Originally posted by stotinka_dogvila
Stereotipi, "represivna vremena i siromashtvo" kao reperi i odrednice, koji upucuju na umetnika, funkcionishu u danashnjem kontekstu umetnosti, kao subverzija u okviru opshteprihvacenih i opshtevazecih kategorija.
Sto se tice represivnih vremena, nisam bas siguran da je to samo stereotip. Danilo Kis ima jedan lep esej o ulozi (auto)cenzure u nastajanju knjizevnih dela, koji bi bilo zanimljivo sad ponovo procitati. Ali mozes li zamisliti Majstora i Margaritu u svetu bez represije? Mogu govoriti samo u svoje ime, i odgovor je, nedvosmisleno - ne.
To, naravno, ne znaci da nema umetnosti van takvih vremena, samo da takva vremena jos kako oblikuju umetnost svog doba. Ne verujem da bi Nabokov ikada napisao Bledu vatru da nije pobegao u Ameriku, niti bi Perek i Keno pisali to sto su pisali da su ziveli u Causeskuovoj Rumuniji.
Sad sam se setio - kod Kundere negde takodje ima jedna mala prica o slikarima i tome kako su kvalitetnije i originalnije radili u vreme najgore represije u Ceskoj, jer ih je ta represija terala da budu inovativniji, originalniji, kako bi uspeli da kombinuju ono sto zele i sto osecaju sa onim sto je prihvatljivo. Represija je ogranicila ono cime su mogli da se bave i bila je potrebna zastrasujuca inovativnost da bi uspeli da se bave onim sto zele - to je moralo biti suptilnije, neobicnije, itd. Nisam siguran, ali mislim da je o tome pisao u romanu Neznanje.
(Ali kad vec govorimo o stereotipima, onaj o vezi homoseksualnosti i umetnosti mi je najbljutaviji, bez konkurencije.)