Pre jedno 2 godine, prijatelj vrsnjak kog poznajem bukvalno ceo zivot, i koji mi je bio naj-naj-najbolji prijatelj me dooobro napljuvao kad je saznao da sam ateista. Prvo je bio uznemiren sto mu nisam rekao nego je saznao preko fejsa u 'info' - na sta sam ja odgovorio da na to ni ne gledam na neku veliku promenu za koju treba da se ispovedam, da se nikome ni nisam ispovedao, i da mi to nikad nije bio neki bitan faktor u zivotu, te mu zato nisam naglasio. To jest, nije da sam krio od njega ili tako nesto.
A onda su krenule psovke, pretnje da cu goreti u paklu, vredjanje tipa 'ti si anti-Srbin, ti si izdajica, itd itd'. To se inace sve preko fejsa izdogadjalo, i bio sam zaprepascen kad mi je sve to rekao. Kobajagi smo se izmirili na kraju, ali...

Nismo se mesecima culi nakon toga uopste, sad ono, popricamo ako se sretnemo u gradu ili tako negde, sve na rezervi, kao da pricam sa strancem a ne sa osobom koju sam dosad najbolje poznavao i koja je mene znala bolje od svih. Osim toga, vidjam ga na rodjendanima i slavama, na koje se medjusobno zovemo samo zato sto su nam roditelji jako dobri prijatelji (to jest, njegovi roditelji pozovu moje roditelje na njegov rodjendan, i onda je besmisleno da on mene ne pozove i ja ne idem. I obrnuto. Isto i za slave.).
Inace, sad je prerastao u potpunog verskog fanatika, radikala, a na Obraz, Pokret 1389 i Nacionalni Stroj gleda kao na svetinje. Kad sam slusao sta je pricao o gej-paradi, hrvatima/albancima/amerikancima/svima-osim-Rusije-i-Srbije zeludac mi se prevrtao.
I tako

Uvek me obuzme neka depresija kad pomislim na njega. Bili smo nerazdvojivi, a sad...
