- 13 Avg 2006, 20:34
#552295
Stav Katoličke Crkve o homoseksualnosti najjasnije je izražen u Katekizmu Katoličke Crkve gdje je homoseksualna aktivnost okarakterizirana kao "teško izopačenje", "u sebi neuredna", "protivna naravi prirodne emocionalne i seksualne komplementarnosti", te se kao takva "ni pod kakvim uvjetima ne može odobriti." (KKC 2357) Homoseksualne osobe, zbog svog "objektivno neurednog" usmjerenja, se poziva da žive životom djece Božje, te se osuđuje svaka vrsta "nepravedne diskriminacije" (sic!) prema njima. (KKC 2358) Spomenuti odjeljak mali je dio cjelokupnog moralnog učenja Crkve koje se oblikovalo stoljećima i mogućnost da se promijeni je – neću reći ravna nuli – već malo vjerojatna.
Zanimljivo postaje kad se dogmatsko stajalište, kao gore spomenuto, želi znanstveno poduprijeti. Dogma, u religiji apriorna tvrdnja u koju se mora vjerovati, a u funkciji reduciranja kontingencije i moralnog usmjeravanja vjernikâ, se pokušava objasniti i osnažiti znanošću koja se temelji na relativizmu i stalnom propitivanju svega, pa i same sebe.
Tako je, sad već pokojni, teolog dr. Petar Šolić napisao rad pod naslovom "Antropologija i teologija homoseksualnosti" koji je objavljen 2002. u zbirci njegovih radova naslovljenoj "Moralni aspekti ljudske seksualnosti", a s ciljem znanstvenog objašnjavanja gore spomenutog naučavanja. Iznoseći niz rezultata znanstvenih istraživanja, za većinu kojih, uzgred budi rečeno, uopće ne donosi izvore odakle ih je uzeo, autor postaje kontradiktoran s temeljnom postavkom o ljudskom dostojanstvu.
Kao što je i očekivano, dotični teolog nema lijepih riječi o homoseksualnosti. Pregledom epiteta kojima karakterizira homoseksualnost dobiva se najpotpuniji uvid u autorovo viđenje homoseksualnosti koje u pojedinim trenutcima postaje licemjerna mješavina osuđivanja i propagiranja "ljubavi prema bližnjemu u potrebi."
Homoseksualci su za Šolića "afektivno nezreli", oni ne mogu "ostvariti duboko zajedništvo duha i tijela", pa čak ni "normalne ljudske odnose", a ljubav među homoseksualcima nije autentična ljubav već "narcisoidni autoerotizam". Homoseksualnost je "uvijek posesivna i nikada darivajuća, nedostaje joj komplementarnost koja ima svoje korijene u spolnoj različitosti muško-žensko."
Homoseksualnu aktivnost pruža samo trenutačno zadovoljstvo, ne usrećuje osobu već je "dovodi u osamljenost, ljubomoru, dotučenost, obeshrabrenost, beznađe i sl." Zapravo, homoseksualnost ima toliku snagu da određuje cjelokupnu osobu koja postaje potpuno podređena samo jednom aspektu svoje osobnosti, što je u kontradikciji s nekoliko puta, veoma snažno, izraženom tvrdnjom kako je seksualnost "samo jedan aspekt osobe, pa se osoba ne smije svesti samo na taj vidik, tako je bitno osiromašiti i nanositi joj veliku nepravdu" jer "u kršćanskim očima homoseksualna osoba je najprije dijete Božje" i kao takva zaslužuje puno dostojanstvo. S jedne strane se govori o tome kako je čovjekova seksualnost samo jedan aspekt osobe, a s druge strane se taj isti aspekt osobe pojačava do mjere da determinira cjelokupnu osobu, koju se, onda, po tome prosuđuje jer "homoseksualne osobe tako snažno osjećaju homoseksualnu sklonost da ne uspjevaju njome redovito vladati, te ih ona na neki način prisiljava na homoseksualnu aktivnost." Ako se tome doda tvrdnja da je homoseksualna sklonost "moralni nered i zlo, jer je usmjerena grijehu" oblikuje se vrlo opasan konstrukt koji može imati i ima ozbiljne društvene posljedice s obzirom na snažan utjecaj Crkve na oblikovanje javnog mnijenja, perpetuirajući opći strah, zgražanje i odbojnost prema homoseksualnim osobama, često popraćeno i osobnim dramama.
Za teologa, osim što je grijeh, homoseksualnost je i bolest, nenormalno stanje koje treba liječiti koliko je moguće. U tom kontekstu pojavnost pojmova poput bolest, bolesno, lijek, liječiti, terapija, neizlječivo u radu je zapanjujuća i bez neke detaljnije analize sadržaja. Uzroci te bolesti, prema teologu, mnogostruki su – od toga da je homoseksualnost nasljedna, genski uvjetovana, da je posljedica pogrešnog odgoja djeteta, poremećenih odnosa s roditeljima, nedostatka ispravne seksualne identifikacije, kompenzacije poremećaja manje vrijednosti, posljedica neurozâ, pa do toga da se homoseksualnost pojavljuje u društvima u kojima je žena potisnuta, u kojima se homoseksualnost promovira putem slobodnije i perverznije erotske literature, a posebno se ističe "zavođenje na homoseksualne čine" dječaka ili mladića kao uzrok homoseksualnosti. Kao i svaka bolest homoseksualnost se, prema teologu, može izliječiti iako je to, kako sâm tvrdi, ponekad "prilično teško", a mnogi slučajevi ostaju neizlječeni "zbog nedostatka lijekova." Predlaže se nekoliko terapija, a jedna o njih je i "metoda uvjetovanih reakcija", koja treba, "poticati homoseksualca prema ženi koja mu doziva u pamet idealnu figuru, naglašavajući ženinu dobrotu, finoću, nježnost i slične karakteristike." Idealno bi bilo da na kraju terapije pacijent bude izliječen i da mu se dijagnosticira heteroseksualnost, no veliki je uspjeh ako pacijent "uspije napustiti tjelesno-erotične odnose i živjeti u predanoj ljubavi." To jest tolerira se "stabilan odnos s drugom homoseksualnom osobom" jer "ono može biti manje zlo i kao takvo tolerirano, ali treba da bude plemenito, nesebično, personalizirano, bez spolnih odnosa", a sve to kako bi se postiglo konačno izliječenje. A da bi liječenje bilo što je moguće uspješnije, bilo bi dobro da pacijent želi postati heteroseksualac, pokazuje neke znakove heteroseksualnosti, bude mlad, ne bude jedino dijete u obitelji i da voli oca. Ipak, od liječenja "dobra preventiva je najbolji lijek protiv homoseksualnosti", a podrazumjeva niz konkretnih metoda pomoću kojih se stvara klima koja osobu vodi prema heteroseksualnosti. Neke od metodâ prodazumjevaju: normalan razvoj osobe, usmjeravanje djeteta prema svijetu izvan obitelji, suzbijanje literature koja promiče, hrani i vodi homoseksualnosti, favoriziranje heteroseksualnosti, sprečavanje zavođenja na homoseksualne čine i ponašanje, naglašavanje i življenje temeljne diferencije muško-žensko između spolova itd.
Ovim prebacivanjem s religijskog na medicinski diskurs, teolog implicira kako je kategorija grijeha ekvivalentna kategoriji bolesti želeći tako dobiti auru znanstvenosti citiranjem nekih istraživanja koja idu u prilog stajalištu Crkve vezanom uz homoseksualnost, ali u isto se vrijeme marginalizira činjenica da je ta ista znanost davno dala mišljenje kako homoseksualnost nije nikakva bolest. Ta želja da se uz Božji autoritet, zadobije i autoritet znanosti, vodi k jednom sažaljivom, gotovo ponižavajućem odnosu prema homoseksualcima u cijelom radu, što je opet u kontradikciji s tvrdnjom da se ne smije osobu prosuđivati na temelju samo jednog aspekta osobnosti. Osim ovog već klasičnog viđenja homoseksualnosti, važno je napomenuti kako u cijelom radu o ženskoj homoseksualnosti ima šest ili sedam složenih rečenica, a svih ostalih četrdeset stranica posvećeno je isključivo muškoj homoseksualnosti. Na to se nadovezuje i tradicionalno stereotipno viđenje žene i muškarca, vidljivo u savjetu da se homoseksualcu mora prizvati "u pamet idealnu figuru, naglašavajući ženinu dobrotu, finoću, nježnost i slične karakteristike."
Kako bi dao što pregledniju sliku homoseksualnosti, teolog navodi i sljedeće opservacija: "Ponekad se homoseksualne osobe skupljaju u grupe i susrete na različitim razinama i s različitim ciljevima. To znadu katkad biti prave orgije s opscenim činima u grupi. [...] Zatim većina idu kućama zajedno s partnerom i ostaju cijelu noć ili nekoliko sati." A o slobodnom vremenu homoseksualaca znanost je utvrdila sljedeće: "Slobodno vrijeme provode uglavnom sami doma, malo idu u kino, kazalište i druge zabavne krugove i mjesta. Sportom se malo bave, goste ne rado pozivaju i nerado se u goste odazivaju." Tako, idući put kad vam netko odbije doći u goste, znajte – sigurno je peder.
Gay.hr
Stav Katoličke Crkve o homoseksualnosti najjasnije je izražen u Katekizmu Katoličke Crkve gdje je homoseksualna aktivnost okarakterizirana kao "teško izopačenje", "u sebi neuredna", "protivna naravi prirodne emocionalne i seksualne komplementarnosti", te se kao takva "ni pod kakvim uvjetima ne može odobriti." (KKC 2357) Homoseksualne osobe, zbog svog "objektivno neurednog" usmjerenja, se poziva da žive životom djece Božje, te se osuđuje svaka vrsta "nepravedne diskriminacije" (sic!) prema njima. (KKC 2358) Spomenuti odjeljak mali je dio cjelokupnog moralnog učenja Crkve koje se oblikovalo stoljećima i mogućnost da se promijeni je – neću reći ravna nuli – već malo vjerojatna.
Zanimljivo postaje kad se dogmatsko stajalište, kao gore spomenuto, želi znanstveno poduprijeti. Dogma, u religiji apriorna tvrdnja u koju se mora vjerovati, a u funkciji reduciranja kontingencije i moralnog usmjeravanja vjernikâ, se pokušava objasniti i osnažiti znanošću koja se temelji na relativizmu i stalnom propitivanju svega, pa i same sebe.
Tako je, sad već pokojni, teolog dr. Petar Šolić napisao rad pod naslovom "Antropologija i teologija homoseksualnosti" koji je objavljen 2002. u zbirci njegovih radova naslovljenoj "Moralni aspekti ljudske seksualnosti", a s ciljem znanstvenog objašnjavanja gore spomenutog naučavanja. Iznoseći niz rezultata znanstvenih istraživanja, za većinu kojih, uzgred budi rečeno, uopće ne donosi izvore odakle ih je uzeo, autor postaje kontradiktoran s temeljnom postavkom o ljudskom dostojanstvu.
Kao što je i očekivano, dotični teolog nema lijepih riječi o homoseksualnosti. Pregledom epiteta kojima karakterizira homoseksualnost dobiva se najpotpuniji uvid u autorovo viđenje homoseksualnosti koje u pojedinim trenutcima postaje licemjerna mješavina osuđivanja i propagiranja "ljubavi prema bližnjemu u potrebi."
Homoseksualci su za Šolića "afektivno nezreli", oni ne mogu "ostvariti duboko zajedništvo duha i tijela", pa čak ni "normalne ljudske odnose", a ljubav među homoseksualcima nije autentična ljubav već "narcisoidni autoerotizam". Homoseksualnost je "uvijek posesivna i nikada darivajuća, nedostaje joj komplementarnost koja ima svoje korijene u spolnoj različitosti muško-žensko."
Homoseksualnu aktivnost pruža samo trenutačno zadovoljstvo, ne usrećuje osobu već je "dovodi u osamljenost, ljubomoru, dotučenost, obeshrabrenost, beznađe i sl." Zapravo, homoseksualnost ima toliku snagu da određuje cjelokupnu osobu koja postaje potpuno podređena samo jednom aspektu svoje osobnosti, što je u kontradikciji s nekoliko puta, veoma snažno, izraženom tvrdnjom kako je seksualnost "samo jedan aspekt osobe, pa se osoba ne smije svesti samo na taj vidik, tako je bitno osiromašiti i nanositi joj veliku nepravdu" jer "u kršćanskim očima homoseksualna osoba je najprije dijete Božje" i kao takva zaslužuje puno dostojanstvo. S jedne strane se govori o tome kako je čovjekova seksualnost samo jedan aspekt osobe, a s druge strane se taj isti aspekt osobe pojačava do mjere da determinira cjelokupnu osobu, koju se, onda, po tome prosuđuje jer "homoseksualne osobe tako snažno osjećaju homoseksualnu sklonost da ne uspjevaju njome redovito vladati, te ih ona na neki način prisiljava na homoseksualnu aktivnost." Ako se tome doda tvrdnja da je homoseksualna sklonost "moralni nered i zlo, jer je usmjerena grijehu" oblikuje se vrlo opasan konstrukt koji može imati i ima ozbiljne društvene posljedice s obzirom na snažan utjecaj Crkve na oblikovanje javnog mnijenja, perpetuirajući opći strah, zgražanje i odbojnost prema homoseksualnim osobama, često popraćeno i osobnim dramama.
Za teologa, osim što je grijeh, homoseksualnost je i bolest, nenormalno stanje koje treba liječiti koliko je moguće. U tom kontekstu pojavnost pojmova poput bolest, bolesno, lijek, liječiti, terapija, neizlječivo u radu je zapanjujuća i bez neke detaljnije analize sadržaja. Uzroci te bolesti, prema teologu, mnogostruki su – od toga da je homoseksualnost nasljedna, genski uvjetovana, da je posljedica pogrešnog odgoja djeteta, poremećenih odnosa s roditeljima, nedostatka ispravne seksualne identifikacije, kompenzacije poremećaja manje vrijednosti, posljedica neurozâ, pa do toga da se homoseksualnost pojavljuje u društvima u kojima je žena potisnuta, u kojima se homoseksualnost promovira putem slobodnije i perverznije erotske literature, a posebno se ističe "zavođenje na homoseksualne čine" dječaka ili mladića kao uzrok homoseksualnosti. Kao i svaka bolest homoseksualnost se, prema teologu, može izliječiti iako je to, kako sâm tvrdi, ponekad "prilično teško", a mnogi slučajevi ostaju neizlječeni "zbog nedostatka lijekova." Predlaže se nekoliko terapija, a jedna o njih je i "metoda uvjetovanih reakcija", koja treba, "poticati homoseksualca prema ženi koja mu doziva u pamet idealnu figuru, naglašavajući ženinu dobrotu, finoću, nježnost i slične karakteristike." Idealno bi bilo da na kraju terapije pacijent bude izliječen i da mu se dijagnosticira heteroseksualnost, no veliki je uspjeh ako pacijent "uspije napustiti tjelesno-erotične odnose i živjeti u predanoj ljubavi." To jest tolerira se "stabilan odnos s drugom homoseksualnom osobom" jer "ono može biti manje zlo i kao takvo tolerirano, ali treba da bude plemenito, nesebično, personalizirano, bez spolnih odnosa", a sve to kako bi se postiglo konačno izliječenje. A da bi liječenje bilo što je moguće uspješnije, bilo bi dobro da pacijent želi postati heteroseksualac, pokazuje neke znakove heteroseksualnosti, bude mlad, ne bude jedino dijete u obitelji i da voli oca. Ipak, od liječenja "dobra preventiva je najbolji lijek protiv homoseksualnosti", a podrazumjeva niz konkretnih metoda pomoću kojih se stvara klima koja osobu vodi prema heteroseksualnosti. Neke od metodâ prodazumjevaju: normalan razvoj osobe, usmjeravanje djeteta prema svijetu izvan obitelji, suzbijanje literature koja promiče, hrani i vodi homoseksualnosti, favoriziranje heteroseksualnosti, sprečavanje zavođenja na homoseksualne čine i ponašanje, naglašavanje i življenje temeljne diferencije muško-žensko između spolova itd.
Ovim prebacivanjem s religijskog na medicinski diskurs, teolog implicira kako je kategorija grijeha ekvivalentna kategoriji bolesti želeći tako dobiti auru znanstvenosti citiranjem nekih istraživanja koja idu u prilog stajalištu Crkve vezanom uz homoseksualnost, ali u isto se vrijeme marginalizira činjenica da je ta ista znanost davno dala mišljenje kako homoseksualnost nije nikakva bolest. Ta želja da se uz Božji autoritet, zadobije i autoritet znanosti, vodi k jednom sažaljivom, gotovo ponižavajućem odnosu prema homoseksualcima u cijelom radu, što je opet u kontradikciji s tvrdnjom da se ne smije osobu prosuđivati na temelju samo jednog aspekta osobnosti. Osim ovog već klasičnog viđenja homoseksualnosti, važno je napomenuti kako u cijelom radu o ženskoj homoseksualnosti ima šest ili sedam složenih rečenica, a svih ostalih četrdeset stranica posvećeno je isključivo muškoj homoseksualnosti. Na to se nadovezuje i tradicionalno stereotipno viđenje žene i muškarca, vidljivo u savjetu da se homoseksualcu mora prizvati "u pamet idealnu figuru, naglašavajući ženinu dobrotu, finoću, nježnost i slične karakteristike."
Kako bi dao što pregledniju sliku homoseksualnosti, teolog navodi i sljedeće opservacija: "Ponekad se homoseksualne osobe skupljaju u grupe i susrete na različitim razinama i s različitim ciljevima. To znadu katkad biti prave orgije s opscenim činima u grupi. [...] Zatim većina idu kućama zajedno s partnerom i ostaju cijelu noć ili nekoliko sati." A o slobodnom vremenu homoseksualaca znanost je utvrdila sljedeće: "Slobodno vrijeme provode uglavnom sami doma, malo idu u kino, kazalište i druge zabavne krugove i mjesta. Sportom se malo bave, goste ne rado pozivaju i nerado se u goste odazivaju." Tako, idući put kad vam netko odbije doći u goste, znajte – sigurno je peder.
Gay.hr
