Originally posted by Dina
Posto se ja jako retko zaljubljujem to bi mi zivot bio prilicno neinspirativan
Nekad dok sam bila mladja pisala sam kojekakve pesme i dnevnike kad bi se zaljubila ili umislila da sam zaljubljena. Ali vec dugo to ne radim. Ipak mi je inspirativan bol, ne mora da bude ljubavni, sve vrste bola... I to ne bas za umetnost, nego za druge aktivnosti. Mislim da nikad ne bih zavrsila fakultet bez bola koji pretvaram u motivaciju i energiju. Nadam se da ce da potraje jos neko vreme do kraja faxa... ne znam kako bih zadovoljna studirala, tj verovatno i ne bih ili bar mnogo sporije. I za sve ostalo mene bol pokrece, ne mogu da sedim i ocajavam nego sam ja odmah energicna, jos se nije dovrsilo nesto sto mi je bolno a ja vec imam planove i novu energiju koja me pokrece na nesto novo, pa novo, pa novo... Ili ako nema neceg aktuelnog moram da prizovem secanje na nesto bolno iz proslosti...
Draga Dina, apsolutno razumem sve o cemu govoris, i ja sam nekada bio u istoj fazi. Bol moze biti izuzetan motiv, i uistinu, ja sam puno toga u zivotu ostvario zahvaljujuci njegovoj pokretackoj snazi;
bol donosi principe, karakter, daje jednu posebnu vrstu dostojanstva, no rekao bih da ne treba dozvoliti da postane i smisao zivljenja, jer onda svi uspesi i ostvarene ambicije ostaju u njegovoj senci i ne mozes im se istinski radovati- kao da nisu tvoji, nego neki tudji- te postajes Sizif uzdignutog cela sve dok ne okoncas svoje muke.
Bol je svakako, pored ljubavi, najbrzi put do katarzicnog preobrazaja coveka i do cudesne inspiracije, ah! I mogu reci da sam pre njega bio jedna blesava nemarna luda, a potom sam naucio da cenim ono sto zivot pruza daleko vise. A pruza mnogo, no bol coveka cesto okruzi arogancijom koja ga oslepi za mnoge lepe stvari.
Cini me se da su bol i ljubav kao dva trkaca koji se tokom zivota neprestano sustizu i zaostaju, imaju svoju dinamiku koja ispisuje nase dane, i svakako je bolje osetiti pakao bola i nebo ljubavi nego ziveti jednu ravnu liniju.
Otuda ja imam vise osecanja i razumevanja za ljude koji su sagoreli u svojim emocijama, u onoj heraklitovskoj vatri.
Izvinjavam se za filozofiranje od ranog jutra
