- 10 Feb 2008, 00:56
#1044825
Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj donosi opsežne i ispovjedne intervjue homoseksualaca i lezbijki različitih generacija, koji potresno svjedoče kako je to biti 'drugačiji'.
"Ja sam uspio ubiti u sebi više od pola moje, moje osobnosti to se ne da… ne da popraviti. To je jednostavno… kad vidite na moru stablo koje je, ovak' nakoso… vjetrovi ga… bura ga je natjerala nakoso… to je gotovo, više se ne da pomoći, ono, ostalo je nakoso… Da, isto tako, velim, puno predugo sam ja sistematski radio na ubijanju svog identiteta, jer to nije samo seksualni identitet… To je identitet."
Te ispovjedne, istrzane rečenice potpisuje Krešimir, hrvatski građanin rođen 1954. godine, koji se kao i brojni drugi homoseksualci njegove – a i starije pa i mlađe – generacije 'trudio da se uklopi' potiskujući ono što ga je temeljno određivalo.
Njegove su rečenice izgovorene u dugom nizu intervjua koje su aktivisti Domine/Queer Zagreba obavili s nekolicinom homoseksualaca i lezbijki iz Hrvatske i ugradili ih u nedavno objavljenu knjigu naslovljenu Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.
Ta je opsežna knjiga rezultat cjelogodišnjeg rada koji je uključivao određivanje metode istraživanja (metoda usmene povijesti, odnosno narativnih intervjua slobodnih asocijacija), provođenje intervjua i sortiranje građe.
Iako se ponekad čini da danas, nakon godina održavanja Pridea i Festivala Queer Zagreb i nakon zakona o istospolnim zajednicama, ne bi trebalo biti teško naći sugovornike koji će prepričati iskustvo vlastitog života, i to pod okriljem potpune anonimnosti, tek je njih 25 pristalo "razgoliti se".
Među njima je otprilike podjednako muškaraca i žena, različitih su godišta (najstariji sugovornik je rođen 1945. godine, a najmlađi 1976., s tim da ih je većina rođena poslije 1960. godine jer je do starijih jednostavno bilo teško doći) i iz raznih dijelova Hrvatske.
Njihova su svjedočanstva ''razlomljena'' i u segmentima razvrstana unutar tematskih poglavlja, počevši od uspostavljanja identiteta preko intimnosti i seksualnosti do pozicioniranja unutar uže i šire društvene zajednice.
Svaka je cjelina naznačena kratkim citatima raznih teoretičara LGBTQ zajednice, koji se nude kao moguće očište za razumijevanje onog što je rečeno.
A ono što je rečeno zapisano je autentično, govornim, isprekidanim jezikom, onako kako se izražavaju ljudi koji su navikli da neke teme nisu dio javnog diskursa.
Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj ne može se razmatrati kao bilo koji drugi tekstualni materijal. I ne samo zato što je riječ o prvoj takvoj knjizi u Hrvatskoj, što nam alarmantno ukazuje na to koliko je neopravdivo da o ljudima kojih oduvijek u tolikom broju ima među nama znamo tako malo, već zato što snaga tih svjedočanstva nadvladava svaku potrebu za usustavljivanjem.
Tih 250 stranica knjige neprekinuti je niz vrlo potresnih kazivanja o tome što je značilo i što još uvijek znači u Hrvatskoj biti istospolno orijentiran.
A, uopćeno, to znači od ranog doba osjećati da si drugačiji i da tu drukčijost ne možeš iskazati jer, iako se o tome ne govori, znaš da neće biti dobrodošla, da ju ne možeš ni promijeniti (iako neki sugovornici imaju i heteroseksualne brakove iza sebe pa i djecu), da o njoj ne možeš čak ni razgovarati jer nemaš s kim pa onda kao dijete nisi siguran s koje strane 'normalnosti' stojiš.
I to se stanje, koje proizvodi nesigurnost i nesretnost, produbljuje do kasnijih godina kada ti je već jasno tko si, ali te ta (samo)spoznaja ne oslobađa da ju podijeliš ni s najbližima zbog toga što te strah od odbijanja blokira.
I taj strah nije neopravdan, jer praksa pokazuje da su roditelji, u nekoj neobjašnjivoj logici svojih očekivanja, samo zbog homoseksualnosti spremni odbaciti vlastitu djecu.
A ako znamo da nas puka činjenica prema kome osjećamo privlačnost tako nesigurno pozicionira u vlastitoj obitelji, onda su sva druga područja socijalizacije minska polja ako njima prolazimo 'otvorenih karata'. A ulozi nisu mali i potpuna izolacija nije moguća. I sve zbog najbenignije od svih mogućih stvari koje bi 'drugog' mogle ugrožavati: zbog toga što nas jednostavno ne privlači suprotan spol.
Onaj dio društva koji je represijom, odbacivanjem, omalovažavanjem, stigmatiziranjem, emotivnim i fizičkim nasiljem 'omogućio' da nastane ovakav materijal za Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj bi si trebao postaviti pitanje koje psihologinja Iva Žegura u knjizi Comig out navodi: "Koji dio vas osobno, vaše duše, vašega identiteta pogađa homoseksualnost?"
Granice našeg shvaćanja nisu dovoljan argument da nečiju različitost prevodimo onako kako nam je lakše, prihvatljivije, razumljivije. I ako ne možemo razumjeti, trebali bismo barem toliko poštovati drugoga da mu damo priliku da se 'objasni' ili da nam makar ono vrijedno u njemu postane bitno važnije od onog što ne razumijemo.
Knjigom Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj 25 lezbijki i homoseksualaca upravo je dobilo tu priliku da 'objasne', 'izgovore' sebe, da otvore ladice svoje psihe, što će biti neprocjenjivo dragocjeno za sve one koji prolaze ili su prošli isto što i oni.
Jednako tako bi bilo važno da knjiga dođe u ruke onima s druge strane 'barikade', koji tuđe, drugačije identitete ne prihvaćaju iako ne znaju artikulirati zašto.
U tom smislu knjiga djeluje kao vodič u različitim smjerovima: kao vodič prema drugome ili kao vodič prema samome sebi. S tim da treba uzeti u obzir da su ljudi koji su pristali sudjelovati u njenom nastajanju ona manjina manjine koja se tek toliko oslobodila da može anonimno progovoriti (a nekoliko ih je htjelo da ih se potpiše imenom i prezimenom), da su mnogi među njima aktivni u borbi za LGBTQ prava, da su, koliko se može procijeniti, obrazovani i često nekih liberalnijih zanimanja i da su dobrim dijelom prihvaćeni u svojoj neposrednoj okolini.
Takvi još uvijek ne predstavljaju reprezentativan uzorak homoseksualne zajednice i kada čitamo njihova iskustva, koliko god potresna bila, treba imati na umu da je stvarnost za mnoge druge još okrutnija i da se nisu oslobodili straha od vlastite sjene, a kamoli da bi se usudili izaći iz nje.
Pozivati se na standarde suvremenog i demokratskog društva koje bi seksualna prava trebalo tretirati kao univerzalna ljudska prava, nema prevelikog smisla jer se ta prava svakodnevno testiraju na osobnoj razini – u odnosu na onog s kim radimo, kome smo susjedi, kraj kojega se sunčamo na plaži.
Nadajmo se da ćemo te testove što brže i uspješnije proći i da će se u ne tako dalekoj budućnosti knjiga Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj' činiti kao iskustvo ljudi koji su morali živjeti jako davno, da bismo mogli uopće shvatiti da je istinito ono što govore.
Citati iz knjige:
Kad je u pitanju moj identitet da se tu stvara jedan razdor u meni i da to nije prihvaćeno i da ja onda molim Boga u stvari da se promijenim, da ujutro kad se dignem da ja ne budem takav, da postanem normalan, da postanem zdrav, ono, da ne budem što god jesam. (rođen 1973.)
…jer stalno imam neke egzistencijalne strahove koje projiciram 24 sata. Povezano je s tim da neću imati dovoljno uspjeha u životu. Da neću moći dovoljno zarađivati zato što sam… da neću moći dići kredite, da neću moći imati prava kao što svi drug ljudi imaju, da neću moći ostvariti penziju nekakvu, da će to utjecati na mene, da će me samo spuštat dolje na društvenoj ljestvici, i kada počnem negdje napredovati, da neki ljudi koji to saznaju, da će me vući nazad… (rođena 1972.)
plašila me ta vrsta neizvjesnosti – da li gayeva nema zato što ih nema ili su svi loše završili pa se o njim ne govori, kao što se izbjegava spomenuti one koji su skončali život sramotno ili zločinački. (rođen 1960.)
Ja se ne bojim sebe. Nego se bojim okoline. (rođena 1972.)
Uvijek sam se osjećao nekak'… da to nisam ja. To nisam ja… (rođen 1960.)
Ako se u okolini u kojoj radim sazna da sam to što jesam, sve kvalitete će biti u sjeni te činjenice, tog mog seksualnog identiteta. (rođena 1972.)
Mislim da bi nekakvo otvoreno otkrivanje tog identiteta bliskim osobama, mislim sad na porodicu, njima nanijelo neku bol. Tako, hoću ih jednostavno poštedjeti tog. (rođen 1955.)
Imaš stalnu prijetnju i fizičko nasilje… Naučiš se kao nekakva vrsta antilope ili srne, tako nešto ranjivo, naučiš se uvijek gledati iza leđa što se događa. (rođen 1969.)
izvor: net.hr
"Ja sam uspio ubiti u sebi više od pola moje, moje osobnosti to se ne da… ne da popraviti. To je jednostavno… kad vidite na moru stablo koje je, ovak' nakoso… vjetrovi ga… bura ga je natjerala nakoso… to je gotovo, više se ne da pomoći, ono, ostalo je nakoso… Da, isto tako, velim, puno predugo sam ja sistematski radio na ubijanju svog identiteta, jer to nije samo seksualni identitet… To je identitet."
Te ispovjedne, istrzane rečenice potpisuje Krešimir, hrvatski građanin rođen 1954. godine, koji se kao i brojni drugi homoseksualci njegove – a i starije pa i mlađe – generacije 'trudio da se uklopi' potiskujući ono što ga je temeljno određivalo.
Njegove su rečenice izgovorene u dugom nizu intervjua koje su aktivisti Domine/Queer Zagreba obavili s nekolicinom homoseksualaca i lezbijki iz Hrvatske i ugradili ih u nedavno objavljenu knjigu naslovljenu Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.
Ta je opsežna knjiga rezultat cjelogodišnjeg rada koji je uključivao određivanje metode istraživanja (metoda usmene povijesti, odnosno narativnih intervjua slobodnih asocijacija), provođenje intervjua i sortiranje građe.
Iako se ponekad čini da danas, nakon godina održavanja Pridea i Festivala Queer Zagreb i nakon zakona o istospolnim zajednicama, ne bi trebalo biti teško naći sugovornike koji će prepričati iskustvo vlastitog života, i to pod okriljem potpune anonimnosti, tek je njih 25 pristalo "razgoliti se".
Među njima je otprilike podjednako muškaraca i žena, različitih su godišta (najstariji sugovornik je rođen 1945. godine, a najmlađi 1976., s tim da ih je većina rođena poslije 1960. godine jer je do starijih jednostavno bilo teško doći) i iz raznih dijelova Hrvatske.
Njihova su svjedočanstva ''razlomljena'' i u segmentima razvrstana unutar tematskih poglavlja, počevši od uspostavljanja identiteta preko intimnosti i seksualnosti do pozicioniranja unutar uže i šire društvene zajednice.
Svaka je cjelina naznačena kratkim citatima raznih teoretičara LGBTQ zajednice, koji se nude kao moguće očište za razumijevanje onog što je rečeno.
A ono što je rečeno zapisano je autentično, govornim, isprekidanim jezikom, onako kako se izražavaju ljudi koji su navikli da neke teme nisu dio javnog diskursa.
Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj ne može se razmatrati kao bilo koji drugi tekstualni materijal. I ne samo zato što je riječ o prvoj takvoj knjizi u Hrvatskoj, što nam alarmantno ukazuje na to koliko je neopravdivo da o ljudima kojih oduvijek u tolikom broju ima među nama znamo tako malo, već zato što snaga tih svjedočanstva nadvladava svaku potrebu za usustavljivanjem.
Tih 250 stranica knjige neprekinuti je niz vrlo potresnih kazivanja o tome što je značilo i što još uvijek znači u Hrvatskoj biti istospolno orijentiran.
A, uopćeno, to znači od ranog doba osjećati da si drugačiji i da tu drukčijost ne možeš iskazati jer, iako se o tome ne govori, znaš da neće biti dobrodošla, da ju ne možeš ni promijeniti (iako neki sugovornici imaju i heteroseksualne brakove iza sebe pa i djecu), da o njoj ne možeš čak ni razgovarati jer nemaš s kim pa onda kao dijete nisi siguran s koje strane 'normalnosti' stojiš.
I to se stanje, koje proizvodi nesigurnost i nesretnost, produbljuje do kasnijih godina kada ti je već jasno tko si, ali te ta (samo)spoznaja ne oslobađa da ju podijeliš ni s najbližima zbog toga što te strah od odbijanja blokira.
I taj strah nije neopravdan, jer praksa pokazuje da su roditelji, u nekoj neobjašnjivoj logici svojih očekivanja, samo zbog homoseksualnosti spremni odbaciti vlastitu djecu.
A ako znamo da nas puka činjenica prema kome osjećamo privlačnost tako nesigurno pozicionira u vlastitoj obitelji, onda su sva druga područja socijalizacije minska polja ako njima prolazimo 'otvorenih karata'. A ulozi nisu mali i potpuna izolacija nije moguća. I sve zbog najbenignije od svih mogućih stvari koje bi 'drugog' mogle ugrožavati: zbog toga što nas jednostavno ne privlači suprotan spol.
Onaj dio društva koji je represijom, odbacivanjem, omalovažavanjem, stigmatiziranjem, emotivnim i fizičkim nasiljem 'omogućio' da nastane ovakav materijal za Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj bi si trebao postaviti pitanje koje psihologinja Iva Žegura u knjizi Comig out navodi: "Koji dio vas osobno, vaše duše, vašega identiteta pogađa homoseksualnost?"
Granice našeg shvaćanja nisu dovoljan argument da nečiju različitost prevodimo onako kako nam je lakše, prihvatljivije, razumljivije. I ako ne možemo razumjeti, trebali bismo barem toliko poštovati drugoga da mu damo priliku da se 'objasni' ili da nam makar ono vrijedno u njemu postane bitno važnije od onog što ne razumijemo.
Knjigom Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj 25 lezbijki i homoseksualaca upravo je dobilo tu priliku da 'objasne', 'izgovore' sebe, da otvore ladice svoje psihe, što će biti neprocjenjivo dragocjeno za sve one koji prolaze ili su prošli isto što i oni.
Jednako tako bi bilo važno da knjiga dođe u ruke onima s druge strane 'barikade', koji tuđe, drugačije identitete ne prihvaćaju iako ne znaju artikulirati zašto.
U tom smislu knjiga djeluje kao vodič u različitim smjerovima: kao vodič prema drugome ili kao vodič prema samome sebi. S tim da treba uzeti u obzir da su ljudi koji su pristali sudjelovati u njenom nastajanju ona manjina manjine koja se tek toliko oslobodila da može anonimno progovoriti (a nekoliko ih je htjelo da ih se potpiše imenom i prezimenom), da su mnogi među njima aktivni u borbi za LGBTQ prava, da su, koliko se može procijeniti, obrazovani i često nekih liberalnijih zanimanja i da su dobrim dijelom prihvaćeni u svojoj neposrednoj okolini.
Takvi još uvijek ne predstavljaju reprezentativan uzorak homoseksualne zajednice i kada čitamo njihova iskustva, koliko god potresna bila, treba imati na umu da je stvarnost za mnoge druge još okrutnija i da se nisu oslobodili straha od vlastite sjene, a kamoli da bi se usudili izaći iz nje.
Pozivati se na standarde suvremenog i demokratskog društva koje bi seksualna prava trebalo tretirati kao univerzalna ljudska prava, nema prevelikog smisla jer se ta prava svakodnevno testiraju na osobnoj razini – u odnosu na onog s kim radimo, kome smo susjedi, kraj kojega se sunčamo na plaži.
Nadajmo se da ćemo te testove što brže i uspješnije proći i da će se u ne tako dalekoj budućnosti knjiga Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj' činiti kao iskustvo ljudi koji su morali živjeti jako davno, da bismo mogli uopće shvatiti da je istinito ono što govore.
Citati iz knjige:
Kad je u pitanju moj identitet da se tu stvara jedan razdor u meni i da to nije prihvaćeno i da ja onda molim Boga u stvari da se promijenim, da ujutro kad se dignem da ja ne budem takav, da postanem normalan, da postanem zdrav, ono, da ne budem što god jesam. (rođen 1973.)
…jer stalno imam neke egzistencijalne strahove koje projiciram 24 sata. Povezano je s tim da neću imati dovoljno uspjeha u životu. Da neću moći dovoljno zarađivati zato što sam… da neću moći dići kredite, da neću moći imati prava kao što svi drug ljudi imaju, da neću moći ostvariti penziju nekakvu, da će to utjecati na mene, da će me samo spuštat dolje na društvenoj ljestvici, i kada počnem negdje napredovati, da neki ljudi koji to saznaju, da će me vući nazad… (rođena 1972.)
plašila me ta vrsta neizvjesnosti – da li gayeva nema zato što ih nema ili su svi loše završili pa se o njim ne govori, kao što se izbjegava spomenuti one koji su skončali život sramotno ili zločinački. (rođen 1960.)
Ja se ne bojim sebe. Nego se bojim okoline. (rođena 1972.)
Uvijek sam se osjećao nekak'… da to nisam ja. To nisam ja… (rođen 1960.)
Ako se u okolini u kojoj radim sazna da sam to što jesam, sve kvalitete će biti u sjeni te činjenice, tog mog seksualnog identiteta. (rođena 1972.)
Mislim da bi nekakvo otvoreno otkrivanje tog identiteta bliskim osobama, mislim sad na porodicu, njima nanijelo neku bol. Tako, hoću ih jednostavno poštedjeti tog. (rođen 1955.)
Imaš stalnu prijetnju i fizičko nasilje… Naučiš se kao nekakva vrsta antilope ili srne, tako nešto ranjivo, naučiš se uvijek gledati iza leđa što se događa. (rođen 1969.)
izvor: net.hr
) Sta su radili i kako su se snalazili pre ere gej klubova, pre interneta. Ja sam okolo slusao tek po koju pricu, uglavnom ne srecnu, ali iz prve ruke sam malo sta saznao. Zato bi citanje ove knjige sigurno bilo sjajno iskustvo.
