Bem ga nisam razmisljala o tome preterano racionalno ali evo...
Originally posted by Galateja
Smatrate li da ste oslobođeni od strahova, strasti, uspomena, nemira, čežnje, nadanja, želja...?
Da li se borite sa nečim unutrašnjim što vas koči da budete slobodna osoba?
Da se razumemo, ja ne zelim da se oslobodim ni uspomena, ni ceznje ni nadanja, ni zelja, a ponajmanje strasti!
Recimo da tezim nekom miru da prihvatam stvari .... tako da i one koje manje volim, dok radim, nadjem u njima uzivanje. Da ne perem sudove samo da bih ih oprala i onda bila mirna, vec i da dok radim te neke banalne radnje, u njima bivam, da ne odbacujem to vreme..
Ili ako dobijem losu vest na poslu, ili znam da me ocekuje da radim nesto sto ne volim, da to prihvatim sa sto manje negativnosti.
Da, moglo bi se reci da se trudim da prihvatim stvari vise zen...I da vidim dobro i lepo (a posto sam ja u pitanju) na prvom mestu da iznadjem u tome nesto u cemu
uzivam ili da mogu da mislim kako ce neka vrsta uzivanja sledovati.
Nikako ne bih zelela sa druge strane da se oslobodim strasti, makar to znacilo da cu da budem u savrsenom skladu sa svojim bicem, jer bi meni ja bez strasti bila nezamisliva. Cak, i poenta toga sto se ja trudim da neprijatnosti prihvatim sa optimizmom, jeste kako bih osetila prijatnost, uzivanje, mir, a pre svega da mogu da se posvetim cim pre to sto ne volim toliko prodje, svojem izabranom uzivanju i strasti.