Originally posted by Galateja
Ovo nije tema o subjektivnoj i objektivnoj lepoti, o fizickom izgledu i sl., ali i jeste. Naime, primetila sam da su meni sve osobe koje volim lepe. Da li ja volim samo lepe ljude ili kad je neko drag nase imaginarne naocare ih prolepsaju? Desavalo mi se da mi neke osobe budu ruzne, ali vremenom mi postanu veoma lepe i obratno. Ponekad je dovoljna samo jedna jedina recenica da drasticno promenim pogled na odredjenu osobu.
I sad ja vas pitam da li se slazete sa Platonom da je ono sto je lepo dobro i ono sto je dobro lepo (naravno ovo mislim u sirem smislu)???
Dobri ljudi imaju tu lepotu u facijalnoj mimici; izgledaju prijatno i drago. Način na koji gledaju, način na koji im se usta nameštaju kada prestaju da pričaju. Odmah se vidi da su dobroćudni.
Kad god pokažu slike nekih uhvaćenih kriminalaca meni svi izgledaju "ružni ko lopovi" jer se vidi da u sebi imaju tu zlobu, tu ne-dobrotu.
Problem je naravno taj što mnogo ljudi koje srećeš u svakodnevnom životu takođe pokazuju taj ne-dobar izraz lica, ali su recimo samo neljubazni ili čak kada ih vidiš u nekoj situaciji gde ne interaguju sa tobom nego s nekim drugim poželiš da i nastave da ne interaguju sa tobom.
A kako čovek stari, lice sve više počinje da stalno dobija taj oblik koji govori o karakteru... zato što se neki mišići stalno grče pri pravljenju najčešćih izraza lica, a drugi manje, i onda se ovi prvi bolje razviju.
Doduše pre growth spurt-a (kada se lice i fizički produžava) ne može se precizno proceniti ličnost osobe... dakle, treba otprilike sačekati neki sedmi razred... 13-14 godina, ne pre toga...