- 10 Sep 2005, 04:31
#345949
Dodirnuti vechnost, u trenutku smrti, nosi sa sobom osecaj bola, ponovnog zivota, i dodira svetlosti.
Osobe kao ja su najbezbednije u tami, koja guta sve, sve osim zvukova koji dopiru poput Lilithinih bubnjeva iz glave. Iz misli koje su tolko lucidne da grizu same sebe.
Osecaj ludila i neminovnog kretanja prstiju kroz kosu ljubavnika dovodi do ukochenosti, ukochenosti osecanja.
Poput leda, a onda vrelina dodira i sudbine pretvara dodire u talase penushave bele boje.
Osecaj pospanosti obuzima Mesec. Osecaj zadovoljnosti obuzima mene.
Smeshkati se u mraku je toliko imbecilno kao i gledati u lice slepcu.
Zashto su ljubavnici skriveni pod sjajem Mesechine?
Tuga isplivava iz crne vode, chudovishta se boje, sve je sivo, osim crvenih ochiju u mraku. U mraku misli, koja se priblizavaju, koja dolaze po danak, veshtica se zatvara u krug al je prekasno, ono shto sa sobom nosi jesu misli i metla. Ona odlazi do Meseca, nove kuce. Uspevshi da pobedi nepobedivo, zasluzuje nagradu sudbine. Zasluzuje imbecilni osmeh u mraku.
Osecam se sigurno, jer sve dok vidim u mraku, znam da sam ziv, sve dok vidim ochi u daljini znam da sam bezbedan. Kada se priblize to je pochetak.
Pochetak sudbine, odavno skrojene, odavno ispunjene, u pitanju je repriza. Tako da je vishe niko ne gleda, film puca. Nastavak sledi, i pre kraja, mozda s glumcom manje, al pozornica je puna. I dalje glumci igraju za crvene stolice, i dva slepca. Ekstaza zivota i srece nas je sagorela tebi dushu meni srce. Vredelo je, crvene ochi dolaze, susrecu se s vetrom u kosi, i zar vekova je probudjen. Ono shto me je vijalo u stvari sam samo ja, s neke druge planete. Ponovo ceo, ponovo srecan. Kao san, samo shto iz ovog sna nema budjenja.
Do kraja, My deAresT hobit...
This story has bEen inspired by one Young mAn from city of Belgrade, this boy is my vision of pefrection, he is real like words which you now read, but I don`t know him. He don`t know me. Because this way, we will allways be mistery, and insiration for each other.
If tou look one more thime you will find his name between my words, but why? Use yours imagination...
Osobe kao ja su najbezbednije u tami, koja guta sve, sve osim zvukova koji dopiru poput Lilithinih bubnjeva iz glave. Iz misli koje su tolko lucidne da grizu same sebe.
Osecaj ludila i neminovnog kretanja prstiju kroz kosu ljubavnika dovodi do ukochenosti, ukochenosti osecanja.
Poput leda, a onda vrelina dodira i sudbine pretvara dodire u talase penushave bele boje.
Osecaj pospanosti obuzima Mesec. Osecaj zadovoljnosti obuzima mene.
Smeshkati se u mraku je toliko imbecilno kao i gledati u lice slepcu.
Zashto su ljubavnici skriveni pod sjajem Mesechine?
Tuga isplivava iz crne vode, chudovishta se boje, sve je sivo, osim crvenih ochiju u mraku. U mraku misli, koja se priblizavaju, koja dolaze po danak, veshtica se zatvara u krug al je prekasno, ono shto sa sobom nosi jesu misli i metla. Ona odlazi do Meseca, nove kuce. Uspevshi da pobedi nepobedivo, zasluzuje nagradu sudbine. Zasluzuje imbecilni osmeh u mraku.
Osecam se sigurno, jer sve dok vidim u mraku, znam da sam ziv, sve dok vidim ochi u daljini znam da sam bezbedan. Kada se priblize to je pochetak.
Pochetak sudbine, odavno skrojene, odavno ispunjene, u pitanju je repriza. Tako da je vishe niko ne gleda, film puca. Nastavak sledi, i pre kraja, mozda s glumcom manje, al pozornica je puna. I dalje glumci igraju za crvene stolice, i dva slepca. Ekstaza zivota i srece nas je sagorela tebi dushu meni srce. Vredelo je, crvene ochi dolaze, susrecu se s vetrom u kosi, i zar vekova je probudjen. Ono shto me je vijalo u stvari sam samo ja, s neke druge planete. Ponovo ceo, ponovo srecan. Kao san, samo shto iz ovog sna nema budjenja.
Do kraja, My deAresT hobit...
This story has bEen inspired by one Young mAn from city of Belgrade, this boy is my vision of pefrection, he is real like words which you now read, but I don`t know him. He don`t know me. Because this way, we will allways be mistery, and insiration for each other.
If tou look one more thime you will find his name between my words, but why? Use yours imagination...