- 02 Okt 2018, 13:38
#2816020
"mizandrija ne postoji jer muskarci nisu ugrozeni."
Napisao je netko jednom davno ovdje. Čini mi se Anhedonie. :/
Znači sada ako se nekoga mrzi do bolesne razine, to u stvari ne važi jer eto- ta skupina ljudi nije ugrožena. Ma dajte molim vas.
Znaš li što će žena koja ima mizandriju učiniti u ekstremnom slučaju kada vidi da je nekom muškarcu pozlilo npr. na cesti? - Ništa, jer uživa u pratnji muškaraca i njihovoj boli. Možda će stati sa strane i uživati... Po meni je i mizoginija i mizandrija bolesno stanje potaknuto raznim faktorom- no najčešće dolazi iz obitelji. Zakeljit ću vam ispovijest žene koja ima dijagnosticiranu mizandriju- pisala je na jednom forumu. Pa sad ti reci da to ne postoji.
Evo jedne:
"Ja sam isto takva. Samo sto ih ja ne zelim prestati mrziti. To je za mene niza vrsta i gotovo. A i jesu, kad bolje pogledas. I u pravu si, na svakom koraku samo nalazis potvrde da je tako. Sto se tice frigidnosti ili aseksualnosti, i ja sam mislila da je to u pitanju, ali presla sam na zene i iznenadila se kako toga nema sa zenama! Ali u odnosu na njih sam frigidna." - ovo je iskustvo lezz žene i guess
Evo I druge: ( sve su ovo blaži oblici mizandrije, ne mrze do stupnja ubojstva što je moguće takodjer)
"Očito mrzim muškarce. To sam saznala nakon par mjeseci psihoterapije. Dobra je ta ženskica, osjećam se bolje od kad idem k njoj.
Uglavnom, frigidna sam ili aseksualna, ne znam još. Otac katastrofa, nasilan, pijan itd...
Sad, znala sam oduvijek zapravo da ih prezirem, ne u smislu 'ne zaslužuje da žive', nego sam uvijek pomalo uživala u njihovoj patnji. Evo, dosta dobro izgledam. I kako je to naravno jedino što oni zapravo 'vole' (kao da znaju što to uopće znači), oni se kao zaljube u mene, pazite vi to. I onda ja uživam da ih malo zajebavam, jer zapravo, ne možete povrijediti osjećaje nekomu, kad on ne zna što ta riječ uopće znači.
Dobro, da ne duljim, kaže mi ona da se treba riješiti prezira i mržnje, ali kako se riještiti nečega kad u stvarnom životu vidite stvari koje samo dokazuju ono što cijelo vrijeme znam...Upoznala sam jednog u redu muškarca ima oko 45 godina (ja imam 25) koji je pokazao zanimanje za mene (čitaj moje mlađahno tijelo). Ne znam, razmišljam si da se jednostavno upustim u nešto s njim, situiran je, inteligentan...Znam da nijednog od njih neću moći voljeti, ali bar mi ništa neće faliti u materijalnom pogledu, a on će dobiti mlado tijelo kraj sebe.Pijem i antidepresive, ali me samo otupljuju ali nedovoljno. Ti osjećaji mržnje i dalje ostaju.
Da li je neka žena imala slično iskustvo, i kako se uspjela riješiti mržnje? Htjela bi postati barem ravnodušna."
....
"Radeći na ovom članku pokušali smo naći muškarca jačeg od predrasuda te spremnog na javno svjedočenje o psihičkom zlostavljanju koje je pretrpio ili još uvijek trpi od partnerice, no nije nam pošlo za rukom. Muškarci koje smo kontaktirali, redom su odbijali javno izaći sa svojom pričom, očito se srameći podsmjeha sredine. Donosimo stoga jednu priču, dakako anonimnu.
- Dugo mi je trebalo da jasno sagledam situaciju, pohvatam «konce» i uvidim zašto mi je brak propao, zašto se ni nakon višegodišnjeg truda nisam uspio uskladiti sa svojom, sada već bivšom, suprugom. Našu vezu nije «pokopao» ni nedostatak ljubavi, a svakako ni nedostatak strasti, već baš naprotiv naše nastojanje da budemo «jedno», da polje zajedničkih interesa «proširimo» i izvan spavaonice i brige o djeci. No, nije išlo, moje želje i moji životni prioriteti jednostavno nisu bili i njeni. Nije joj je sviđalo što satima mogu gledati utakmicu na televiziji, što volim zakartati s prijateljima, što ne znam posložiti suđe u perilicu suđa, a ni opeglati svoje košulje. Smetali su joj i moji svakodnevni razgovori s ocem i bratom i to što nisam znao reći ne svojim prijateljima kada su me tražili kakvu uslugu. Prigovarala mi je svakodnevno, i da sam nesposoban postaviti se u životu, odbiti ljude koji me gnjave, da su mi majka, otac i brat bitniji od nje u životu, da me osim sporta ništa u životu ne zanima ... i tako dalje. Ništa joj nije odgovaralo, ni način na koji jedem, ni način na koji se odijevam, ni kako provodim slobodno vrijeme... omalovažavanja su bila neizdrživa. Svaki je povratak s posla bio noćna mora, nova «runda» sukoba za koje sam imao sve manje i manje strpljenja. Jednog sam dana «pukao» i opalio joj pljusku ne mogavši se više suzdržati. Znam da sam pogriješio, da nema opravdanja za fizički nasrtaj na bilo koga, no u jednom trenutku se više nisam mogao kontrolirati, nisam više mogao gledati kako okreće djecu protiv mene, kako samo vreba priliku da me osramoti, pogotovo pred mojim prijateljima i obitelji, govori Zadranin o razlozima zbog kojih je propao njegov brak.
Na sreću, ističe dalje, supruga me nije prijavila, dogovorili smo se da se razvedemo, da u miru riješimo nastalu situaciju. Objeručke sam prihvatio tu mogućnost, ne želeći potrošiti ni trenutka više objašnjavajući joj da ni meni nije puno toga odgovaralo u njenom ponašanju, višesatni razgovori na telefonu s prijateljicama, TV sapunice, bahato trošenje na odjeću s kojom više nismo imali gdje, na nervozu kojom me obasipala i koja je gotovo konstantno bila prisutna u našem životu, na stalno «daj ovo», «daj ono», «dodaj mi..». U glavi mi je bila samo jedna misao - pobjeći. "
Napisao je netko jednom davno ovdje. Čini mi se Anhedonie. :/
Znači sada ako se nekoga mrzi do bolesne razine, to u stvari ne važi jer eto- ta skupina ljudi nije ugrožena. Ma dajte molim vas.
Znaš li što će žena koja ima mizandriju učiniti u ekstremnom slučaju kada vidi da je nekom muškarcu pozlilo npr. na cesti? - Ništa, jer uživa u pratnji muškaraca i njihovoj boli. Možda će stati sa strane i uživati... Po meni je i mizoginija i mizandrija bolesno stanje potaknuto raznim faktorom- no najčešće dolazi iz obitelji. Zakeljit ću vam ispovijest žene koja ima dijagnosticiranu mizandriju- pisala je na jednom forumu. Pa sad ti reci da to ne postoji.
Evo jedne:
"Ja sam isto takva. Samo sto ih ja ne zelim prestati mrziti. To je za mene niza vrsta i gotovo. A i jesu, kad bolje pogledas. I u pravu si, na svakom koraku samo nalazis potvrde da je tako. Sto se tice frigidnosti ili aseksualnosti, i ja sam mislila da je to u pitanju, ali presla sam na zene i iznenadila se kako toga nema sa zenama! Ali u odnosu na njih sam frigidna." - ovo je iskustvo lezz žene i guess
Evo I druge: ( sve su ovo blaži oblici mizandrije, ne mrze do stupnja ubojstva što je moguće takodjer)
"Očito mrzim muškarce. To sam saznala nakon par mjeseci psihoterapije. Dobra je ta ženskica, osjećam se bolje od kad idem k njoj.
Uglavnom, frigidna sam ili aseksualna, ne znam još. Otac katastrofa, nasilan, pijan itd...
Sad, znala sam oduvijek zapravo da ih prezirem, ne u smislu 'ne zaslužuje da žive', nego sam uvijek pomalo uživala u njihovoj patnji. Evo, dosta dobro izgledam. I kako je to naravno jedino što oni zapravo 'vole' (kao da znaju što to uopće znači), oni se kao zaljube u mene, pazite vi to. I onda ja uživam da ih malo zajebavam, jer zapravo, ne možete povrijediti osjećaje nekomu, kad on ne zna što ta riječ uopće znači.
Dobro, da ne duljim, kaže mi ona da se treba riješiti prezira i mržnje, ali kako se riještiti nečega kad u stvarnom životu vidite stvari koje samo dokazuju ono što cijelo vrijeme znam...Upoznala sam jednog u redu muškarca ima oko 45 godina (ja imam 25) koji je pokazao zanimanje za mene (čitaj moje mlađahno tijelo). Ne znam, razmišljam si da se jednostavno upustim u nešto s njim, situiran je, inteligentan...Znam da nijednog od njih neću moći voljeti, ali bar mi ništa neće faliti u materijalnom pogledu, a on će dobiti mlado tijelo kraj sebe.Pijem i antidepresive, ali me samo otupljuju ali nedovoljno. Ti osjećaji mržnje i dalje ostaju.
Da li je neka žena imala slično iskustvo, i kako se uspjela riješiti mržnje? Htjela bi postati barem ravnodušna."
....
"Radeći na ovom članku pokušali smo naći muškarca jačeg od predrasuda te spremnog na javno svjedočenje o psihičkom zlostavljanju koje je pretrpio ili još uvijek trpi od partnerice, no nije nam pošlo za rukom. Muškarci koje smo kontaktirali, redom su odbijali javno izaći sa svojom pričom, očito se srameći podsmjeha sredine. Donosimo stoga jednu priču, dakako anonimnu.
- Dugo mi je trebalo da jasno sagledam situaciju, pohvatam «konce» i uvidim zašto mi je brak propao, zašto se ni nakon višegodišnjeg truda nisam uspio uskladiti sa svojom, sada već bivšom, suprugom. Našu vezu nije «pokopao» ni nedostatak ljubavi, a svakako ni nedostatak strasti, već baš naprotiv naše nastojanje da budemo «jedno», da polje zajedničkih interesa «proširimo» i izvan spavaonice i brige o djeci. No, nije išlo, moje želje i moji životni prioriteti jednostavno nisu bili i njeni. Nije joj je sviđalo što satima mogu gledati utakmicu na televiziji, što volim zakartati s prijateljima, što ne znam posložiti suđe u perilicu suđa, a ni opeglati svoje košulje. Smetali su joj i moji svakodnevni razgovori s ocem i bratom i to što nisam znao reći ne svojim prijateljima kada su me tražili kakvu uslugu. Prigovarala mi je svakodnevno, i da sam nesposoban postaviti se u životu, odbiti ljude koji me gnjave, da su mi majka, otac i brat bitniji od nje u životu, da me osim sporta ništa u životu ne zanima ... i tako dalje. Ništa joj nije odgovaralo, ni način na koji jedem, ni način na koji se odijevam, ni kako provodim slobodno vrijeme... omalovažavanja su bila neizdrživa. Svaki je povratak s posla bio noćna mora, nova «runda» sukoba za koje sam imao sve manje i manje strpljenja. Jednog sam dana «pukao» i opalio joj pljusku ne mogavši se više suzdržati. Znam da sam pogriješio, da nema opravdanja za fizički nasrtaj na bilo koga, no u jednom trenutku se više nisam mogao kontrolirati, nisam više mogao gledati kako okreće djecu protiv mene, kako samo vreba priliku da me osramoti, pogotovo pred mojim prijateljima i obitelji, govori Zadranin o razlozima zbog kojih je propao njegov brak.
Na sreću, ističe dalje, supruga me nije prijavila, dogovorili smo se da se razvedemo, da u miru riješimo nastalu situaciju. Objeručke sam prihvatio tu mogućnost, ne želeći potrošiti ni trenutka više objašnjavajući joj da ni meni nije puno toga odgovaralo u njenom ponašanju, višesatni razgovori na telefonu s prijateljicama, TV sapunice, bahato trošenje na odjeću s kojom više nismo imali gdje, na nervozu kojom me obasipala i koja je gotovo konstantno bila prisutna u našem životu, na stalno «daj ovo», «daj ono», «dodaj mi..». U glavi mi je bila samo jedna misao - pobjeći. "
? ( Da ne otvaram novu temu)... Gdje će biti ljudi i gdje će nam se vidjeti prave face itd. - nešto kao gay.hr-> ( nije da reklamiram, ali ono je super osmišljeno i jako ograničeno u pozitivnom smislu- ne smije se objavljivati svašta, dijeliti proste slike itd, samo skrolaš i vidiš sve aktivne ljude, sve te intelektualne glave.. pa odeš u tražilicu upišeš žene pa skrolaš samo žene ili što te već zanima.) ...ajte ljudiiiii
... Bravo za brata gore koji je ono napisao. Mizandrija je jače izražena na zapadu dok je mizoginija u tako muslimanskim zemljama itd. Dvije krajnosti...