- 14 Nov 2011, 02:33
#2315132
Od juce znaju...
Poslednjih 4-5 dana me sve kao izokola isptuju... sve je pocelo pricom o RAF-u, kao gde se nalazi, ja mu objasnim i on je kao cuo da tu ima neki klub, ja se pravio lud, kao cuo je na televiziji neki sa cudnim imenom, ja kao Noir mozda? i ja mu kazem kako je to obican nocni klub, ali da kao nikad nisam bio tamo i svasta me nesto ispitivao, ja nekako poricao i juce mi keva kaze da je bolje da pocnem drugacije da gledam drugarice, nego sto im pricam gluposti... ja kao Kakve gluposti? i ona mi kaze da je zvala necija keva i rekla joj "da se DEKLARISEM kao gej", ja poricao, ona me napadala i na kraju puknem i sve priznam njoj i caletu ... i kao ona to ne moze da shvati, kako je to moguce, ceo zivot dobijam sve najbolje, donosila mi je stvari iz Nemacke, sve mi je cinila, ovo ono ... ja joj lepo objasnim da to nema nikakve veze sa njom, ni sa njim, da nisu oni krivi, nego sam se jednostavno tako rodio, onda ona meni krene kako sam ja u zabludi, kako mi je to "neko utripovao u glavu", zar je meni zivotni cilj da imam HIV, da me "cepaju" po ulazima, klubovima i javnim WC-ima, imam tek 18 godina, ja jos nisam oformljena licnost, ja to ne mogu da znam, ona ce mene da vodi na lecenje ....... i tako smo se raspravljali duboko u noc i onda sam naterao caleta da gledamo Prayers For Bobby, keva nije htela i onda sam posle filma razgovarao sa caletom... kao zasto mu nisam ranije rekao i ja mu lepo objasnim Ceo zivot mi govoris kako bi ti pedere obesio na sred Terazija, pobio sve, nabijao sipke u guzice, jer jelte, vole da ga primaju itd. itd. i ocekujes da dodjem i kazem ti? i on kao, jeste tako bilo, ali on me voli, hoce da mi pomogne, vamo tamo i ostalo je na tome da cemo ici na razgovor sa psihijatrom, ja sam rekao da ja sam ne idem (jer ja nisam taj koji treba da se leci) i kao ici cemo svo troje... zabranio mi je da izlazim po gej klubovima (rekao sam kao da nikad nisam bio), da me neko ne bi "napastvovao, silovao, zarazio nekom bolestinom" jer kao jos sam mali "za takav nacin zivota" i u fazonu, dok ne zavrsim faks, ne treba "da se opterecujem time", pa posle da vidim sta cu i kako cu, bicu zreliji i kao da ne govorim vise nikome o ovome...... recimo da cu se primiriti neko vreme, dok se ne slegne prasina i onda nastavljam da zivim isto kako sam ziveo do sad...
inace, danas, ceo dan niko nista ne spominje ...
a meni je sad u kuci uzasno, msm prvo, jedva sam se resio autohomofobije i prihvatio samog sebe jer me od rodjenja uce da je ovo bolest, nenormalno i onda kad sam shvatio da sam jedan od "poremecenih bolesnika" ne znam ni sam kako sam se izborio, i sad, osecam se kao da sam ih izneverio ... valjda ce proci, treba vremena... i meni i njima...