- 03 Avg 2007, 00:56
#865270
Na ovo:
ALAL IM VERA
Srbijanska pederska nesloga
Aktivizam - 2.08.2007.
"Samo sloga Srbina spašava" čini se da nije parola koje se drže tamošnji gay aktivisti.
Zašto se parade ponosa održavaju? Prvi Zagreb Pride je na to pitanje jasno i glasno odgovorio javno ukazavši na "sustavnu diskriminaciju i kršenje ljudskih prava seksualnih i rodnih manjina u Hrvatskoj". Tradicija ukazivanja na neljudski položaj tih manjina u Hrvatskoj se nastavila sve do ovogodišnjeg Pridea koji je, iako je zbog nasilja podsjećao na prvi, šesti put zaredom pokazao da su promjene moguće.
Zašto Srbija i njen glavni grad, ne tako udaljen od Zagreba, istu tradiciju nisu uspjeli ukorijeniti u umove građanstva i aktivizma? Kratko i jasno Srbi i Srpkinje kažu: zbog nasilja. Beogradska parada ponosa iz 2001. je, a to je već svima poznato, više izgledala poput Pamplone u kojoj su bikovi bili četnici, nego poput vesele povorke duginih boja. Taj prizor je, urezan u sjećanja LGBTIQ aktivizma u Srbiji, dosad onemogućio svaki pokušaj održavanja povorke ponosa ili bilo čega sličnoga, a da je javno. Aktivističke struje Srbije dosad se nisu usudile upozoriti na sustavnu diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. Pitanje koje se nameće samo od sebe je kako spriječiti nasilje, ako se protiv njega ne buni i bori? Zašto se u Srbiji i dalje ne održava i ne organizira povorka ponosa?
Mnoge LGBTIQ organizacije u Srbiji će spremno ustvrditi da ne postoji "institucionalna podrška", prijeko potrebna da bi se prajd održao. No, s obzirom da je i srbijanski zakonski okvir dovoljno liberalan da dozvoli održavanje mirnih protestnih skupova, koje policija mora osiguravati, to "opravdanje" pada u vodu. Neki/e će reći da ne postoje financijska sredstva, ali nizozemski COC, koji već godinama daje novac srbijanskim LGBTIQ organizacijama, i to će spremno opovrgnuti. Istinski odgovor na nametnutno pitanje je da srbijanske LGBTIQ organizacije nisu dovoljno složne da bi zajedno išta napravile, a za prajd u Srbiji su potrebni sloga, timski rad i koordinacija.
Odlučivši prekinuti taj niz nerada, nesloge i post-beogradskog mamurluka, članovi/ce male neformalne organizacije iz Novog Sada, tzv. "LGBT Vojvodina", udružili su snage i pokušali dobiti aktivističku (i donatorsku!) potporu za organiziranje Pride Daya 2007 u Novom Sadu. Vlatko Salaj, koordinator ove organizacije, ideju je objasnio potrebom da se "pokaže međusobna solidarnost i želja za promenama u društvu". Iako želje nesumnjivo ima, međusobne solidarnosti, izgleda, nikad nije ni bilo. Ideja je ubrzo odbačena od odreda svih LGBTIQ i drugih human rights organizacija, potrebna sredstva uskraćena su zbog nedostatka potpore drugih, te je sve što je ostalo bila volja šačice ljudi iz LGBT-a Vojvodina.
Nažalost, LGBT Vojvodina nije bilo poznato ime nikome iz aktivističke zajednice. Aktivnosti LGBT-a Vojvodina, sama organizacija, ustroj, plan, ciljevi i program su sve do danas poznati samo u izjavama. Jedina osoba za koju se zna, imenom i prezimenom, slikom i riječju, je Vlatko Salaj, koji je svuda javno nastupao kao predstavnik LGBT-a. Neslužbeno doznajemo da je Salaj, na svoju nesreću, višestruko puta odbio upoznati svoj radni tim s izvršnim odborima i vodećim osobama drugih organizacija, što je samo prouzrokovalo veću skeptičnost u kredibilitet njegove, sada već takozvane, organizacije.Rečeno nam je i da je Salaj komunicirao isključivo preko SMS-a i Interneta, što je, opet, dodatno otežalo i zakompliciralo situaciju. Salaj se postavio posve neodgovorno i neozbiljno kao organizator događaja koji je od tolike važnosti. Njegovi privatni nesporazumi s pojedincima/kama iz drugih LGBTIQ organizacija doveli su do potpunog izostanka bilo kakve komunikacije s drugim aktivističkim organizacijama.
S obzirom da je Salaj i dalje sve uvjeravao da se Dan ponosa održava, priča se nastavljala i zahuktavala. Pride Day 2007 prvobitno je bio najavljen za 14. srpnja, da bi iz sigurnosnih razloga bio pomaknut na 28. srpnja. Nagomilane kontroverze su konačno odmotale klupko: Vladimir (kojem, na njegovu zamolbu, ne navodimo prezime), nekadašnja osoba za odnose s javnošću i dio Pride tima LGBT-a Vojvodine, istupio je iz organizacije, javno se ispričao za moguću nanešenu štetu, prozvao Salaja zbog laži i obmanjivanja javnosti, te pozvao javnost da ne podrži skup, ne nazoči mu, te ne vjeruje Vlatku Salaju. Zahvaljujući otežanoj internetskoj komunikaciji, samo nekoliko dana prije održavanja, saznalo se da skup neće osiguravati zaštitarske tvrtke, a rasle su i sumnje u to je li skup ikad prijavljen policiji, pogotovo nakon što su iz Labrisa dojavili/e da policija o skupu ništa ne zna. Čak ni skenirani dokumenti prijava Policijskoj stanici Stari Grad u Novom Sadu, koje smo objavili, nisu umirili uzburkane duhove, jer se na skenovima nisu dovoljno jasno vidjeli djelovodni pečati s brojem i potpisom službene osobe. Grafički stručnjaci koje smo kontaktirali potvrdili su da pečati zaista ne izgledaju vjerodostojno, te pretpostavljaju da je na njima nešto mijenjano. Vladimir je, uz druge, izrazio bojazan da dokumenti prijava nisu formalno ispravni, te da ne mogu biti valjani. Moguće je da su objavljeni dokumenti prijava – falsifikati! Iz PS Stari Grad su za Gay.hr, ipak, potvrdili da je skup uredno prijavljen i zakazan za 28. srpnja.
No, da priča tu ne bi stala, još se jedan problem pojavio u sveopćem pehu: policija je počela štrajkati, a LGBT je dobio dopis od novosadskog štrajkačkog odbora Nezavisnog sindikata policije Republike Srbije u kojem ih se obavijestilo da policija neće raspolagati dovoljnim ljudstvom za osiguravanje skupa. Štrajk je, inače, najavljen već 13. srpnja, te nije jasno kako i zašto Salaj u to nije bio upućen, s obzirom da je, kako je sam rekao, imao redovne sastanke s predstavnicima/cama PS Stari Grad.
Još jednom je neizvjesno hoće li se novosadski Dan ponosa održati. Salaj i LGBT Vojvodina, to je sada jasno, ne samo da nemaju potporu drugih organizacija, nego im nitko više i ne vjeruje. LGBTIQ organizacije javnost pozivaju na bojkot skupa, Gay-Serbia forum je Salaja i pristaše banirao, a u javnosti vlada opća zbunjenost, te se čini da sve više osoba odustaje od ideje nazočenja skupu, ponajviše zbog neinformiranosti i straha. Srbijanski aktivizam na ovaj način sam uništava sve svoje napore i odbija svu moguću podršku od javnosti.
Smiješno je i žalosno da se nijedan srbijanski queer, gej, lezbijski ili bilo koji drugi medij nije udostojio LGBTIQ javnost informirati o ovim događanjima, te da se njima bavimo samo mi, a potom se naši tekstovi prenose. Dok neke srbijanske organizacije Gay.hr optužuju za novinarsku jurnjavu za ekskluzivom, svi ostali relevantni LGBTIQ mediji, LGBTIQ organizacije i drugi u Srbiji ne pokazuju ni trunku zanimanja za moguću paradu ponosa u svojoj državi. I dok Labrisovke 'lade muda na kolektivnom godišnjem, srbijanska pederska nesloga je, čini se, sveprisutna."
Ja sam odgovorio ovo:
E, MOJ DRUŽE BEOGRADSKI
Dušan Maljković: Mirza je kriv za sve!
Vijesti - 2.08.2007.
Štovani čitatelji i još štovanije čitateljice.
Iako to činim nevoljko, prinuđen sam, više razlozima savesti no nekom spoljnom represivnom silom, da reagujem na niz članaka na sajtu gay.hr, a u vezi sa najavama održavanja ovogodišnjeg Prajda u Srbiji. Serijal, veoma provokativno intoniran – na granici tabloidnog senzacionalizma – kulminirao je danas, 2. avgusta, tekstom „Srbijanska pederska nesloga“, specijaliste za prekodrinski gej aktivizam Mirze Beširovića. Ako sam do sada i ćutao, sada prestajem. Ne zato što nisam imao šta da kažem, već stoga što nisam hteo da ad hoc skočim u gnjecavi brlog onoga što je napravljeno okolo i naokolo Prajda 2007, smatrajući da je ignorisanje najbolji lek: jednostavno se ne uplitati u skandal i ne pridavati mu značaj koji van samoljubive naduvanosti i nema. Svetom, uostalom, upravljaju misli koje dolaze na golubijim nogama, upozorava Nietzsche, a ne parolaško hučanje i bučanje raznoraznih „kuka i motika“.
No, uloga koju je gay.hr imao u svemu tome prepunila je omamljujuću čašu kukute, te zarad objektivnijeg, ili makar balansiranijeg informisanja javnosti, moram pokušati da stanem na rep propagandnom informisanju ovog medija, koji je, dajući prostor Salaju, saučestvovao, bez stvarne novinarske provere i prezentacije „druge strane“, u sejanju dezinformacija i obmani javnosti. Na taj način, kao i vrlo tendencioznim intonacijama, sajt je uspeo da iskonstruiše „buru u čaši vode“ i od komarca napravi magarca bez uplitanja genetskog inženjeringa (što je ravno čudu iz Međugorja, priznajem), ali i da sprovede nešto daleko gore: u vreme kada su organizatori Prajda konačno bili onemogućeni da nastave sa javnim objavljivanjem svojih manipulacija, polu-istina i najdrskijih laži, gay.hr je praktično postao glasnogovornik organizatora, nastavljajući da poziva na učešće u manifestaciji visokog bezbednosnog rizika, bez adekvatne zaštite. Ma kako stajalo sa prijavom policiji, organizacija Prajda pokazala je toliko propusta, a da pri tome nije ponudila bilo kakvu strategiju zaštite, tako da možemo osnovano pretpostaviti šta bi se dogodilo da je skup održan: repriza Prajda u Beogradu 2001. godine. Sudeći po tonu, ali i nekim političkim implikacijama izveštavanja, trenutno obitavam u nelagodnom uverenju da bi pojedini članovi redakcije takav scenario rado gledali u novosadskoj inscenaciji najavljenog „pozorišta surovosti“, i to u sopstvenoj ko-režiji.
Šta me navodi na ovaj uznemirujući zaključak?
Prvo, pristup koji se zasniva na jednostanom informisanju: da li je sem Salaja iko može da dođe do reči tj. do slova na najposećenijem hrvatskog gej sajtu? Ukoliko on javno proziva Labris i Gay-Serbia.com, zašto optuženicima nije ukazana prilika da se odbrane, nego se gay.hr poneo u skladu sa izrekom „kadija te tuži, kadija ti sudi“? Pretpostavljam da razlog toga nije iznenadna ljubav ka narodnim umotvorinama (nadnaslov teksta na koji reagujem glasi „Alal im vera“!?) srbijanskog „bliskog Istoka“, već neodgovorno novinarsko ponašanje, gde, nastavimo u duhu pučke mudrosti, „jebe lud zbunjenog“: Vlatko instrumentalizuje gay.hr zarad medijskog opstanka, a sajt koristi dotičnog ne bi li piskaranjem u najboljoj tradiciji žute štampe podigao posećenost i napravio medijsku halabuku. U toj narcističkoj koaliciji zapravo gube obe strane: Salaj zato što samo dodatno podstiče animozitet koji već uveliko izaziva, a gay.hr ozbiljno dovodi u pitanje sopstveni kredibilitet, ponašajući se kao trbuhozboračka marioneta u rukama manipulativnog koordinatora LGBT Vojvodine. Uostalom, zašto sajt ne veruje rečima samog portparola nesuđenog skupa, koji je sve vreme uz dotičnog, da bi ga se, na kraju, odrekao i optužio za obmanu? Zašto bi on lagao? Gay-Serbia.com očigledno veruje, uskraćujući pravo da se njegovim resursima služe, u najmanju ruku kontradiktorne osobe, koje na stranicama foruma prvo obaveste javnost da su dobili finansijsku podršku, onda da je nemaju, pa da su angažovali privatno obezbeđenje, da bi zatim od njega odustali, itd. Detalji su vidljivi na ovoj adresi. Da li u ovom slučaju suspenzija „prava na javno izražavanje“ ima primat nad dovođenjem javnosti u zabludu sa potencijalno teškim posledicama, ne samo po fizički integritet učesnika Prajda, nego i aktivizma u Srbiji uopšte? Dodajući na sve to Vlatkove lezbofobične i transfobične izjave, od kojih se neke nalaze u intervjuu datom gay.hr-u, može li bilo ko, čiste svesti i zdrave pameti, podržati ovaj aktivistički salto mortale?
Drugo, daleko opasnije, jeste implicitni, ali ipak vidljivi nacionalizam koji stoji u pozadini izveštavanja. Naime, autor sve vreme pravi distinkciju između progresivnog hrvatskog aktivizma i lošeg srbijanskog, u kome se, po njemu, nalaze Srbi i Srpkinje, a ne građani i građanke, ili pak pripadnici drugih nacija. Nasuprot svetloj tradiciji Zagreb Prajda, koja još uvek nije tisućljećna, ali izgleda da lagano ulazi u „bespuća povijesne zbiljnosti“, stoji neuki paor u kiselim opankama tj. beogradski aktivizam, koji, eto, nema baš nikakvih opravdanja za neodržavanje povorke ponosa. Iako sam autor ustvrđuje da je šesti Prajd po količini nasilja ličio na prvi – što dovodi u pitanje uticaj, te senzibilizacijski potencijal čitave manifestacije – njemu argument potencijalnog nasilja kome bi učesnici beogradske povorke bili izloženi više nije dovoljan, a možda ni potreban argument. Dalje nipodaštavajući aktivističke napore u suseda, on otkriva kako iza neorganizovanja Prajda zaopravo stoji nerad i nesloga, naglašavajući kako se gej udruženja do sada nisu usudila upozoriti na „sustavnu diskriminaciju i kršenje ljudskih prava“. Da li je Prajd jedini način da se to učini? Nisu li mnogobrojni projekti – između ostalog i kampanje – raznovrsnih organizacija za ljudska prava seksualnih/rodnih manjina imali za cilj vidljivost homofobije? Uostalom, ako su se u nečem složila srbijanska udruženja, to jeste bio bojkot Prajda u Salajovom izvođenju, što opet nije bilo dovoljno da im se da prostora: kada je u pitanju bildovanje publiciteta za gay.hr jedan l’enfant terrible važniji je od ostale „složne (tople?) braće“.
Ne želeći da ulazim u besplodnu raspravu sa autorom na temu „čiji je veći“, učinio bih sebi mali plezir da ovom prilikom naglasim: Gay Pride u Beogradu otvorio je put zagrebačkoj tradiciji (vremenski joj prethodeći), donoseći važno upozorenje koliko i iskustvo u organizaciji takvih manifestacija. Gay-Serbia.com nikada nije „prevodio“ tekstove sa hrvatskog na srpski, padao u petparački zanos sablažnjenja svojih čitatelja glede „lijepe njihove“ i sapripadajućeg aktivizma, te je prenošenjem relevantne zapadne queer teorije ostavio gay.hr u tromom „mislećem“ zaostatku, ponekad stišnjenog između jeftinog spiritizma Sai Babe i vegetarijanskih kulinarskih saveta. To je mogući uzrok skepse spram nužnosti održavanja Prajda po čistom automatizmu: postoje, dakle, i drugi argumenti, sem straha, zbog kojih neki u Srbiji smatraju da takvu manifestaciju ne treba održati. Jer, ima mišljenja i to drugačijih mišljenja, ali pre svega: ima razmišljanja. Ili pak gay.hr smatra da je Prajd neka vrsta papske dogme ex cathedra koja se naprosto mora sprovoditi bez preispitivanja? Ili još nešto gore: da su Srbi kukavice i loši aktivisti, i da Hrvati treba da odrede da li, kada i kako povorka ponosa treba da se realizuje? Što se mene tiče, nemam problem: dođite i organizujte. Ionako izgleda bolje poznajete ovdašnje prilike od domaćih aktivista, ili bar tako mislite.
„Sačuvaj me Bože hrvatske kulture“, rekao je, između ostalog, veliki, ako ne i najveći hrvatski pisac Miroslav Krleža. U šali, često ovo citiram Zvonimiru Dobroviću, umetničkom direktoru Queer-Zagreba, najznačajnijeg festivala tog tipa na Balkanu, čiji sam počasni (i time počastvovan) član Saveta. Za razliku od uređivačkog odbora ove manifestacije, redakcija gay.hr-a dozvolila je sebi da se sroza na najniže grane (ne)profesionalnosti i indirektnog, ali nepobitnog nacionalizma. Birajući kao sredstvo „istraživačkog novinarsta“ na momente i maliciozno opanjkavanje aktiviste polu-fantomske organizacije, a za druge valjda bacajući pasulj i mrveći krilca šišmiša umesto da ih konsultuje nekim naprednim komunikacionim sredstvom (pa makar neke od prozvanih „’ladile muda“ na odmoru!), ovaj medij dotakao je „dno informativnog života“ sa koga će, nadam se, objavljivanjem ove reakcije, koliko-toliko da se vozdigne. Takođe, verujem da će smoći snage da, preispitujući vlastite pretpostavke rade, uz obavezni salvatio per redemptio, nastavi da bude jedan od najznačajnih izvora pouzdanog obaveštavanja LGBTIQ „zajednice bez zajedništva“ na brdovitom, od gej aktivizma ustreptalom, all so very queer Balkanu.
U bespogovornoj odanosti Vaš,
Dušan Maljković,
jedini ex-YU queer-teoretičar (po sajtu gay.hr)
i na ostale govnarije, ima jos da im titraju jajca i vicu "Dear faggets, we love you, come next year also!"
