- 26 Okt 2009, 22:47
#1670521
Na onog mladića koji je otišao kod boga. I uvek me jesen podseti na njega, kada me dodirne list koji pada dok šetam grobljem i pevam uspavanku za mrtve i za nas koji ćemo im se pridružiti. A onda iznenada neka ptica mi uleti u oko, stane na mermernu ploču i počne da me gleda, kao da hoće nešto da mi kaže, ali oboje ostajemo nemi. U njenim očima se desi da vidim njega, samo na trenutak, pa pomislim da mu je lakše nego meni jer leti nad oblacima. Dok su stopala moja još okovana u žaru. A onda mi oči ovlaže i zabole, te se trudim se da ne pogledam u zemlju već ih zadržavam na nebu, jer se bojim da ću suzu pustiti. Ali nedajem mu više suze, jer sam shvatio da je moja tuga nastala ne zbog njegove smrti, već zato što ostadoh bez njega. Pa krenem kući opijen nekim prošlim vremenima, i ugledam ptice u jatima. I zamislim se, ako je svaka ptica osoba koju je neko voleo i izgubio, kako je ovo tužan svet.
Onda mi se desi da ugledam nečije oči, poštene i prijatne, pa mi srce zaigra kao da nije prerano spoznalo tugu, i utonem u samozaborav.
Zato volim da nestanem u očima drugih, da budem opijen sadašnošču dovoljno dugo, da zaboravim prošlost i uživam u toplom milovanju živih, a ne u ledenim šapatima mrtvih.