- 20 Nov 2007, 22:34
#959460
Pozdrav svima!
citam ovaj forum vec ceo dan pa evo napokon i da se javim
rodjen sam u srbiji ali sam preselio u hrvatsku 2000 i transrodan sam. imam zensku dokumentaciju i par (ne)prijatnih oblina. i jedno i drugo (izmedju ostalog) pokusavam vec godinama da promenim.
sebe vidim kao ne bas obicnog decka. iako imam taj problem ponasam se kako znam da bi se ponasao da ga nemam-nosim ono sto mi se svidja a ne ono u cemu izgledam "muzevnije", isto i za kosu, lakiram nokte, nekad se i sminkam. cim budem jos malo dlakaviji, nosicu i kiltove
. mene i ostale drugare nase drugarice cesto sminkaju i oblace u mini suknje i podvezice. sada kada znam da oni svi u meni vide muskarca, meni je to, kao i mojim ostliam drugarima samo zajebancija, ali pre par godina...i pred nekim drugim ljudima, verovatno bi pre umro nego napravio tako nesto. to je nakraju proizvelo jedan jos bolji efekt od onog koji sam originalno hteo - ljudi su moju queer-nost videli kao deo mene i mojih licnih preferencija.
jedan od boljih prijatelja je izgubio nogu, i to ga nije sprecilo da nastavi da zivi svoj zivot identicno kao sto je i do tog trenutka- trci, plese, vozi motor, pliva, i dalje je kapiten rukometnog tima. i u njemu sam video uzor i prestao da se sakrivam iza nekih stereotipa o muskarcima, i svi su me odmah bolje prihvatili. odjednom su svi u mojoj transrodnosti videli nesto pozitivno, za razliku, i od tada, zivot mi je mnogo ugodniji nego sto je bio kada sam se osecao kao da moram da ubijem nesto sto jako volim svaki put kada bih glagol trebao da zavrsim sa -la, i kao da moram da biram izmedju bezbriznog zivota svih onih koje poznajem i kojima je stalo do mene, i mog licnog.
svi oko mene osim sire rodbine znaju, roditelji, tetke, svi moji drugovi i drugarice, cela srednja skola je znala i svi me obozavaju, a imam i devojku vec godinu ipo
pre 2 godine sam poceo da idem kod psihijatra (jer sam odbijao da idem na fizicko). zena je bila sjajna ali nije znala kako da mi pomogne. poslala me je kod endokrinologa, na sveuciliste na karotipe, vadili su mi krv mesecima i na kraju su me samo vrteli u krug. tak oda je to sve zamrlo. u medjuvremenu je doslo moje vreme da se dokazem u toj skoli, a sada kada sam je zavrsio i kad je krenula pred-rodjendanska depresija ponovo sam krenuo u akciju jer planiram na fakultet u inostranstvo, sto je dovoljno tesko i kada nisi transrodan.
4. decembra (za 2 nedelje) imam zakazano kod doktorke Natase Jokic Begic koja je jako strucna na tom podrucju i nadam se da ce mi pomoci da sto pre mogu da nosim latex majice
i odem na fakaultet
isto bih bio jako zahvalan ako bi mi se neko ko je trenutno u tranziciji ili je vec prosao (ili prosla
) javi jer, znate i sami kako je za nekog u ovoj situaciji, svaka informacija uzasno korisna. ja stvarno neznam odakle da pocnem a niko nezna ni da mi kaze. pitao sam i u policiji kakva je procedura, i po bolnicama ali na kraju se sve vrti u krug, pa bi bilo jako lepo ako bi neko mogao tacno da mi opise svoje korake. inace ja imam i hrvatsko i srpsko drzavljanstvo, pa neznam dali mi to olaksava ili jos vise komplikuje stvari.
pozdrav svima i drzite se! ako neko zeli da prica samnom, uvek sam za
citam ovaj forum vec ceo dan pa evo napokon i da se javim

rodjen sam u srbiji ali sam preselio u hrvatsku 2000 i transrodan sam. imam zensku dokumentaciju i par (ne)prijatnih oblina. i jedno i drugo (izmedju ostalog) pokusavam vec godinama da promenim.
sebe vidim kao ne bas obicnog decka. iako imam taj problem ponasam se kako znam da bi se ponasao da ga nemam-nosim ono sto mi se svidja a ne ono u cemu izgledam "muzevnije", isto i za kosu, lakiram nokte, nekad se i sminkam. cim budem jos malo dlakaviji, nosicu i kiltove

jedan od boljih prijatelja je izgubio nogu, i to ga nije sprecilo da nastavi da zivi svoj zivot identicno kao sto je i do tog trenutka- trci, plese, vozi motor, pliva, i dalje je kapiten rukometnog tima. i u njemu sam video uzor i prestao da se sakrivam iza nekih stereotipa o muskarcima, i svi su me odmah bolje prihvatili. odjednom su svi u mojoj transrodnosti videli nesto pozitivno, za razliku, i od tada, zivot mi je mnogo ugodniji nego sto je bio kada sam se osecao kao da moram da ubijem nesto sto jako volim svaki put kada bih glagol trebao da zavrsim sa -la, i kao da moram da biram izmedju bezbriznog zivota svih onih koje poznajem i kojima je stalo do mene, i mog licnog.
svi oko mene osim sire rodbine znaju, roditelji, tetke, svi moji drugovi i drugarice, cela srednja skola je znala i svi me obozavaju, a imam i devojku vec godinu ipo

pre 2 godine sam poceo da idem kod psihijatra (jer sam odbijao da idem na fizicko). zena je bila sjajna ali nije znala kako da mi pomogne. poslala me je kod endokrinologa, na sveuciliste na karotipe, vadili su mi krv mesecima i na kraju su me samo vrteli u krug. tak oda je to sve zamrlo. u medjuvremenu je doslo moje vreme da se dokazem u toj skoli, a sada kada sam je zavrsio i kad je krenula pred-rodjendanska depresija ponovo sam krenuo u akciju jer planiram na fakultet u inostranstvo, sto je dovoljno tesko i kada nisi transrodan.
4. decembra (za 2 nedelje) imam zakazano kod doktorke Natase Jokic Begic koja je jako strucna na tom podrucju i nadam se da ce mi pomoci da sto pre mogu da nosim latex majice


isto bih bio jako zahvalan ako bi mi se neko ko je trenutno u tranziciji ili je vec prosao (ili prosla

pozdrav svima i drzite se! ako neko zeli da prica samnom, uvek sam za
