- 06 Avg 2008, 21:07
#1201445
Pocecu mislju Sestova: "Coveku koji sve zna ne preostaje nista do da prosvira sebi metak kroz glavu. Predstavnici egzistencijalisticke filosofije Seren Kjerkegor, Karl Jaspers, Zan-Pol Sartr, Marti Hajdeger pišu o apsurdu čovekove egzistencije. Lav Šestov je, takođe, filosof apsurda i paradoksa. Sartr je skeptik u odnosu na ljudsku egzistenciju, jer je "čovek jedna nekorisna strast, drugi čovek je prokletstvo i pakao života mog, kao što sam isto i ja njegovog". Najizrazitiji predstavnik filosofije apsurda je Alber Kami.
Kami tvrdi da je smrt osnova apsurda, a pitanje konačnosti i njeno prevazilaženje je egzistencijalni filosofski problem. "Samoubistvo, veli Kami, jeste lični, a ne društveni problem".
Postoje tri premise koje Kami postavlja pre samoubistva: svet je apsurdan, ja sam stranac u tom svetu, moj život je besmislen. Iz svega ovog proističe zaključak "Ne vredi živeti". Ali, i Kami i drugi egzistencijalisti pitaju se: mora li apsurd neminovno da vodi samoubistvu? Pesnik Milan Rakić kaže: "Ni u jedan ponor se ne može dugo gledati, a da se ne oseti vrtoglavica i užas".
"Prosto, osetio sam, odjednom, potrebu za onim što je nemoguće", piše Kami u Kaliguli. Kami zaključuje da stvarnost i svet koji nas okružuju nisu u skladu sa čovekovim stremljenjima, ili kako bi on to rekao- sa njegovom lucidnošću. Aktom samoubistva, takav čovek izvršava zakon nužnosti, jer onaju suprotni put u enantiodromiji je porušen za njega i on njime ne može da se kreće. Apsurd se pojavljuje i u trenucima saznanja da na racionalne težnje čovekove spoljni svet ne odgovara, a tu poraznu činjenicu ne može da podnese.
U osnovi svega je dvojstvo: zlo i dobro, vruće i hladno, prijatno i neprijatno..Taj dualitet, kako bi rekao Jung, leži svuda.
Postoji samo jedan slučaj kad je očaj čist. To je slučaj osuđenog na smrt. Mogli bismo zapitati čoveka očajnog zbog ljubavi da li pristaje da ga sutradan giljotiniraju i on bi odbio. Zbog straha pred mučenjem? Da. Ali se strah u ovom slučaju rađa iz sigurnosti, bolje reći iz matematskog elementa koji sačinjava tu sigurnost (Ova razmatranja upotrebio je Kami istovremeno u "Strancu" i u "Mitu o Sizifu".
Apsurd je ovde savršeno jasan. On je suprotnost iracionalnom. On nosu sve znakove očitosti. A iracionalna je, i bila bi iracionalna, prolazna i samrtnička nada da će to prestati i da će se smrt izbeći. Ali, nije apsurdna. "Očito je da će mu odrubiti glavu, i za to vreme dok je bistar i svestan, štaviše, dok se sva njegova bistra svest usredotočuje na činjenicu da će mu odrubiti glavu", kaže Kami u "Zapisima".
Završiću uvodni post citatom da NEMA SUDBINE KOJA SE NE NADMAŠUJE PREZIROM i pitanjima: Da li ste čitali Stranca? Vaše mišljenje o toj knjizi, kao i o filosofiji apsurda? Kako doživljavate apsurd našeg postojanja? Eros i tanatos? Nagon smrti? Svesnost besmisla? Kakav je vaš pojam svesnosti o svetu koji vas okružuje? Kako doživljavate Mit o Sizifu?
Kami tvrdi da je smrt osnova apsurda, a pitanje konačnosti i njeno prevazilaženje je egzistencijalni filosofski problem. "Samoubistvo, veli Kami, jeste lični, a ne društveni problem".
Postoje tri premise koje Kami postavlja pre samoubistva: svet je apsurdan, ja sam stranac u tom svetu, moj život je besmislen. Iz svega ovog proističe zaključak "Ne vredi živeti". Ali, i Kami i drugi egzistencijalisti pitaju se: mora li apsurd neminovno da vodi samoubistvu? Pesnik Milan Rakić kaže: "Ni u jedan ponor se ne može dugo gledati, a da se ne oseti vrtoglavica i užas".
"Prosto, osetio sam, odjednom, potrebu za onim što je nemoguće", piše Kami u Kaliguli. Kami zaključuje da stvarnost i svet koji nas okružuju nisu u skladu sa čovekovim stremljenjima, ili kako bi on to rekao- sa njegovom lucidnošću. Aktom samoubistva, takav čovek izvršava zakon nužnosti, jer onaju suprotni put u enantiodromiji je porušen za njega i on njime ne može da se kreće. Apsurd se pojavljuje i u trenucima saznanja da na racionalne težnje čovekove spoljni svet ne odgovara, a tu poraznu činjenicu ne može da podnese.
U osnovi svega je dvojstvo: zlo i dobro, vruće i hladno, prijatno i neprijatno..Taj dualitet, kako bi rekao Jung, leži svuda.
Postoji samo jedan slučaj kad je očaj čist. To je slučaj osuđenog na smrt. Mogli bismo zapitati čoveka očajnog zbog ljubavi da li pristaje da ga sutradan giljotiniraju i on bi odbio. Zbog straha pred mučenjem? Da. Ali se strah u ovom slučaju rađa iz sigurnosti, bolje reći iz matematskog elementa koji sačinjava tu sigurnost (Ova razmatranja upotrebio je Kami istovremeno u "Strancu" i u "Mitu o Sizifu".
Apsurd je ovde savršeno jasan. On je suprotnost iracionalnom. On nosu sve znakove očitosti. A iracionalna je, i bila bi iracionalna, prolazna i samrtnička nada da će to prestati i da će se smrt izbeći. Ali, nije apsurdna. "Očito je da će mu odrubiti glavu, i za to vreme dok je bistar i svestan, štaviše, dok se sva njegova bistra svest usredotočuje na činjenicu da će mu odrubiti glavu", kaže Kami u "Zapisima".
Završiću uvodni post citatom da NEMA SUDBINE KOJA SE NE NADMAŠUJE PREZIROM i pitanjima: Da li ste čitali Stranca? Vaše mišljenje o toj knjizi, kao i o filosofiji apsurda? Kako doživljavate apsurd našeg postojanja? Eros i tanatos? Nagon smrti? Svesnost besmisla? Kakav je vaš pojam svesnosti o svetu koji vas okružuje? Kako doživljavate Mit o Sizifu?
