Originally posted by Stripi
Ne ide nam loše...
Da, da...
Jedan od najtežih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, o njemu se još uvek skandalozno ćuti, sigurno su masovna ubistva koja je hrvatska vlast počinila na području opštine Sisak u periodu 1991–2000.
Nekadašnji ministar u Vladi Republike Srpske Krajine Nikola Dobrijević o tome je trebalo da govori u Haškom tribunalu, kao svedok odbrane Slobodana Miloševića.
Njegov iskaz bio je predviđen pre svedočenja nekadašnjeg saveznog premijera Momira Bulatovića.
Dobrijević se, međutim, nije pojavio u haškoj sudnici, prvenstveno iz proceduralnih razloga, jer nije u predviđeno vreme stigla garancija Tribunala da ovaj svedok odbrane neće biti deportovan u Hrvatsku, gde je svojevremeno u lokalnoj štampi o njemu pisano kao o „ratnom zločincu“.
Šta je trebalo da svedoči nekadašnji krajiški ministar o događajima u Hrvatskoj i posebno u opštini Sisak, gde je rođen i odakle je 1991. godine bio primoran, kao i većina Srba, da izbegne?
Evo nekoliko zanimljivih detalja koji se savršeno uklapaju u „uobličavanje istorije rata“, a koji do danas upadljivo ne zanimaju ni haške tužioce, a ni hrvatsko pravosuđe.
UGLEDNI GRAĐANI MRAČNE PROŠLOSTI
Još 1968. godine, u vreme nacionalističkog Maspok-a, u Hrvatskoj su bile formirane „Omladinske jedinice Hrvatske“, sastavljene i od Srba i od Hrvata.
Dobrijević tvrdi da je sa nepunih 18 godina tada regrutovan u jednu takvu jedinicu, koja je obučavana u kasarni u selu Gornji Hrastovac. Pripadnici jedinice bili su naoružani. Ova formacija raspuštena je tek 1971. godine, posle završetka „hrvatskog proljeća“.
Komandant navedene formacije u to vreme bio je Đuro Brodarac. Reč je, podsetimo, o još jednom „glumcu“ u predstavi zvanoj rat protiv Jugoslavije, koji će dvadeset godina kasnije biti jedan od glavnih aktera čuvenog filma sa Martinom Špegeljom snimljenog od strane vojne služba bezbednosti.
Opisujući atmosferu u Sisku 1990. godine, Nikola Dobrijević ukazuje da je „prvo oružje podeljeno u selima Donje Posavine – Preloščica, Gušće, Kratečko, Topolovac i Lonja, i to u režiji Katoličke crkve“.
Već u avgustu 1990. godine u Sisak dolazi brod-tanker pun naoružanja i pristaje u selo Crnac, rodno mesto generala Janka Bobetka. Raspodelom oružja neposredno je rukovodio generalov sin Ivan Bobetko.
Zamenik u regionalnoj policiji u tom trenutku je pomenuti Đuro Brodarac, koji je polovinom 1991. godine preuzeo sve funkcije u regionalnom MUP-u. On je potpisao sva rešenja o otkazima i penzionisanju policajaca srpske nacionalnosti.
Na dan NDH, 10. aprila 1991. godine, rezervni sastav policije u opštini Sisak popunjen je sa oko 120 pripadnika, uglavnom pridošlih iz Argentine i SAD. Reč je o potomcima ustaške emigracije iz Drugog svetskog rata.
Tih dana, reči su Dobrijevića, službenik MUP-a „gospođa Jelić podelila im je koverte sa većim iznosom deviznih sredstava na kojima čak nije pisalo ime i prezime osobe koja treba da preuzme ova sredstva“. Nekadašnji krajiški ministar ističe da je pomenuta službenica MUP-a kasnije likvidirana, „verovatno kao nezgodan svedok“.
Dobrijević je na suđenju Miloševiću u Hagu trebalo da priloži kao dokazni materijal i dokument pod nazivom „Spisak žrtava HDZ-ovih zločina u Sisku od 1991. do 2000. godine“.
Reč je 611 ubijenih i nestalih građana ove opštine, od kojih je 595 Srba, 14 Hrvata i 2 muslimana. Među ubijenima i nestalima je čak 120 žena, od kojih je 26 bilo u penziji.
Neke od žrtava ubijene su na monstruozan način. Primera radi, Rade Ostojić je krajem avgusta 1991. godine obešen na radnom mestu u sisačkoj železari. Kompletna porodica Obradović iz mesta Mošćenica likvidirana je u istom danu. Otac porodice Pero likvidiran je na Savi, kao i majka Milja, maloletni Dejan i Jovanka.
Na skoro identičan način likvidirana je tročlana porodica Vila, koja je u Sisku stanovala u ulici Pokupljanskoj broj 6. Tragičnu sudbinu doživela je i Ljubica Solar, rođena 1972. godine. Likvidirana je u stanu verenika, 17. septembra 1991. godine. Prethodno je silovana. Navedeni spisak, koji je sa obimnom pratećom dokumentacijom u posedu Haškog tribunala, sadrži i podatak da je njen ubica izvesni Mirko Marjanović – Grančica, koji je u žrtvu pucao iz „magnuma“.
Na kraju ovog dokumenta navedena su i imena osumnjičenih, koje Dobrijević smatra odgovornim za navedena zverstva. To su Ivo Bobetko, u to vreme predsednik kriznog štaba za „sektor sever“ u Sisku, Josip Brajković, predsednik HDZ-a u Sisku, zatim pomenuti Đuro Brodarac, u vreme masovnih likvidacija načelnik policijske uprave u opštini i njegov zamenik Vladimir Milanković.
PLAN SA NAJVIŠEG MESTA
Na spisku se nalazi još 55 imena lica osumnjičenih da su neposredno izvršavali naređenja pomenute četvorice.
Neki od njih su ogrezli u krvi, poput izvesnog Željka Hlisića, vozača u Privrednoj komori Siska, koji je bio „glavni likvidator u stacionaru ORA“. Osumnjičen je za likvidaciju više od 100 lica, baš kao i Drago Bošnjak, vlasnik kafea u Umagu, koji je većinu likvidacija počinio tokom avgusta i septembra 1991. godine.
Kao masovni ubica pominje se i Ekrem Mandal iz Labina, koji je u dokumentu na osnovu dokaza osumnjičen za likvidaciju 120 lica srpske nacionalnosti. Bio je komandant zloglasne „Handžar divizije“ koja je operisala na području sela Mošćenica i u delu naselja Željezara.
O tragičnim dešavanjima u Sisku svedočio je i nekadašnji visoki komunistički funkcioner Stipe Šuvar u knjizi Hrvatski karusel. Naveo je, pored ostalog, da su mnogi leševi spaljivani u sisačkoj železari, radi sakrivanja dokaza o brutalnim likvidacijama srpskih civila daleko od linije fronta, duboko na teritoriji koju je efektivno kontrolisala Tuđmanova vlast.
Postoji još jedan zanimljiv podatak, koji predstavlja dokaz da su pomenuti monstruozni zločini u Sisku i okolini planirani u samom vrhu hrvatske vlasti.
Naime, spiskovi za likvidaciju srpskog stanovništva u opštini bili su sačinjeni daleko ranije, pre masovnih zločina u avgustu i septembru 1991. godine.
Istovremeno, formirane su grupe za likvidaciju, osigurani stacionari i sredstava za izvršenje zločina.
Čitavom pripremom rukovodio je sin generala Bobetka, Ivo, član najužeg rukovodstva HDZ-a. Odmah posle njegovog stupanja na dužnost, sutradan, 2. avgusta 1991. godine, „ubilačka mašina počela je da radi“.
Danas je Ivo Bobetko slobodan čovek i ugledni građanin nezavisne Hrvatske, kao i ostali koje tereti ovaj obimni dokazni materijal prosleđen Tribunalu u Hagu.
Baš kao i izvršioci zločina na graničnom prelazu Holmec u Sloveniji, nad kolonom JNA u Tuzli, srpskim civilima u Sarajevu.
Na slobodi su i mučitelji Srba u Mostaru, Konjicu, „ratnici džihada“ koji su pred televizijskim kamerama odsekli glave srpskim vojnicima u okolini Vozuće...