Originally posted by jukie
mmph... ja ni sada nemam planove duže od tri meseca, pošto se tada završava školska godina pa ne znam da li će se pojaviti neko radno mesto za sledeću godinu... a ne mogu da predvidim da li će neka biologičarka da se razboli ili zatrudni ili umre ili ode u penziju ili se odseli u inostranstvo ili kaže "*beš prosvetu, život je suviše kratak da se svaki dan natežem sa ovim maloletnim maloumnicima, ko ih *ebe" i jednostavno ode.
mali offtopic, ali jukie zar je toliko tesko naci stalno zaposlenje u prosveti pa moras uvek da imas neizvesnost takvu?
ontopic*naravno da se menjaju stvari sa cinjenicom da nemamo planove posle tri meseca, pa onda se i sadasnjost menja, ja samo konstatujem da je takva mogucnost meni daleka, posto i sada kada ne znam kad cu umreti, pored planova koje imam za dalju buducnost, trudim se maksimalno da zivim kao da mi je svaki dan poslednji, a radim na buducnosti kao da je izvesna.
i ne mislim da je to kontradiktorno
inace...
zar nisu najlepsi trenutci neplanirani, oni najsladji trenutci "srece bez razloga" kada odjednom se cini da je sve uredu, i srecni ste, onako, jer postojite..makar samo gledali kroz prozor i uzivali u cinjenici da zivot, makar i realno imali probleme, je ipak, nekako lep.
ipak sam ja egzistencijalista koji ne veruje u sutra, a uvek mu se nada:sesir: