Originally posted by Myself
Da bi covek opstao mora da ima poverenja kako u sebe, tako i u druge. Ipak, nije lako proceniti u koga se mozete pouzdati.
Prijateljstva, ljubavi.... Kakva su vasa iskustva i stavovi?
Da li je poverenje vestina koja se stice u ranom detinjstvu? Naivan covek? Prelazak preko 'izdaje' ili oprastanje?
Pre bih rekao da su pozitivan stav prema ljudima, otvoren duh i srdačnost nešto što se usađuje, stiče ili ne, tokom detinjstva. Poverenje ne. Ono je jedna prilično intelektualna dimenzija, naročito kada u igri nisu jaki afektivni odnosi i više vezana za individualne procese učenja, za iskustvo. Stav prema ovome ti omogućava da sazriš kao ličnost, da odmeriš svoje odnose prema ljudima, da znaš dokle s njima možeš biti otvoren, da vežbaš strpljenje i različite oblike komunikacije.
I to je nešto što moramo naučiti sami i gde nam skoro niko ne može pomoći, ali su lekcije korisne. Poverenje je osobina koju najviše cenim u prijateljstvu pa se držim ljudi u koje imam poverenja. E, ali nikada ne možeš bez iskustva i posmatranja znati u koga možeš imati poverenja. Ne možeš nikoga pitati: "da li si ti osoba od poverenja?". Naravno možeš imati početni utisak u pogledu neke osobe, ali pravi zaključci dolaze kasnije. Možeš, recimo, jačati neko prijateljstvo i pokušati da gradiš poverenje.
Potrebna je optimalna mera između otvorenosti i zatvorenosti. Niti treba svakom sve reći niti to ima smisla, ali je pogrešno biti ekstremno zatvoren. I svakako, nekom moraš verovati.