Originally posted by Andjelika
To jeste problem koliko koja ima posla. Nekada sam ja radila vise i bila
vise u obavezama, pa me je to zivkanje na svakih 10 minuta uzasno
islo na zivce. Kasnije se situacija promenila, ona je prilicno avanzovala
u firmi, pa sam ja postala ta koja zivka...
... i onda sam shvatila, da je ta "preterana briga" u stvari vrsta nasilja
koje cinimo nad nekim, i da je vazno postavati njeno vreme kao i svoje.
Ono sto mi je zena terapeut rekla je da svaka od nas predstavlja jedan
krug, i kad se oni seku do neke mere je najbolje. Ako se poklope komplet,
to je kolaps veze. Svaki krug mora imati svoj prostor, gde oseca sebe,
i gde ne oseca teret veze. Ne kazam da veza predstavlja teret, nego
svi mi trazimo neko vreme samo za sebe, da obnovimo baterije, da
sakupimo neke druge informacije i onda to zdravo tkivo unesemo u
nasu vezu i tako je oplemenimo...
Nikad ne bih rekla da je biti u vezi tolika nauka ...
Apsolutno se slazem. Svaka treba da ima vreme za sebe, u onoj meri u kojoj joj je potrebno. I treba postovati tudje potrebe, obaveze i vreme, bez toga nema funkcionalne veze.
Mislim, razumem ja da kad ne radis - oduzi ti se dan, pa ti nedostaje, pa saljes poruke, sasvim normalna pojava, pa ja bih prva slala ascii goblene poljubaca da sedim besposlena, s tim da bih se zaista trudila da budem umerena i da je ne ometam u poslu i naravno, ne bih ocekivala da odgovor dobijem odmah.
Druga stvar je zivkanje, to je agresija. Mislim znas gde je osoba, znas sta radi, znas da ne moze sve vreme da misli na tebe inteznivno jer treba da radi i neke druge stvari i da im se posveti, i uostalom, na poslu je, ja recimo ne primam nikave privatne pozive dok radim, osim onih hitnih, svakako bi mi bilo neprijatno da tu sedim i cvrkucem s nekim, a babama kevi i ostalima sam zapretila da me ne zovu na posao bez nekog jaceg razloga.
To stalno zivkanje, trazenje paznje jeste jedna forma agresije proizasle iz posesivnosti, i tu treba razgraniciti sam sa sobom (ako jesi posesivac) dokle je to zato sto ti nedostaje i hoces da joj negde stavis do znanja da mislis na nju, a koliko je to zapravo zelja da se neko kontrolise, da se kontrolise necije vreme i misaoni proces ili stagod, potreba da te taj neko stavi toliko iznad svega ostalog i elementarno nepostobvanje prema necijoj licnosti.
Pa jebote, normalno je da dok nesto radim mislim samo o tome na cemu radim, i da cu cim dignem glavu u jednom momentu pomisliti na nju, i ona to zna. Mislim ja dok sam na poslu razmenim s devojkom nekih 2-10 poruka, kako kad. Jbg treba se dogovoriti kad ce se kuci, sta ce se jesti i ostalo, a i ja cesto prosto pozelim da joj posaljem poruku da joj kazem da je volim i da mislim na nju, da je pitam sta radi, stagod... Medjutim da krene da me zivka za bezveze dok radim, poludela bih.
Samo tako bih pobegla od nekog ko mi prakticno ne dozvoljava da radim jer mu je potrebna tolika paznja. Nikad ne bih mogla da budem s nekim ko ne razume moje potrebe i zeli da mi bude iskljucivi centar sveta po svaku cenu. To nije normalno. I to je ona posesivnost prvog reda, to su mala deca koja vriste cim se mama ne bavi njima, i to je nesto sto se prevazidje sa 3 godine, ako si normalna osoba.