- 19 Jan 2009, 22:52
#1364132
Piše: Mirko Kovač
iz zbirke eseja „Pisanje ili nostalgija”, (Fraktura, Zagreb 2008.)
Volio sam Oketu, kako su od milja ili posprdno, to nikad nisam uspio razlučiti, zvali Oskara Daviča. Imao je nekoliko nadimaka, u zatvoru su ga zvali Moške, ali je najviše bio ponosan na svoju kovanicu Očivad; katkad se tako i potpisivao, a to je bilo samo njegovo prezime otraga pročitano. On je uistinu bio „očivad” za svakog tko se ponizno odnosio prema tradiciji ili „mitskom ukusu”, a posebice je i s nasladom „vadio oči” nacionalistima. Dakle, volio sam Oketu i kao pisca i kao čovjeka; premda od njega nisam učio spisateljski zanat, a kao čovjek bio je „ukalupljen izvan kalupa”, kako je sam o sebi jednom rekao.
Bio je gonič kad god bi njegova partija pokrenula kakvu ideološku hajku, snishodljiv pred svakim malim vlastodršcem, ali je i u tome, pa čak i kao hajkač, imao šarma. U beogradskoj malograđanskoj čaršiji nije se nikada smjela pokazati nikakva simpatija prema ljudskoj strani Oskara Daviča, jer je to mnijenje držalo da u toj pojavi nema ničega ljudskog. Srpski akademik i jedan od predstavnika malograđanskog nacionalizma Dejan Medaković napisao je: „Taj inferiorko koji se kao starac konačno domogao novca i moći, pa sada kupuje ženskinje i grmi na saborima i komitetima, gde ga slušaju jedino oni koji još veruju da samo njima služi! On nema te krležijanske snage. Njegovo junačenje moguće je jedino onda kada su drugi silnici prethodno rasterali prave protivnike. U borilištu koje je pretvoreno u žabokrečinu, smrad, bunjište, koje je opoganjeno svakojakim otpadom, u tom i takvom ambijentu rascvetava se Oskar Davičo. On je dokaz naše obolelosti. Ako jednom ozdravimo, Davičo će biti odbačen kao strano telo, amputiran kao gangrenozno tkivo.”
Unatoč stalnom ruženju njegova karaktera, taj je genijalac uvijek vukao za sobom čitava jata sljedbenika. Odgojio je mnoge odane mu pjesnike komuniste, ali bome i zlotvore poput Ćosića, Isakovića, Miće Danojlića i dr., koji su se rano odmetnuli od svojega učitelja i postali mračni ideolozi nacionalizma. Učitelj ih zasigurno nije tomu poučavao, ali bit će da su naopake ideologije bliske.
Jednom je Oketa, davno, davno, sedamdeset treće ili četvrte, sudjelujući u čistkama u kulturi, zakačio i nas nekolicinu prijatelja i nazvao nas „antikomunističkim drkošima”. Njegov stil nije nikad odgovarao partijskim aktivistima. Oni su se grozili neozbiljnog slenga svoga člana druga Oskara. Kada bi neki ideolog rekao „antikomunistički drkoši”? Nikad. On je rasturao njihov suhoparni jezik, a u smrtno ozbiljne ideološke akcije unosio neku lakoću. Sjećam se da je Mira Glavurtića svojedobno volio kao nadrealista; uostalom, njegova je stara tvrdnja da su u stanovitoj mjeri „svi pjesnici nadrealisti”, ali ga je otpisao čim je taj slikar i pisac počeo furati katolicizam žešće od popova, pa je u intervjuu što ga je dao časopisu Ideje izjavio da „Glavurtić crkava oko crkava”. U povijesti hajki, kad god su bile u jeku, taj je „dželat duha”, kako su ga nacionalisti nazivali, umio nasmijati i proganjane. Njegov je šatrovački govor labavio ideološke stege. Tegobnu partijsku cenzuru prevodio je u svojevrsni nadrealizam, ništa manje opasan, ali barem vedar.
Kao predsjednik žirija ondašnje ugledne književne nagrade Željezare Sisak, Davičo je to priznanje dodijelio Danilu Kišu za knjigu Čas anatomije i meni za roman Vrata od utrobe. Bilo je to u rujnu 1979.; tada smo s njim proveli nekoliko ugodnih dana u Sisku. Svakog jutra za doručkom u hotelu tjerao nas je da svakako odemo vidjeti radove druga Tita izložene u bravarskoj radionici u kojoj je učio zanat, sve dok mu Kiš nije odbrusio:
„Taj ga čekić u ruke nikad uzeo nije, to su mu napravili pravi bravari poslije rata, a on je bio bravar kao što smo ti i ja! Cijelog života nasjedaš komunističkim trikovima!”
„Ti si glupi Čifutin, vrati nagradu!” uzviknuo je Oskar.
Svi smo tada prasnuli u smijeh s kakvim je to šarmom i ozbiljnošću Oketa izvalio. Onda se i sam nasmijao i rekao:
„Pređimo na jebačke razgovore!”
Tada je bio sedamdesetogodišnjak; oženjen sasvim mladom ženom s kojom je imao dijete. Umio je zavodljivo pričati kako sa starenjem, uz libido, raste i potencija. Tih dana u Sisku stalno se hvalio kako svake noći kresne ženu, pa smo ga proglasili pjesnikom nade; još smo bili u dobrim četrdesetima i kanili smo zaputiti se prema njegovim godinama.
Jedan od viđenijih srpskih nacionalista Borislav Mihajlović Mihiz negdje je rekao:
„Srbija je nesretna zemlja. Najbolju pjesmu o njoj napisao je Čifut i anacionalni tip.”
I doista, taj je Oskarov kratki izlet u romantiku bio dovoljan da se pred njim posrame oni uspaljeni naciofili koji su jalovo blebetali o naciji, a nikad nisu uspjeli vinuti se u taj kozmos, jer za takvo što mora se imati i talent. Kada sam jednom rekao Oketi:
„Ili si se udvarao nacionalistima, ili si ih htio poniziti tom fenomenalnom pjesmom”, gotovo je osorno uzvratio:
„To je moja ljubavna pjesma, a ne rodoljubiva. Tu je Srbija žena, majka, utroba.”
Ta pjesma ključa od riječi krv, mržnja, jauk, bol, post itd. Sada sam uvjeren da nije nikome ugađao, ta je pjesma bila bljesak prave prirode Oskara Daviča, trenutak kad se otme unutarnja sila njegova talenta, jer on je bio ono čega se bojao i ono što nije smio biti: pravi disident. Disident u paklu unutrašnjih proturječnosti koje su ga lomile.
Protivnici su ga uvijek prikazivali kao osobu koja je u zavadi sa svima, s cijelim svijetom. A on je bio u zavadi s prošlošću i ponajčešće u zavadi sa samim sobom. Raspletao je u svojoj poetici samo ono što je uzvišeno i „uzdignuto u nebodere duha”, dok se u svakidašnjem životu bavio ideološkim koještarijama. Koliko je bio lucidan i velik kao pjesnik, toliko je bio glup za javnim govornicama. To mu naprosto nije ležalo, taj oblik inteligencije nije ga služio, ali je uporno ganjao „tu formu djelovanja”, štoviše, uživao je u tračevima i banalnostima. Kao da su ga te prizemne gadosti oslobađale ili relaksirale od svega onog uzvišenog. Kao da je svome geniju želio suprotstaviti tupost. Njegovo je pjesničko biće „dovršena formula krajnosti”. Pjesnički vrh i ljudsko dno. Gore i dolje na ljestvici inteligencije. Jedan njegov junak, čini mi se u nekom od romana iz ciklusa Robije, jada se i veli: „U kakici sam do guše.” Možda je to ponajbolja definicija i za samog autora. Biti cijelog života u „kakici do guše”, a ipak ostati pjesnikom najčišće poezije, koja je dosegnula sam svod pjesništva.
Volio sam Oketu čak i onda kada je zajedno s partijskim glavosječama rasturio redakciju Književnih novina i osobno me nagazio kao člana redakcije koja je tada podupirala studentski pokret. Nakon svršetka te mučne sjednice Oketa je prošao pokraj mene, a onda se, vidjevši me snuždena, vratio, dodirnuo me i gotovo žalobno izustio:
„Jebiga!”
Nakon toga nismo se vidjeli jedno desetljeće, sve do Siska 1979. Tada smo malo kopkali po uspomenama; to ga nije baš veselilo, a kako je bio tvrd i u nekim stavovima teško savitljiv, rekao mi je da i nadalje misli kako moje mjesto nije bilo u toj redakciji, te kako će nam se taj svijet iz „nacionalnih ćumeza” obiti o glavu.
I doista, već krajem osamdesetih godina nisam više pozdravljao nikoga od ljudi iz nekadašnje redakcije; svi su zaglibili u nacionalizmu ili su postali akademici (Davičo ih je nazivao „kakademici”). Neki su umrli, neki poludjeli, ali nitko od njih nije bio opozicionar režimu Slobodana Miloševića. Na žalost, i onaj koji je rekao da će nam se taj svijet iz „nacionalnih ćumeza” obiti o glavu prišao je tome svijetu kao zabludjela ovca i bogme se dobrano našao u „kakici do guše”. Cijelog života udarati po nacionalistima i naposljetku kleknuti pred njima, žalostan je kraj njegove bune i poniženje „pjesnika juriša”. Kada sam ga vidio u „udarnom terminu TV-vijesti” na nekom prijemu kod Miloševića, sjedio je u prvom redu s „kakademicima”, bilo mi ga je žao, a opet sam likovao, jer mogu samo zamisliti koliko je „kakademike” nervirao, žderali su se što je Oketa uopće pozvan i još stavljen u prvi red, ali nisu smjeli ništa prigovoriti obožavanom voždu, „lukavom i rasnom političaru”, kako se već sutradan tračalo u kuloarima, koji je na prijem pozvao Daviča kako mu se ne bi moglo predbaciti da je nacionalist. „Kakademici” i politička rulja ostali su na istom stajalištu: Oskar Davičo bio je uvijek tamo gdje je vlast. Možda je to točno, ali njegova je nesreća što zapravo nije bio miljenik vlasti. Sanjao je da ga Tito pozove na neko krstarenje, a on je pozivao Ćosića i Krležu. Sve je činio da bi ga vlast tetošila, pa ipak nije mnogo profitirao. Je li taj život protekao „u jednoj nadi bez nade”, „na glumi posla”, kako je rekao u svojoj pjesmi Epitaf.
Kada smo se slučajno sreli nakon tog posijela s Miloševićem, nisam mogao nježno s njim; odmah sam ga čangrizavo ujedao kako će mu zapeti u grlu zalogaj iz voždove ruke te kako je proslavio početak rata u društvu najgorih. Ali on je bio miran ili posve odsutan; nije reagirao drsko kako je to uvijek činio. Kamo se djenula ona silna prgavost. Oči su mu suzile, bile su nekako smanjene; prstom je svaki čas doticao očne kapke. Ruka mu je drhtala. Potpuno prazan pogled zadržao je na meni i tiho izustio nekoliko konvencionalnih rečenica. Nije li već tada bio zakoračio u grob. Nisam više gazio na to primanje kod vožda, oprostio sam se od moćnog pjesnika s osamdeset ljeta, ideološki izmorena i svjesna da je smrt „lukaviji agent od života koji je možda takođe plaćenik smrti”, kako je nekoć pjevao. Gledajući ga na rastanku, onako potištena i tužna, učinilo mi se da se cio taj čovo pretvorio u davnašnji svoj stih: „Kada ćete me poljubiti.”
U feljtonu Bore Krivokapića „Duhovna čistionica Oskara Daviča”, objavljenom u Politici (1994), stoji da su posljednje pjesnikove riječi bile:
„Pazi da mi ne prignječite muda.”
To je izustio dok su ga nemoćna okretali na samrtnoj postelji. Ali pjesnička muda Oskara Daviča nije prignječila ni sama smrt.
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=21430
iz zbirke eseja „Pisanje ili nostalgija”, (Fraktura, Zagreb 2008.)
Volio sam Oketu, kako su od milja ili posprdno, to nikad nisam uspio razlučiti, zvali Oskara Daviča. Imao je nekoliko nadimaka, u zatvoru su ga zvali Moške, ali je najviše bio ponosan na svoju kovanicu Očivad; katkad se tako i potpisivao, a to je bilo samo njegovo prezime otraga pročitano. On je uistinu bio „očivad” za svakog tko se ponizno odnosio prema tradiciji ili „mitskom ukusu”, a posebice je i s nasladom „vadio oči” nacionalistima. Dakle, volio sam Oketu i kao pisca i kao čovjeka; premda od njega nisam učio spisateljski zanat, a kao čovjek bio je „ukalupljen izvan kalupa”, kako je sam o sebi jednom rekao.
Bio je gonič kad god bi njegova partija pokrenula kakvu ideološku hajku, snishodljiv pred svakim malim vlastodršcem, ali je i u tome, pa čak i kao hajkač, imao šarma. U beogradskoj malograđanskoj čaršiji nije se nikada smjela pokazati nikakva simpatija prema ljudskoj strani Oskara Daviča, jer je to mnijenje držalo da u toj pojavi nema ničega ljudskog. Srpski akademik i jedan od predstavnika malograđanskog nacionalizma Dejan Medaković napisao je: „Taj inferiorko koji se kao starac konačno domogao novca i moći, pa sada kupuje ženskinje i grmi na saborima i komitetima, gde ga slušaju jedino oni koji još veruju da samo njima služi! On nema te krležijanske snage. Njegovo junačenje moguće je jedino onda kada su drugi silnici prethodno rasterali prave protivnike. U borilištu koje je pretvoreno u žabokrečinu, smrad, bunjište, koje je opoganjeno svakojakim otpadom, u tom i takvom ambijentu rascvetava se Oskar Davičo. On je dokaz naše obolelosti. Ako jednom ozdravimo, Davičo će biti odbačen kao strano telo, amputiran kao gangrenozno tkivo.”
Unatoč stalnom ruženju njegova karaktera, taj je genijalac uvijek vukao za sobom čitava jata sljedbenika. Odgojio je mnoge odane mu pjesnike komuniste, ali bome i zlotvore poput Ćosića, Isakovića, Miće Danojlića i dr., koji su se rano odmetnuli od svojega učitelja i postali mračni ideolozi nacionalizma. Učitelj ih zasigurno nije tomu poučavao, ali bit će da su naopake ideologije bliske.
Jednom je Oketa, davno, davno, sedamdeset treće ili četvrte, sudjelujući u čistkama u kulturi, zakačio i nas nekolicinu prijatelja i nazvao nas „antikomunističkim drkošima”. Njegov stil nije nikad odgovarao partijskim aktivistima. Oni su se grozili neozbiljnog slenga svoga člana druga Oskara. Kada bi neki ideolog rekao „antikomunistički drkoši”? Nikad. On je rasturao njihov suhoparni jezik, a u smrtno ozbiljne ideološke akcije unosio neku lakoću. Sjećam se da je Mira Glavurtića svojedobno volio kao nadrealista; uostalom, njegova je stara tvrdnja da su u stanovitoj mjeri „svi pjesnici nadrealisti”, ali ga je otpisao čim je taj slikar i pisac počeo furati katolicizam žešće od popova, pa je u intervjuu što ga je dao časopisu Ideje izjavio da „Glavurtić crkava oko crkava”. U povijesti hajki, kad god su bile u jeku, taj je „dželat duha”, kako su ga nacionalisti nazivali, umio nasmijati i proganjane. Njegov je šatrovački govor labavio ideološke stege. Tegobnu partijsku cenzuru prevodio je u svojevrsni nadrealizam, ništa manje opasan, ali barem vedar.
Kao predsjednik žirija ondašnje ugledne književne nagrade Željezare Sisak, Davičo je to priznanje dodijelio Danilu Kišu za knjigu Čas anatomije i meni za roman Vrata od utrobe. Bilo je to u rujnu 1979.; tada smo s njim proveli nekoliko ugodnih dana u Sisku. Svakog jutra za doručkom u hotelu tjerao nas je da svakako odemo vidjeti radove druga Tita izložene u bravarskoj radionici u kojoj je učio zanat, sve dok mu Kiš nije odbrusio:
„Taj ga čekić u ruke nikad uzeo nije, to su mu napravili pravi bravari poslije rata, a on je bio bravar kao što smo ti i ja! Cijelog života nasjedaš komunističkim trikovima!”
„Ti si glupi Čifutin, vrati nagradu!” uzviknuo je Oskar.
Svi smo tada prasnuli u smijeh s kakvim je to šarmom i ozbiljnošću Oketa izvalio. Onda se i sam nasmijao i rekao:
„Pređimo na jebačke razgovore!”
Tada je bio sedamdesetogodišnjak; oženjen sasvim mladom ženom s kojom je imao dijete. Umio je zavodljivo pričati kako sa starenjem, uz libido, raste i potencija. Tih dana u Sisku stalno se hvalio kako svake noći kresne ženu, pa smo ga proglasili pjesnikom nade; još smo bili u dobrim četrdesetima i kanili smo zaputiti se prema njegovim godinama.
Jedan od viđenijih srpskih nacionalista Borislav Mihajlović Mihiz negdje je rekao:
„Srbija je nesretna zemlja. Najbolju pjesmu o njoj napisao je Čifut i anacionalni tip.”
I doista, taj je Oskarov kratki izlet u romantiku bio dovoljan da se pred njim posrame oni uspaljeni naciofili koji su jalovo blebetali o naciji, a nikad nisu uspjeli vinuti se u taj kozmos, jer za takvo što mora se imati i talent. Kada sam jednom rekao Oketi:
„Ili si se udvarao nacionalistima, ili si ih htio poniziti tom fenomenalnom pjesmom”, gotovo je osorno uzvratio:
„To je moja ljubavna pjesma, a ne rodoljubiva. Tu je Srbija žena, majka, utroba.”
Ta pjesma ključa od riječi krv, mržnja, jauk, bol, post itd. Sada sam uvjeren da nije nikome ugađao, ta je pjesma bila bljesak prave prirode Oskara Daviča, trenutak kad se otme unutarnja sila njegova talenta, jer on je bio ono čega se bojao i ono što nije smio biti: pravi disident. Disident u paklu unutrašnjih proturječnosti koje su ga lomile.
Protivnici su ga uvijek prikazivali kao osobu koja je u zavadi sa svima, s cijelim svijetom. A on je bio u zavadi s prošlošću i ponajčešće u zavadi sa samim sobom. Raspletao je u svojoj poetici samo ono što je uzvišeno i „uzdignuto u nebodere duha”, dok se u svakidašnjem životu bavio ideološkim koještarijama. Koliko je bio lucidan i velik kao pjesnik, toliko je bio glup za javnim govornicama. To mu naprosto nije ležalo, taj oblik inteligencije nije ga služio, ali je uporno ganjao „tu formu djelovanja”, štoviše, uživao je u tračevima i banalnostima. Kao da su ga te prizemne gadosti oslobađale ili relaksirale od svega onog uzvišenog. Kao da je svome geniju želio suprotstaviti tupost. Njegovo je pjesničko biće „dovršena formula krajnosti”. Pjesnički vrh i ljudsko dno. Gore i dolje na ljestvici inteligencije. Jedan njegov junak, čini mi se u nekom od romana iz ciklusa Robije, jada se i veli: „U kakici sam do guše.” Možda je to ponajbolja definicija i za samog autora. Biti cijelog života u „kakici do guše”, a ipak ostati pjesnikom najčišće poezije, koja je dosegnula sam svod pjesništva.
Volio sam Oketu čak i onda kada je zajedno s partijskim glavosječama rasturio redakciju Književnih novina i osobno me nagazio kao člana redakcije koja je tada podupirala studentski pokret. Nakon svršetka te mučne sjednice Oketa je prošao pokraj mene, a onda se, vidjevši me snuždena, vratio, dodirnuo me i gotovo žalobno izustio:
„Jebiga!”
Nakon toga nismo se vidjeli jedno desetljeće, sve do Siska 1979. Tada smo malo kopkali po uspomenama; to ga nije baš veselilo, a kako je bio tvrd i u nekim stavovima teško savitljiv, rekao mi je da i nadalje misli kako moje mjesto nije bilo u toj redakciji, te kako će nam se taj svijet iz „nacionalnih ćumeza” obiti o glavu.
I doista, već krajem osamdesetih godina nisam više pozdravljao nikoga od ljudi iz nekadašnje redakcije; svi su zaglibili u nacionalizmu ili su postali akademici (Davičo ih je nazivao „kakademici”). Neki su umrli, neki poludjeli, ali nitko od njih nije bio opozicionar režimu Slobodana Miloševića. Na žalost, i onaj koji je rekao da će nam se taj svijet iz „nacionalnih ćumeza” obiti o glavu prišao je tome svijetu kao zabludjela ovca i bogme se dobrano našao u „kakici do guše”. Cijelog života udarati po nacionalistima i naposljetku kleknuti pred njima, žalostan je kraj njegove bune i poniženje „pjesnika juriša”. Kada sam ga vidio u „udarnom terminu TV-vijesti” na nekom prijemu kod Miloševića, sjedio je u prvom redu s „kakademicima”, bilo mi ga je žao, a opet sam likovao, jer mogu samo zamisliti koliko je „kakademike” nervirao, žderali su se što je Oketa uopće pozvan i još stavljen u prvi red, ali nisu smjeli ništa prigovoriti obožavanom voždu, „lukavom i rasnom političaru”, kako se već sutradan tračalo u kuloarima, koji je na prijem pozvao Daviča kako mu se ne bi moglo predbaciti da je nacionalist. „Kakademici” i politička rulja ostali su na istom stajalištu: Oskar Davičo bio je uvijek tamo gdje je vlast. Možda je to točno, ali njegova je nesreća što zapravo nije bio miljenik vlasti. Sanjao je da ga Tito pozove na neko krstarenje, a on je pozivao Ćosića i Krležu. Sve je činio da bi ga vlast tetošila, pa ipak nije mnogo profitirao. Je li taj život protekao „u jednoj nadi bez nade”, „na glumi posla”, kako je rekao u svojoj pjesmi Epitaf.
Kada smo se slučajno sreli nakon tog posijela s Miloševićem, nisam mogao nježno s njim; odmah sam ga čangrizavo ujedao kako će mu zapeti u grlu zalogaj iz voždove ruke te kako je proslavio početak rata u društvu najgorih. Ali on je bio miran ili posve odsutan; nije reagirao drsko kako je to uvijek činio. Kamo se djenula ona silna prgavost. Oči su mu suzile, bile su nekako smanjene; prstom je svaki čas doticao očne kapke. Ruka mu je drhtala. Potpuno prazan pogled zadržao je na meni i tiho izustio nekoliko konvencionalnih rečenica. Nije li već tada bio zakoračio u grob. Nisam više gazio na to primanje kod vožda, oprostio sam se od moćnog pjesnika s osamdeset ljeta, ideološki izmorena i svjesna da je smrt „lukaviji agent od života koji je možda takođe plaćenik smrti”, kako je nekoć pjevao. Gledajući ga na rastanku, onako potištena i tužna, učinilo mi se da se cio taj čovo pretvorio u davnašnji svoj stih: „Kada ćete me poljubiti.”
U feljtonu Bore Krivokapića „Duhovna čistionica Oskara Daviča”, objavljenom u Politici (1994), stoji da su posljednje pjesnikove riječi bile:
„Pazi da mi ne prignječite muda.”
To je izustio dok su ga nemoćna okretali na samrtnoj postelji. Ali pjesnička muda Oskara Daviča nije prignječila ni sama smrt.
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=21430
