Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

Korisnikov avatar
By subasa
#372891
Pier Paolo Pasolini
Atti impuri - Grešna dela
garzanti ediore s.p.a. 1982

petak 22.novembar 1947

Ne izgleda mi mogu?e i dopušeno (u ovom trenu tako grubo,fizi?ki prisutne jeseni) prise?anje na te legendarne, prole?ne ve?eri ?etrdeset pete kada s Nizjutijem šetah ka San Pijetru. Iako ve? duže vremena umem da predvidim (kažem sebi: nau?no) svoju budu?nost, deluje mi još uvek apsurdno i privremeno da se baš sada nalazim u toj budu?nosti koju sam predvideo, ali smatram je, mada uopšteno, ipak savršenom. Sada iz ovog jesenjeg zatvora (nebo je mra?no i vlažno; tek sto sam ru?ao i ne ose?am se dobro, mrzim testeru koja rop?e u dvorištu, lopatu koja udara o šljunak, pišem na neurednom stolu) zar nije zabranjeno i monstruozno se?ati se svojih ljubavnih poduhvata koje sam razrešio i izgubio u mirisnim pregledima jednog starog prole?a? Ali odredih da danas pišem o tom najsre?nijem periodu svog života; on se brka, u mom namernom se?anju, sa nevinim sjajem meseca koji je napajao polja izmeðu San Pijetra i Vilute. Ovo je najizobli?enije se?anje u celoj mojoj pri?i s Nizjutijem; ne mogu re?i da li su se te ve?ernje šetnje odigrale pre maja (svoj toj sre?i logicno protivre?e ratne strahote koje su bile dostigle vrhunac) ili posle maja (ta se sre?a ne može povezati s smr?u moga brata). Ne se?am se više da li se ponavljala ?esto ili samo tri ?etiti puta; niti se se?am da li je Nizjuti ve? bio moj ili ne... Te naše šetnje do prvih ku?a San Pijetra, pripijeni jedan uz drugog - Nizjuti je spuštao glavu na moje rame - simbol su neke bezrazlozne sre?e ali baš zato još zanosnije. Obojica smo bili na milosti i nemilosti naše obostrane ljubavi: moja divlja, svesna, ne?ista, njegova, iako ?istija, nista manje ekskluzivna. U njemu je sigurno preovladavala neka strastvena naklonost koja ga je meni približavala više nego sto sam mu bio blizak svojom žudnjom. Tako se zahvaljuju?i njemu moja strast o?istila. Zaista ose?ah kraj sebe neko anðeosko telo što mi je donela zagonetna i zapanjuju?a sudbina, koja je - što me je najviše uzdrmalo - u?inila da on spusti glavu na moje rame. Oh, slatkog li tereta! Pošto bi ceo dan radio u polju, dolazio je nave?e meni s svojim sveskama, malo sam ga podu?avao, zatim bismo izlazili... Samo sada mogu da shvatim kako je izgledao odnos izmeðu nas dvojice i ostalog sveta; se?am se potisnutih drhtaja, astralnih glasova što su jedan drugome odgovarali kroz njive nenaviknute na duge zalaske. I u poslednjoj svetlosti, u ve? osetnoj toploti, de?aci i žene oklevali su napolju; njihovi pokreti, glasovi nisu nimalo zamirali i dosta ?esto, iza ograda prošaranih pupoljcima, iza ko?eva oko kojih su se savijali prvi vinovi listovi, ?uli su se milozvucni akordi na harmonici, odsvirani neveštim prstima... Ali u mom se?anju postojimo samo nas dvojica, sa našim beskrajnim razgovorom i pripijenim telima. Polako smo hodali putem ovejanim nekom plavom svetloš?u, dok su sove ušare pevale; govorili smo o zajedni?koj budu?nosti, o njegovom u?enju, o našoj ljubavi, ali s takvim zanosom da su nas najjednostavije re?enice opijale. On je, zanet mojim re?ima, slušao bez ikakve rezerve, pun neke beskrajne radosti, mada ne zaboravljaju?i svoj stid i svoje nasmejano nepoverenje prema samom sebi. Beše to beskrajan, iznenaðuju?i razgovor!

Dolazili smo do takvog slaganja, s knedlom u grlu, i gotovo pla?u?i od radosti, da su naše re?i gubile svaki smisao, i postajale su ?ista pesma, ?isto obe?anje. Uljuljkivasmo se našom budu?noš?u sa buncaju?om radoš?u žive i stvarne sre?e. Bili smo vrlo odsutni u odnosu na re?enice koje su gotovo nesvesno nastajale, sretni što se okon?avaju nežnim zagrljajem. Tako smo stizali, korak po korak, do prvih ku?a San Pijetra, do nekog mosta gde su se de?aci uzbuðeno igrali a razgovori žena i mladih jasno odjekivali pod svodovima, boje?i sve ekstati?nim tonovima, i avaj, slatko surovom slutnjom. Odmah smo bežali od tih naseljenih mesta, hitaju?i ka Viluti. (Ali kako mi je samo raspaljivao maštu svet iz tog sela, koji mi je bio tako dalek, a znao sam ga od roðenja... ti de?aci, tako nevini, divlji...)

Vra?asmo se poljima natopljenim svetloš?u, umotanim u pletivo blede vune; i mada smo se s vremena na vreme zaustavljali da bi smo se na miru ljubili u senci bagrema, hodali smo brzo, sasvim utonuli u naše devi?ansko, sveto poveravanje.

Jasno mi je šta je Nizjuti ose?ao u tim trenucima iako mi je nemogu?e da to iskazem. Njegova priroda sklona nežnosti i poverenju, ali zato ?esto prožeta jezom žarke pobune, zajedno s njegovim porodi?nim, tako religioznim vaspitanjem, izbijala je na svetlost u tim trenucima bez trunke strasnog uzvra?anja, koje je, ako i pomalo izvešta?eno, takvo bilo nužno, zbog izvesne potrebe za ?istotom. To je bila katarza, krajnje neizvesna, nezapam?ena, drama u kojoj smo bili glavni junaci, i koja je trebalo da se završi njegovim žrtvovanjem. Tako je, iz te stvarnosti, u kojoj sam mu delovao ðavolski (on mi je kasnije priznao kako je smatrao da me u trenutku ðavo obuzima), iz te surove stvarnosti, on vrlo rado dopuštao da ga izvedem svojom iznenadnom potrebom za ponovnim stvaranjem anðeoskog i materinskog odnosa meðu nama; veoma sretan, svake ve?eri doživljavao je iluziju o mom iskupljenju od greha, o mom kona?nom oslobaðanju - koje je u sebi nosilo tužnu nežnost tek pobeðenog zla. Tako smo odlazili u svet
pretpostavki i iluzija koje važe samo za sebe i savršeno ispunjavaju milinom sadašnjost, ali ne i budu?nost. Uopšte budu?nost je u meni izazivala strah: budu?nost tog de?aka. Meðutim, tih ve?eri imao sam samo sadašnjost: to telo što ide pored mene, ta polja prelivena svetloš?u, taj snažan i daleki mesec. Tako je naša ljubav eksplodirala bez zapreke, zašti?ena sveukupnom sadašnjoš?u, tom slatkom strepnjom, tim suzama (radosnicama?) koje su ostajale u o?ima posle uzaludne pobede nad grehom. Istina, i dalje sam Nizjutijem raspolagao za svoje
ciljeve i to još podmuklije jer on toga nije bio svestan; ali sebe nisam mogao lišiti neke vrste oproštaja, nekog dirljivog opravdanja koje nije bilo sasvim podlo. Bejah savladan nekom fatalnoš?u koja je proizlazila iz celog mog predhodnog života... Zatim, ose?ah da se moj zanos Nizjutijem obogatio u svom odigravanju ljubavlju koju je Nizjuti ose?ao prema meni; tako sam podvla?io, ne bez dvoli?nosti, bratsku stranu svoje strasti, nalaze?i utehu u jednoj vrsti altruizma koji zapazih u tome; ali vrlo dobro sam znao da je njena suština sa?injena jedino od egoizma mladalacke ljubavi. Taj moj altruizam možda je bio samo u zahvalnosti prema Nizjutiju. On me je,naime, voleo, što je neverovatno: to nije bila svesna, ?ulna ljubav, nego neko ose?anje sasvim druga?ije od ostalih, koje ga je dovodilo u naro?it i tajni odnos sa mnom i što je osmehu u njegovim o?ima davalo neku svetlost koju sam samo ja mogao da prepoznam. Simpatija, divljenje, pot?injavanje (sad ve? ?ulna nežnost) davali su njegovom prijateljstvu sa mnom sve izglede ali i mnogo suštine ljubavi. Kada sam ga zavodio prvih nekoliko puta, on je toliko bio iznenaðen da to tek sada shvatam. Bilo je to za njega delimi?no otkrivanje jednog nezamislivog sveta. I bila je to svakako o?ajnicka patnja. U prolece ?etrdeset pete doðosmo do vrhunca naše muke; februara, marta i aprila bejasmo skoro u bunilu, jedan od žudnje, drugi od straha od greha. Nalazio sam da je njegov otpor neljudski, a on, da je to moja želja. I baš su se u tom nesretnom periodu ostvarile te divne ve?eri, koje ostaju tako nepromenjene i ?iste u mom se?anju; znak njihove ljudske vrednosti. Upravo tih dana pro?itao sam dva reda Foskola koja nikad ne?u zaboraviti: "Krivica se pro?iš?ava u žaru strasti, a ?ednost ulepšava priznanje požude...;"ne baš tako brzo strast dobija svemo? sudbine i deluje kao da je jedino životno božanstvo a svaka boja bestidnosti, sramote i krivice is?ezava." Taj apstraktni ve?ni trenutak pro?iš?avanja žudnje postao je opipljiv za nas tih ve?eri, pod mesecom koji je hladno i neprimetno nadzirao polja izmeðu San Pijetra i Vilute.

prevela Jasmina Livada
#374946
Pier Paolo Pasolini - Trastevere Boy


De?ak iz Trasteverea

De?ak koji prodaje pe?eno kestenje na kraju Ponte Garibaldi stiže na posao. Seda na žleb u parapetu mosta s malom bubnjarom izmeðu nogu, ne gledaju?i nikog u lice, kao da je njegov odnos prema ostatku ljudskog roda bio na nekom drugom mestu, ili kao da je jednom bio sveden samo na ruke, ne toliko fizi?ki na ruke malog de?aka ili starije gospoðe, ve? na apstraktne ruke, mehanizam prihvatanja pla?anja i isporuku robe u strogo prora?unatoj i unapred odreðenoj razmeni. Kao ve?ina mladih -- on je crn koliko je i ljubi?ast, crn kao što samo de?aci iz Trasteverea mogu biti -- oduzima nekoliko kestenova iz apstraktne ruke kupca: jedan kesten više za devojku i manje u ruci koli?ina koja nije ništa više od matemati?kog ra?una, sabiranje ili oduzimanje. Kupac je apstrakna figura, i, moralno govore?i, prevara se teško opaža.


Tamnoputi de?ak ra?una svoja dva skupa paralelnih figura: trik je predodreðen na uspeh. Možda su ?ak i ovi sati izmedju podneva i ve?eri za njega apstakcija. Ve?e nije ništa više ni manje no trenutak kad odnos izmeðu dvaju kontrastnih figura dostiže svoj emocionalni zenit, trenutak istine, ubedljiv i izvanredan... Tog trenutka (gde? na via della Paglia? u nekoj susednoj aleji, sumorno namirisanoj prole?em?) on ?e izra?unati svoju zaradu.

Da li ?e se vuk nasmejati tada? Sa svojim rasejanim držanjem, savršenom simulacijom naj?estitije ravnodušnosti, maskiraju?i svoju pogrešnu aritmetiku, da li ?e taj pronevereni kesten u?initi da njegovo srce posko?i od radosti kao bilo koje drugo normalno srce. To je tužna istina, ali bolje je da njegovo srce udara za deset lira dobijenih prevarom nego da ne bije uopšte.


U svakom slu?aju, tog trenutka on je zauzet svojom ra?unicom da ?ak i kad bi bilo nastupa drugih misli u njegovoj glavi, one bi se pojavile samo kao najtananija senka u njegovim o?ima. I tako,malo po malo, u sabijenoj, bezbojnoj žudnji njegovih o?iju, senka je po?ela da se oblikuje; na posletku, bilo bi sasvim neprirodno za jednog osamnaestogodišnjaka da nema nekih druge misli osim borbe izmeðu dva broj?ana niza. Istina, to je borba za opstanak: ali koliko i kojih razlicitih zanimanja koegzistiraju u životu mladog Trasteverina.


Što se ti?e mene, želim da razumem mehanizam pomo?u kojeg Trastevere -- bezobli?an, bombardovan, nezaposlen -- živi unutar njega. Njegove o?i su kao dva uzdaha: dva crna voštana pe?ata utisnuta u sivilo njegovog lica koja brišu unutrašnju svetlost, neprozirnost se dovoljno nadoknaðuje, naravno, jakim svetlom Rimskog neba. Njegovo srce je kao pantlji?ara koja stalno apsorbuje nebrojane uzdahe, krikove, osmehe, i uzvike; koji su apsorbovani, bez znanja doma?ina, ?itava jedna generacija njegove plemenitosti, mladi? je napravljen od ne?eg malo boljeg od gline, mladi? je manje od Apolona...

Iza njega Tibar je ambis nacrtan na toaletnom papiru.

?ovek ima ose?aj beznaða koji ne vidi, kao da je to njemu nešto tako strano, kao da nema mesta u njegovoj stvarnosti. Ili tako, da kao konj s oglavom, može da vidi samo mali deo njega, odreðen strogo funkcionalnom prirodom svoje stvarnosti. Otuda bol; i sažaljenje. S kolenima divlje raširenim široko oko male bubnjare i torzom nagnutim nad njom, on se sabija u krug bez magi?ne formule kojom može da se prekine. Cela dužina Tibra, s mrtvom izmaglicom iznad Tibra, ostrvo i njegovi krajolici koji se menjaju pred o?ima, kupole svetle kao veo na vetru, približuju se njegovim leðima težinom detetovog malog prsta spram velikog kineskog zida.

I tako, Rim njega ne interesuje, c'est la vie. Njegov bedeker je opasan kao pištolj. Ulaz u Trastevere nema Santa Mariju sa mlitavim figurama Kavalinija, ali, umesto toga, možda ima pet siledžija koji su visili oko rasakrsnice via della Scala i via della Lungara prošle no?i, pijani od radosti koja smrdi kao krv u mesarnici. Možda ima de?aka, braon kao statua izvajana iz mulja Tibra -- koji se zadržava pored Reale Cinema. Šta se još može na?i u ovom surovom vodi?u, koji smanjuje Rim na negovu sopstvenu opsednutost? Stvari koje možda mi civilizovani tipovi ne možemo da zamislimo. Posebno, funkcionalni segment Tibra... Funkcionalnu maršrutu kroz de?akovo susedstvo... Prodavac kestenja zna mnogo, u to mozemo biti sigurni; on zna, ali ostaje tih kao grob. Da bi bio povezan s topografijim svog života, on treba da ostane izvan njega; ali gde se Tibar završava i gde po?inje de?ak?

Neverovatno, jednog trena on razgovara sa mnom. "Ej, ti", kaže on, ;koliko je sati?". Da je bio ustao i bacio crveni vru? žar u moje lice ne bih bio više iznenaðen: bio sam ubeðen da sam sasvim stran njegovoj funkcionalnoj realnosti, do tada, mislio sam da su anðeli, ili prašina Rima jedine stvari koje mogu da ostave trag na njegovoj mrežnjaci. ?injenica da nisam imao sat za njega je bila mala naprasna eksplozija iracionalnosti baš kao što je prizor senke u njegovim o?ima bio za mene. Ali ja sam bio brzo izbrisan iz njegove svesti, dok je za mene tajna jedino bila neznatno promenjena, i ?ak poja?ana. Sad njegov bedeker preti da postane nenajavljeni katalog: Trastevere, od Cinema reale do Cinema fontana.. Nekoliko predstava na Altieri Theatre (gde za pedeset lira možete da vidite varijete predstavu).. via delle Stalle i San Pietro na motoru, u prole?nim no?ima...

Vrtim se oko kruga koji je napravio ovaj de?ak, ali ne mogu da uðem: de?akovo srce, koje je postojalo odranije pre sata koji se ne pojavljuje na mom nepostoje?em ?asovniku, živelo je uronjeno u siromaštvo mnogo godina.

Tu miriše rublje oka?eno na balkonima, ljudski izmet na malim stepeništima dole prema vodi, asfalt zagrejan proletnjim vazduhom, ali de?akovo srce se pojavljuje i nestaje kraj stanice Trastevere ili na autobusu 129 , tako hladno da su siromaštvo i lepota jedno te isto.


Originally published in Il Mattino d'Italia, Rome, June 5, 1950. From the collection Stories from the City of God: Sketches and Chronicles of Rome 1950-1966, forthcoming from Other Press. Published by arrangement with Einaudi and Other Press.
Korisnikov avatar
By subasa
#376618
The Dogfish by Pier Paolo Pasolini

morski pas


Romole je naglo skrenuo na gradsku pijacu. Vozio je bicikl brzo, žureci pravo napred ne osvr?u?i se ni levo ni desno; odlu?io je da ako pandur vikne za njim pokaze priznancu ili da se pravi kao da nije ?uo. ?ovek ?iste savesti, drugim re?ima, prodavac s dozvolom u džepu, poslednja osoba koja može da pomisli da ga je pandur oslovio pre bilo koga drugog.


Pandur nije rekao nista, i Romole je vozio kroz pijacu, koja se pekla na suncu. Uputio se do odeljka sa ribom. Tamo je bilo jako živo. U sredini haosa prodavci su ?ekali kupce, opkoljeni sanducima punim ribe.


Romole se je kružio, kružio spokojno.


Bio je u dobroj formi; mogao je da oseti u svom srcu da ?e stvari ovoga jutra odvijati za njega povoljno.


Stao je pored tezge.


Izmeðu sanduka, u zadnjem redu, bio jedan sanduk u kome su bila dva velika bakalara. Izabrao je jednog, podigao mu je škrge da vidi da li je svež, i držao ispod nosa da bi ga dobro omirisao; drugim re?ima izveo je uobi?ajene pokrete. Pipnuo je i omirisao dva bakalara i vratio ih nazad u sanduk. Onda ga je pomerio unazad oko dvadeset santimerata i stajao ispred njega, prefinjeno je krao vreme. Tada je udario sanduk vrhom cipela da sklizne na sred poda.

Mrse?i ?uperke svoje plave kose, koji su mu padali dole skoro do nosa, kora?ao je prema vagi, spokojno, kao da je trgovac ribom koji se sprema da napravi pazar, samo da vidi da li je bilo ko primetio udarac nogom.


Što dalje, to bolje. Otišao je do sanduka s dva bakalara i spustio priznanicu u njega. Onda ga je podigao, sasvim otvoreno, i kora?ao s sandukom u rukama. Kad je izasao van zone trgovaca ribom, stavio ga je na kolica koja su pripadala njegovom prijatelju, trgovcu ribom. Platio je svom prijatelju pedeset lira unapred.

Tada se vratio nazad na riblju pijacu.


Obišao je dva kruga, zagledaju?i robu na drugim tezgama. Gužva i metež su se pove?ali. Jutarnje sunce je proklju?alo.


Tada je Romoleto spazio morskog psa. To je bila velika riba, mora da je bila teška oko 15 ili 20 kila. Piljio je u nju, otvoreno, i odmah je primetio da nije bila sveža. Zakoracio je lakoverno preko da vidi neke ribe na drugoj strani od reda sanduka i onda se vratio nazad, š?epao ribu, i udaljio se polako s ribom u rukama.


Neko drugi je ve? koristio kolica, tako da je sakrio ribu u uglu pored stražnjeg zida pijace. Pandur je usao u riblju pijacu da pogleda unaokolo, a Romoleto je odšetao, zviždu?u?i. Doterao je svoj bicikl, zavio bakalare u papir i privezao pakat za paktreger vrpcom, krijuci ga najbolje što mogao. Onda se vratio nazad na rilju pijacu. Pandur je jos bio tamo, ali Romoleto je mirno uzeo morkog psa i pošao pravo ka njemu s ribom u rukama, zviždukaju?i. Kora?ao je nonšalantno, ali srce mu je tuklo jako, i sve što je mogao da misli je kako da izaðe s pijace a da ne pokaže priznanicu. To ?e sad biti jos teže, s robom. U jednom trenutku neko je prošao pored njega s kolicima. Romoleto je bacio malu ajkulu na kolica i pratio ih na biciklu. Deset minuta kasnije, bakalar, ajkula, i on bili su napolju. Podigao je ajkulu , vezao je zajedno s bakalarima za paktreger, i odmaglio. Vozio je brzo, bio je sre?an. Bilo je kasno juto, vazduh je bio ugrejan, a Testaccio susedna pijaca bila je prepuna ljudi. Posle ?etvrt sata bio je na pijaci. Prodavci ribe su se pakovali za danas, tako da su bili u žurbi. Romole je prošao pored jednog koji je zatvarao radnju, jedan njegov prijatelj, i upitao ga je da pozajmi sto. Kupio je je dve venca priznanica, i otvorio du?an.


Dva bakalara su otišla dok si trepnuo okom.


To su bile lepe velike ribe, svaka oko dve i po kile, i Romeole je dobio 1200 lira za njih. Sad se trebalo osloboditi još morskog psa.


Romole je puno o?ekivao od morskog psa. Oljuštio ga je i nije o?ekivao da ?e iznutra biti crven.


Zapravo, bio je crn, crn i smolast, i mirisao je na amonijak. Romole je provukao prste kroz kosu. Došao je u iskušenje da ga baci: nije želeo da ga ima na savesti; ko god bude jeo ovu ribu stavi?e glavu u njegove ruke. Ali trebale su mu pare. Spustio je cenu; na kraju, morski pas je stvarno mra?na riba, a ljudi ne znaju kako on treba da izgleda.


Ali ?ak i po nizoj ceni niko nije hteo da kupi ribu. Prolazili su pored nje, mirisali je, i vra?ali je nazad.


Romolo je bio crnji od te ribe. Onda mu je palo na um. Otišao je do prodavca jagnjetine, kupio dve porcije krvi, i stavio je u maramicu. Onda je iscedio krv kroz maramicu i razlio je preko ribe, boje?i je u svetlo crveno. Radio je pažljivo, peru?i nabore i pregibe na njenom stomaku. Kad je završio, morski pas
je bio plameno crven, svež kao rosa.


Romole ga je presekao na pola i stavio delove na lepu zelenu foliju.


Ali šta sa smradom? Sad, ljudi doðu da vide svetlo crvenu ribu, ali ?im osete miris amonijaka vra?aju je nazad.


"Kupite lepog morskog psa" uzvikuje Romolo. On je bio lep, ali teškog mirisa. Onda se setio još ne?eg. Otr?ao je i kupio dva limuna i po?eo da ih cedi preko morskog psa, preko cele ki?me. Dok se smrad nije izgubio.


Sad Romolo vi?e koliko ga grlo nosi.


"Kupite lepog morskog psa" vi?e on, " kupite svoju ajkulu za samo 400 lira! Pogledjate ovu lepotu. Dajem vam ?isto zlato, tako mi svega! Kupite svoju ajkulu za 400 lira!".


Ljudi po?nu da dolaze, neko kupi par?e. Romole je odmah prodao 100 grama. Novosti brzo putuju po pijaci, i ljudi po?inju da se guraju okolo. Posle pola sata morski pas je otišo. Romole je dao 100 lira mladi?u koji mu je pozajmio sto i izgubio se odavde, uputivši se za Travestere.


Pier Paolo Pasolini is known primarily for his films. He was also a remarkable poet and novelist. In 1975 he was murdered by a homosexual prostitute.
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!