Nije mi blisko skakati na ljude koji ne dijele moj filmski/glazbeni ukus i doživljaj, a ne volim se naći ni na drugoj strani gdje se od mene traži da se opravdavam. Nalazim to infantilnim i velikim problemom superega. Postoje tehnički elementi nekog djela koji su neosporivi, a postoje i oni subjektivni koje potiče šareno klupko naših (različitih) osobnosti koji nam čine neko umjetničko djelo bliskim ili dalekim. U slučaju ova dva filma, zajedničko im je to što me
trljaju do iritacije koja prelazi nakon nekog vremena u smaranje i siljenje na gledanje. Kao i neki ljudi, neovisno o njihovim životnim postignućima, uspješnosti i percepcije ostatka društva. Isključivo subjektivan osjećaj koji ni na koji način ne umanjuje vrijednost tehničkih aspekata. So, ukoliko te ovaj odgovor ne zadovoljava, uvijek me u ovom kontekstu možeš svesti pod nazivnik "nema ukusa". Meni ni u džep, ni iz džepa.
