- 04 Avg 2007, 14:58
#866553
(1) ne zanima me ni hrišćanstvo ni islam,
(2) ne poznajem ih,
ali sam
(3) zdravo zabrinut/a za položaj ovoga i onoga i
pošto su vernici i vernice,
(a) slaba duha i
(b) ne mogu da se izbore za promene u okviru svojih zajednica,
mi, van tih zajednica, ćemo
(1) ne da im damo snagu i podršku,
ne, to nikako!,
to je tako passe,
(2) nego da im damo svoje recepte,
jer smo, činjenicom da smo nereligiozni/e, dakle na višem stupnju svesti (hej, prozrete su biblijske "bajke"),
(a) pametniji/e,
(b) zreliji/e,
(c) liberalniji/e,
(d) oslobođeniji/e
i tako svašta.
Tek, da sam žena i vernica, da pripadam nekoj od religijskih zajednica koja poriče moju ženskost ili joj umanjuje značaj, ja bih kao "đavo od krsta" (izvinjavam se radikalnim & borbenim ateistima i ateistkinjama na ovom izrazu) bežao od tih vajnih i premudrih liberalista i liberalistkinja koje, suštinski, boli uvo za moje iskustvo i žele da mi ponude svoj recept za sreću i svoj recept za emancipaciju.
Bežao bih, jer bi meni to zvučalo tako patrijarhalno -
baš kao kada se muško iskustvo označi kao bolje od onog ženskog, pa se ono stavlja kao mera stvari, a svako drugo kao manje vredno i besmisleno (kao prodiranje penisa u vaginu, na osnovu čega zaključujemo da je penis važniji i vredniji od vagine),
tako se i u procesu tobožnje liberalizacije (a u suštini imamo posla isključivo i samo sa kolektivističkim matricama) ateističko iskustvo postavlja kao bolje i više vredno i onda se ono ženama vernicama, gej i lezbejskim vernicima i vernicama nameće kao put za oslobođenje.
Hoću reći,
nije cilj da se razume iskustvo vernica, da im se da podrška da se izbore za dostojanstvo i poštovanje u okviru svojih zajednica i svog sistema vrednosti, na koje imaju pravo,
nego je cilj nametnuti sopstvena pravila igre, jer smo ih mi procenili kao bolja.
I to se od religijskog fundamentalizma ne razlikuje ni najmanje.
Originally posted by Lepa KrepaVidiš, meni je jako zanimljiv pristup
ne znam po čemu zaključuješ da su muslimani jako zatvoreni, da me interesuje islam jednako lako bih mogla da se upoznam sa njim kao i sa hrišćanstvom, kad bi me ono interesovalo. ali me ni jedno ni drugo preterano ne zanima u pogledu upoznavanja sa dogmama, ono što me interesuje je njihov odnos sa realnim životom u realnom svetu, koji uključuje i položaj žene, ako je vernica. a taj nije zadovoljavajući ni u jednoj meni poznatoj religiji, što bi upravo dotične religije trebalo da prepoznaju kao problem, po mom mišljenju. jer svaka od njih je nastala u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru, čije je zakone, vrednosti i shvatanja pretvorila u kamen nazvavši ih svetim i ugradivši ih u tu "suštinu vere", pa sad maleriše ljude stotinama i hiljadama godina nakon prestanka postojanja društava u kojima je nastala nekakvim normama koje se malo ili nikako ne uklapaju u živote koje isti ti ljudi žive. nedavno sam čitala kolumnu jednog katoličkog sveštenika u nekim hrvatskim novinama, i pravo se obradovala kad sam videla da i međ' klerom ima ljudi koji razmišljaju o tome da bi crkva trebalo da počne da se prilagođava svetu u kojem postoji, umesto što stalno nastoji da ga prilagodi sebi, ili barem prokune i anatemiše kad to ne može da učini.
(1) ne zanima me ni hrišćanstvo ni islam,
(2) ne poznajem ih,
ali sam
(3) zdravo zabrinut/a za položaj ovoga i onoga i
pošto su vernici i vernice,
(a) slaba duha i
(b) ne mogu da se izbore za promene u okviru svojih zajednica,
mi, van tih zajednica, ćemo
(1) ne da im damo snagu i podršku,
ne, to nikako!,
to je tako passe,
(2) nego da im damo svoje recepte,
jer smo, činjenicom da smo nereligiozni/e, dakle na višem stupnju svesti (hej, prozrete su biblijske "bajke"),
(a) pametniji/e,
(b) zreliji/e,
(c) liberalniji/e,
(d) oslobođeniji/e
i tako svašta.
Tek, da sam žena i vernica, da pripadam nekoj od religijskih zajednica koja poriče moju ženskost ili joj umanjuje značaj, ja bih kao "đavo od krsta" (izvinjavam se radikalnim & borbenim ateistima i ateistkinjama na ovom izrazu) bežao od tih vajnih i premudrih liberalista i liberalistkinja koje, suštinski, boli uvo za moje iskustvo i žele da mi ponude svoj recept za sreću i svoj recept za emancipaciju.
Bežao bih, jer bi meni to zvučalo tako patrijarhalno -
baš kao kada se muško iskustvo označi kao bolje od onog ženskog, pa se ono stavlja kao mera stvari, a svako drugo kao manje vredno i besmisleno (kao prodiranje penisa u vaginu, na osnovu čega zaključujemo da je penis važniji i vredniji od vagine),
tako se i u procesu tobožnje liberalizacije (a u suštini imamo posla isključivo i samo sa kolektivističkim matricama) ateističko iskustvo postavlja kao bolje i više vredno i onda se ono ženama vernicama, gej i lezbejskim vernicima i vernicama nameće kao put za oslobođenje.
Hoću reći,
nije cilj da se razume iskustvo vernica, da im se da podrška da se izbore za dostojanstvo i poštovanje u okviru svojih zajednica i svog sistema vrednosti, na koje imaju pravo,
nego je cilj nametnuti sopstvena pravila igre, jer smo ih mi procenili kao bolja.
I to se od religijskog fundamentalizma ne razlikuje ni najmanje.
