problem kod ovakvih PR poteza je u tome što se ide na sliku gej svetaca, te se tako stvara jedna isključujuća slika u javnosti. homofobija se onda usmjerava na ljude iz LGBT zajednice koji se ne uklapaju u standardne buržujske okvire, a pritom se ove "ugledne" koristi kao primjer kakvi bi svi trebali biti.
dapače, baš zato što ova dvojica imaju privilegirane srednjoklasne živote, oni su u mogućnosti tužiti državu. da su u pitanju, štajaznam, zaštitar i smetljar, ne bi imali ni pristup advokatima ni ovakav medijski tretman. a i ljudi iz radničke klase mogu biti dobri roditelji, uostalom obojica iz članka su porijeklom iz radničke klase.
nisam ja uopće protiv ove tužbe, mislim da je ona super. ali hajdemo analizirati malo dalje od toga.
ovako se stvara i hijerarhija aktivističkih ciljeva, na koei se troši novac, energija i drugi kapaciteti, a na koje ne. meni je oko toga situacija postala jasnija kad sam 2012. bio u new yorku i kad su me tamo odveli u sklonište za maloljetne lgbt beskućnike u queensu. njih u new yorku ima između 5-10 hiljada, a kapaciteta u skloništima ima manje od 1000. i bogati pederi s upper west sidea uopće nisu zainteresirani da im ikako pomognu, ali su doslovno potrošili milijune dolara na marriage equality. vrhunac ironije je bio što je te iste godine na njujorškom prajdu guverner coumo bio slavljen kao heroj gej zajednice zbog braka, a on je iste godine u svom budžetu srezao drastično novac za skloništa gej tinejdžerima koji su izbačeni na ulicu.