Sve to ima veze i sa stepenom inteligencije, sa razvijenošću svesti, kao i sa širinom uma.
Ne kaže se za džabe - Kako je lepo biti glup. Glupi ljudi su srećni kad su zadovoljni, kad se najedu, na primer, oni su srećni. Znači, čak ne i zadovoljni, već - namireni. Da, to je prava reč. Namireni. Za sreću im je dovoljno da budu namireni.
S druge strane, kad su gladni, oni se deru, agresivni su, neprijatni, razdražljivi i to traje dok se opet ne najedu.
To su te bazične varijante sreće i nesreće, za koje smo svi sposobni, po prirodi stvari.
Za one uzvišenije, duhovnije doživljaje sreće i nesreće ipak treba imati bogatiji unutrašnji svet. U tom smislu, nesreća može biti izvor vrhunskih kreacija, prava remek dela su kroz istoriju umetnosti nastajala iz nesreće.
Mislim da postoje i osobe koje su po tipu svoje ličnosti tragičari, te im život u najvećem delu prođe u dubokom osećaju tuge i žalosti. Takve osobe čak i u najveselijim događajima, kao što su svadbe, vide elemente tragike, u pojedinim scenama, na licima zvanica, atmosferi itd.
A postoje i osobe, toliko inhibirane i blokirane, da samo pod uticajem psihoaktivnih supstanci mogu da izvuku iz sebe intenzivnije doživljaje sreće, ili nesreće. Pa tako pijani, ili drogirani naknadno proživljaju minule događaje. To je slučaj kad vidimo da se neko napije, pa krene iz čista mira neutešno da plače. To znači da naknadno proživljava i reaguje na nesreću iz bliže, ili dalje prošlosti, na koju nije mogao adekvatno da reaguje kad je bila aktuelna.
