- 27 Mar 2008, 21:58
#1080427
Dakle, posle duugog zimskog sna, napokon sam se probudila i rešila da nešto za promenu i napišem
. Ovu diskusiju posvećujem onome što trenutno proživljavam, tako da ujedno imam i nekoliko pitanja za sve vas. Dakle da počnem.
Prvo, ubrzo nakon outovanja sam promenila odeljenje, i sada mi je svakako mnogo bolje u novom gde dominiraju uglavnom devojčice jel. E sad, od strane manjine - dečaka sam etiketirana kao peder, peder i samo peder!
Ono što me je iznenadilo je to što me ta 4-ica intenzivnije prozivaju nego dečaci iz prethodnog odeljenja (s tim što ih je tamo bilo 20-tak, tako da je u svakom slučaju sada neuporedivo bolje). Smeta im muzika koju slušam, pokrete koje s vremena na vreme napravim, boja mog glasa (koja ruku na srce i zvuči pederski, da se tako izrazim).... ono što je JOŠ čudnije je i to što me i pojedine devojčice upravo zbog toga ne gotive!! e kad sam to skapirala, daleko od toga da sam pala u očaj ' SMEJALA SAM SE NA SAV GLAS!!
Meni su takve stvari jednostavno smešne.
Ono što sam još primetila kod sebe je i to da sam najsrećnija kada sam sama i izolovana od svih. Razlog je jednostavan - Kada sam sama sa sobom, osećam "pravu sebe", i taj osećaj mi je oduvek dobro poznat, i osećam se jednostano srećno, ali kada sam u masi, naprosto se uvek osećam nelagodno, verovatno zbog toga što znam da me ti ljudi gledaju na pogrešan način a da ni sami nisu svesni toga, a onda i mene prosto nateraju da se bar delom sebe osećam onako kako znam da me oni vide, i onda se osećam užasno! ima li leka draga saveta? hahaha To mu dođe slično situaciji kada se nalazite u društvu za koje znate da vas gleda kao nekog niže klase, nekog glupog i neinteligentog, i onda se i sami se delom sebe tako osećate, i to vam naravno ne prija. Ono što bih dodala ovome je i to da sam tip osobe koja se plaši velikih i tzv revolucionarnih promena u životu, tako da mi je aktuelna situacija, u kojoj više ne igram striktno ulogu sina, pomalo čudna i neobična, naprosto neprirodna
. Zato se u pojednim situacijama i osćam kao marsovac u sopstvenoj kući, pred sopstvenim roditeljima.
S druge strane, ljudi koji znaju istinu - moji roditelji i sestra me ne mogu razumeti u potpunosti zato što su i sami zbunjeni citavom situacijom, ali su voljni da pomognu, i svesni su toga da se rešenje ne nalazi u Kragujevcu već u Beogradu, i da je jedino rešenje operacija, a nakon toga selidba u inostranstvo i fakultet, a upravo ta svesnost mi najviše znači.
E sad, što se tiče konkretnih saveta koje bih tražila od vas, oni su sledeći:
1. Kako da se izborim sa tim da sam u školi etiketirana kao homoseksualac (ni kriva ni dužna)
2. Kako da se izborim sa unutrašnjim strahovima i nepoverljivošću prema okolini?
3. Šta treba da učinim da moj problem ne bude i dalje taboo tema u sopstvenoj kući?
Dodajte i samoinicijativno poneki savet, nije na odmet. Verovatno se u trenutku nisam setila svega što me tišti.
Anyhow, ako ste već stigli do ovde, a pritom čitali sve od početka, želela bih i da vam se ujedno zahvalim na vremenu koje sam vam oduzela.


Prvo, ubrzo nakon outovanja sam promenila odeljenje, i sada mi je svakako mnogo bolje u novom gde dominiraju uglavnom devojčice jel. E sad, od strane manjine - dečaka sam etiketirana kao peder, peder i samo peder!



Ono što sam još primetila kod sebe je i to da sam najsrećnija kada sam sama i izolovana od svih. Razlog je jednostavan - Kada sam sama sa sobom, osećam "pravu sebe", i taj osećaj mi je oduvek dobro poznat, i osećam se jednostano srećno, ali kada sam u masi, naprosto se uvek osećam nelagodno, verovatno zbog toga što znam da me ti ljudi gledaju na pogrešan način a da ni sami nisu svesni toga, a onda i mene prosto nateraju da se bar delom sebe osećam onako kako znam da me oni vide, i onda se osećam užasno! ima li leka draga saveta? hahaha To mu dođe slično situaciji kada se nalazite u društvu za koje znate da vas gleda kao nekog niže klase, nekog glupog i neinteligentog, i onda se i sami se delom sebe tako osećate, i to vam naravno ne prija. Ono što bih dodala ovome je i to da sam tip osobe koja se plaši velikih i tzv revolucionarnih promena u životu, tako da mi je aktuelna situacija, u kojoj više ne igram striktno ulogu sina, pomalo čudna i neobična, naprosto neprirodna

S druge strane, ljudi koji znaju istinu - moji roditelji i sestra me ne mogu razumeti u potpunosti zato što su i sami zbunjeni citavom situacijom, ali su voljni da pomognu, i svesni su toga da se rešenje ne nalazi u Kragujevcu već u Beogradu, i da je jedino rešenje operacija, a nakon toga selidba u inostranstvo i fakultet, a upravo ta svesnost mi najviše znači.

1. Kako da se izborim sa tim da sam u školi etiketirana kao homoseksualac (ni kriva ni dužna)
2. Kako da se izborim sa unutrašnjim strahovima i nepoverljivošću prema okolini?
3. Šta treba da učinim da moj problem ne bude i dalje taboo tema u sopstvenoj kući?
Dodajte i samoinicijativno poneki savet, nije na odmet. Verovatno se u trenutku nisam setila svega što me tišti.

Anyhow, ako ste već stigli do ovde, a pritom čitali sve od početka, želela bih i da vam se ujedno zahvalim na vremenu koje sam vam oduzela.

