- 11 Okt 2005, 19:27
#368080
Premeštanje je jedno od onih lukavstava kojima se i nesvesno služimo kako bismo sebe što uspešnije zavarali. Tako svoja ose?anja prebacujemo sa njihovog stvarnog i dubokog uzroka na neki površniji, bezopasniji, bezna?ajniji.
Uzmimo primer ?oveka koji je kivan na svoje pretpostavljene jer ga zapostavljaju, jer nedovoljno cene i nedovoljno pla?aju njegov rad a koji istovremeno izbegava da svesno doživi ovu ljutnju jer ne želi da se upušta u sukobe koji ga iz raznih razloga plaše. Njegova ljutnja jeste potisnuta, ali nije nestala, nije isparila. Naprotiv, ostaje u njemu i vreba priliku da sebi naðe oduška na nekom drugom mestu i nekim drugim povodom. Tamo gde je bezopasnije i gde se ?ovek ose?a sigurnijim.
Povod može postati bilo šta, bilo kakva sitnica. ?ovek, recimo. može prasnuti zbog kakvog prodavca koji mu se ?ini nedovoljno ljubaznim i koji ga razdražuje jer mu izgleda da ga nedovoljno uvažava.
Osoba koja se ose?a nedovoljno uvaženom ?e ?esto biti prili?no razdražljiva ali ?e svoj jed po pravilu ispoljavati povodom bezna?ajnih stvari. Drugi ponekad pokušavaju da takvoj li?nosti skrenu pažnju da u?estalost i žestina njenih ljutnji daleko prevazilaze povode zbog kojih se ispoljava, ali se ova ukazivanja ne prihvataju. Osoba jednostavno ose?a da duboko u njoj vrije bes i da ga nekako mora iskaliti jer ?e u protivnom pu?i. A nema hrabrosti da svoju ljutnju iskaže na pravom mestu.
Svako od nas može uo?iti mnoštvo ovakvih primera svugde oko sebe. Uzmimo samo brojne ljudi koji praskanjem po ku?i izlivaju svoj gnev prouzrokovan nipodaštavanjima kojima su izloženi van ku?e. Ili bar onim što doživljavaju kao nipodaštavanje.
Krenemo li korak dalje, vide?emo da takvi ljudi ?esto nipodaštavaju sami sebe i da izbegavaju da dožive samonipodaštavanje, premeštaju?i ga van sebe, kao nešto što dolazi spolja.
Ili uzmimo one ljude koji sebi otvoreno priznaju da su nezadovoljni svojim izgledom i koji ulažu orgomne napore i troše prili?no para da taj izgled poprave kako bi prikrili da su zapravo nezadovoljni ne?im drugim. Nekim svojim neuspesima ili ?ak jednom opštom neostvarenoš?u. Ili ljude koji se boje pasa, groma, razbojnika, ludaka koji ih može napasti, kako bi izbegli da se suo?e sa ?injenicom da se boje sebe samih.
Ljudi su skloni da, u ime samokontrole, potiskuju svoja ose?anja. Kod premeštanja je izvorno ose?anje doživljeno ali je izvu?eno iz svog stvarnog okvira i preba?eno u neke sasvim druge okolnosti.
Premeštanjem, dakle, pokušavamo da zavaramo sebe kako bismo pobegli od problema koji nas zastrašuju i neophodnosti da te probleme rešavamo.
Uzmimo primer ?oveka koji je kivan na svoje pretpostavljene jer ga zapostavljaju, jer nedovoljno cene i nedovoljno pla?aju njegov rad a koji istovremeno izbegava da svesno doživi ovu ljutnju jer ne želi da se upušta u sukobe koji ga iz raznih razloga plaše. Njegova ljutnja jeste potisnuta, ali nije nestala, nije isparila. Naprotiv, ostaje u njemu i vreba priliku da sebi naðe oduška na nekom drugom mestu i nekim drugim povodom. Tamo gde je bezopasnije i gde se ?ovek ose?a sigurnijim.
Povod može postati bilo šta, bilo kakva sitnica. ?ovek, recimo. može prasnuti zbog kakvog prodavca koji mu se ?ini nedovoljno ljubaznim i koji ga razdražuje jer mu izgleda da ga nedovoljno uvažava.
Osoba koja se ose?a nedovoljno uvaženom ?e ?esto biti prili?no razdražljiva ali ?e svoj jed po pravilu ispoljavati povodom bezna?ajnih stvari. Drugi ponekad pokušavaju da takvoj li?nosti skrenu pažnju da u?estalost i žestina njenih ljutnji daleko prevazilaze povode zbog kojih se ispoljava, ali se ova ukazivanja ne prihvataju. Osoba jednostavno ose?a da duboko u njoj vrije bes i da ga nekako mora iskaliti jer ?e u protivnom pu?i. A nema hrabrosti da svoju ljutnju iskaže na pravom mestu.
Svako od nas može uo?iti mnoštvo ovakvih primera svugde oko sebe. Uzmimo samo brojne ljudi koji praskanjem po ku?i izlivaju svoj gnev prouzrokovan nipodaštavanjima kojima su izloženi van ku?e. Ili bar onim što doživljavaju kao nipodaštavanje.
Krenemo li korak dalje, vide?emo da takvi ljudi ?esto nipodaštavaju sami sebe i da izbegavaju da dožive samonipodaštavanje, premeštaju?i ga van sebe, kao nešto što dolazi spolja.
Ili uzmimo one ljude koji sebi otvoreno priznaju da su nezadovoljni svojim izgledom i koji ulažu orgomne napore i troše prili?no para da taj izgled poprave kako bi prikrili da su zapravo nezadovoljni ne?im drugim. Nekim svojim neuspesima ili ?ak jednom opštom neostvarenoš?u. Ili ljude koji se boje pasa, groma, razbojnika, ludaka koji ih može napasti, kako bi izbegli da se suo?e sa ?injenicom da se boje sebe samih.
Ljudi su skloni da, u ime samokontrole, potiskuju svoja ose?anja. Kod premeštanja je izvorno ose?anje doživljeno ali je izvu?eno iz svog stvarnog okvira i preba?eno u neke sasvim druge okolnosti.
Premeštanjem, dakle, pokušavamo da zavaramo sebe kako bismo pobegli od problema koji nas zastrašuju i neophodnosti da te probleme rešavamo.