sunce i Mesec i druge planete i zvezde, druge galaksije... Vasiona... Šta su sva postignuća celokupnog čovečanstva, skupa sabrana, spram beskraja vasione? Ništa. Ama baš ništa... Mi ne vredimo zato što smo nešto postigli. Mi vredimo zato što JESMO. Zato što osećamo. Zato što smo, ma kako majušni, i mi jedan delić tog beskraja, koji diše i živi i kroz nas i naše sićušne ljudske živote...
To bi bilo to neko filozofsko, metafizičko značenje...
2. značenje: Postoje žene koje ne treba ništa da RADE, kojima je dovoljno samo da BUDU to što su, da postupaju po nagonu svoga srca, i to je ono najvrednije što one mogu da ponude drugim ljudima.
Iskreno, meni su prva asocijacija na ovo značenje japanske gejše, grčke hetere, pa, da budem sasvim otvoren, i naše domaće "žene sa greškom", kako je to formulisala Anabela Basalo... Jedna od takvih žena mi je svakako i Hermina, iz Heseovog romana "Stepski Vuk". Jednostavno, to su žene koje umeju da vole, koje umeju da pruže Ljubav... Postoji naravno tarifa, cena njihove ljubavi, a ona otprilike odgovara tarifi psihoterapeuta, koji u suštini radi sličnu vrstu posla... Samo što je psihoterapeut morao prethodno godinama da se školuje, da završi specijalizaciju, da veoma mnogo stvari nauči da bi mogao da se bavi svojim poslom, dok kod njih to dolazi prirodno, spontano, bez posebnog truda, dovoljno je samo da budu to što jesu...
Mislim da je jedna od takvih žena bila i Kamala, iz Heseovog romana "Sidarta". Ona je, na kraju, rodila i dete... Rekao bih da je i materinstvo takođe nešto prirodno, spontano, što se dešava zato što žena JESTE žena, i kao takva prirodno ima i tu moć da rodi. Zaista, gledajući koliko ima puno žena koje ne mogu prirodno da zatrudne, koje teško nose trudnoću, za koje čin rađanja nažalost svakako jeste čin velikog postignuća, stekao sam utisak da prirodna sposobnost rađanja, koju žena nosi samim time što je žena, jeste nešto izuzetno vredno, ne znam da li baš najvrednije što žena može da ponudi, ali bez ikakve sumnje jeste veoma vredno...
No, nije samo roditi dete, treba ga i odgajati... A pored hrane i osnovne nege, ono najvrednije što se detetu može ponuditi svakako jeste Ljubav. I tu žena ne može da mu ponudi praktično ništa od onoga što je postigla, već samo ono što je ona sama... Majka.
Elem, ja imam jednu dalju rođaku (dođe mi kao neka tetka, iako nije mnogo starija od mene). Nismo baš nešto bliski, mahom se srećemo na familijarnim skupovima (svadbe, sahrane i sl.). Ipak, zauvek mi je ostalo u sećanju jedno letovanje na Zlatiboru, kada sam je posetio u vikendici koju njeni tamo imaju. Bila je sa sinom (četiri i po godine) i dve tetke (koje mom dedi dođu sestre od strica, nebitno).
Elem, ta moja rođaka, Jasna, ima neku teoriju kako decu ne treba nikada tući, već sa njima razgovarati. Kako nesporazumi i sukobi među ljudima, a pre svih nesporazumi i sukobi između roditelja i dece, nastaju usled problema u komunikaciji. Da deci treba pružiti razumevanje i ljubav, nežno i strpljivo razgovarati sa njima, a nikako vikati na njih ili ih, ne daj Bože, tući! Tako da mi je bilo neverovatno simpatično kada je njen sin, Mihajlo, koji je tada, kako rekoh, imao četiri i po godine, najozbiljnije upitao Jasninu tetku Zoru (kada je počela nešto na njega da viče): "Je l' mi to, baba-Zoro, imamo problem u komunikaciji?".
Isto tako, kada su se jednom prilikom šetali, put je prolazio pored, ne baš provalije, ali vrlo velike strmine, dubine pet-šest metara, tako da ako bi se čovek okliznuo i tu upao, sigurno bi se ugruvao, ako ne i ispolomio. Zato je, naravno, Jasna brižno rekla Mihajlu da ne ide ivicom puta, uz provaliju. Ali, dete kao dete, krete baš ivicom, uz samu provaliju, da oseti "adrenalin rush", valjda. I sada, kako rekoše Jasnine tetke, umesto da ga Jasna ispremlati, da mu više ne padne na pamet da ide tuda, ona ništa. To jest, ona dotrči do njega, klekne, zagrli ga i počne da ljubi. A onda mu, milujući ga po obrazu, nežno i strpljivo reče: "Mihajlo, ti znaš koliko ja tebe volim. Ti znaš da meni možeš sve da kažeš. Da ja nikada neću prestati da te volim. Mihajlo, molim te, reci mi kako si mogao ovako nešto da mi uradiš?" A Mihajlo, kao da je dobio one batine koje su tražile Jasnine tetke, poče da plače i kroz suze odgovori: "Izvini, mama, neću više nikada."
Kada sam ovu "anegdotu" ispričao jednom mom prijatelju, koji je, kada sam mu došao u posetu, upravo čitao Dalaj-laminu knjigu "Negativne emocije", on je za Jasnino ponašanje rekao da je ono upravo primer jedne negativne emocije, i to one koja se zove "emocionalno ucenjivanje". Razmišljao sam o tome što je rekao taj moj prijatelj i rekao bih da nije u pravu. Mislim da je Jasna samo želela da Mihajlo bude potpuno svestan da nekim postupcima koji njemu pričinjavaju emocionalno zadovoljstvo, on u nekim drugim ljudima (Jasni) izaziva emocionalni bol...
Bilo kako bilo, ja sam tada čvrsto odlučio da, ako ga nekada dobijem, nikada neću tući moje dete. Ako nemam vremena da se posvetim mome detetu, neću ga ni imati... Isto tako sam odlučio da ako se nekada budem oženio, da ću se oženiti samo ženom koja je kao moja rođaka Jasna. Koja naše dete neće odgajati vikom, batinama, prezrivim pogledima, nego ljubavlju, nežnošću, razgovorom, razumevanjem, strpljenjem... (Ja nisam "čisto" gej nego biseksualac, i nemam ništa protiv toga da se nekada oženim i dobijem dete. Možda i više od jednog deteta, ako ono prvo bude tražilo da dobije sestru ili brata.

)
Šta sam hteo da kažem? A da, htedoh reći da je roditeljstvo veoma zahtevan i ozbiljan POSAO, sa praktično dvadesetčetvoročasovnim "radnim vremenom" (holivudske glumice ne angažuju bez razloga po tri dadilje da im čuvaju decu dok su one na snimanju...). I svaka žena koja se posveti materinstvu zaslužuje duboko poštovanje. Iako ona ništa ne "postiže", iako je ona samo ono što je. Majka. Žena. ...
S druge strane, ne smatram da su postignuća koja je postigla, na primer, Isidora Sekulić, nešto manje vredno od njene egzistencije kao žene. Ili eventualno majke... Mislim da svaka žena i svaki muškarac imaju pravo da sami procene šta je to što je u njima najvrednije... Da li ono što su postigli svojim mukotrpnim radom, ili ono što su prirodno dobili, samim svojim rođenjem, a da možda taj svoj prirodni potencijal i nisu iskoristili...
Ne pišem sve ovo zato da bih ti pokazao da nisi u pravu. Ne želim polemiku. Želim samo da izrazim svoje mišljenje, svoja razmišljanja na ove tvoje misli, koje sam gore citirao. Jer mislim da od dobronamerne razmene mišljenja - a sve što pišem na ovoj temi jeste napisano u dobroj nameri (kao i sve što i inače pišem, generalno, samo što ljudi to nekad drugačije protumače...) - ne može biti štete. A možda može da bude neke koristi.
