eh, da.
Jedne veceri u Alijansi, posto sam upoznao zivahnog slatkisa sa forumskim imenom Renoir, dobio sam od istog knigu (sa predivnom posvetom). Sama cinjenica da mi je sam autor poklonio svoje djelo cini da se super osjecam, pa makar i ako dobijem 10 strana obicnog smeca. Tako da sam bio polaskan i prije nego sto sam poceo da je citam.
A onda sam je procitao.
Njegova muzicka poezija ne ostavlja ravnodusnim, to je jasno. Ali, nacin na koji se U.B. (ne) obraca citaocu je fascinantan. Pjesme su toliko jake, kao da su izgovorene u hladnoj noci od strane usamljenog starca (kom je dovoljno da kaze, bez da ga neko slusa, ili mu pruzi podrsku), mladica (koji je toliko pun samopouzdanja da je jednostavno siguran da ga svi slusaju) pa i naivne djevojcice (kojoj je prosto neophodno da bude slusana)...
do I make any sence?
Hocu da kazem, da me je impresionirala tecnost kojom pjesnik govori. Svaki njegov stih kao da se prvim slovom kao rukom drzi za prethodni, a poslednjim zuri da stigne naredni.
Uz to, ostrina kojom pise (zbog koje sam i potaknut da kazem da mu nije bitno da li ga slusaju) odaje utisak velike sigurnosti u sebe. Pjesnik je odlican, i on to zna, te samim tim svaki stih, svako slovo polaze ogromno pravo da bude vidjeno i procitano.
A zajedno sa ostalim stihovima, cini cjelinu koja obara s nogu!
Posle (skoro) svake pjesme, osjecao sam se kao da me je neko cvrsto grlio, i govorio mi te stihove na uvo, pa me onda pustio da padnem na krevet...
Moji komplimenti, Renoir...
P.S. moje omiljene su All my life i Taksi u gradu dosade.