Originally posted by Modesty
Originally posted by pthalo
misliš da oni su krive?
Znaš kako se kod nas kaže:"kad te neko prvi put zajebe,on je kriv a ako te i drugi put zajebe,ti si kriv.....može da me istuče jednom i nikad više...zato što sam osoba koja zna da se takvo nešto, kad krene ne zaustavlja.
E sad što je kod nas svijest žena na prilično niskom nivou,pun predrasuda i zbog toga prihvata,tj trpi nasilje,to je za mene strašno ali imala sam se prilike uvjerit u slučajevima gdje je žena bila i fakultetski obrazovana i materijalno sigurana ali je i dalje trpila nasilje....to jee mazohizam,te žene i da 10 puta krenu ispočetka,našle bi istog....
ta fraza sam već ćula na engleskom. A ne slažem se. Postoji mnogo razlozi zato što žena ne bi mogla ostaviti.
Imam drugaricu koja je u tom slučaju i zbog njenih hendikepa znam da ne bi mogla živeti sama, imati posao. I imaju 3 dete. I ne mogu ni da joj savetujem da ostavi muž jer nije ni jedan posao koja može raditi. Bez njega, porodice bi gladni. Sa njim, dete i žena su udareni (i gladni, a manje gladni nego bi bili).
Ona je navikla na nasilju u detinstvo i tako je sve teže.
I nije u pitanju koliko je žena pametna. Lakše je ako je pametna i može raditi i živeti bez njegova pomoć. Ja sam pametna, ali postoji vrlo mnogo sitne stvari koji ne znam, koji ne razumem, koji mi nije jasno. Stvari koji skoro sve razumeju. I ovi sitne stvari su bitnije nego moji talenti.
Ako nisi već bila u tom slučaju ne možeš da znaš šta bi uradila. Htela bih da kažem da sigurno bih znala da mogu da raskinim sa njom, da posle jedan udarac bih odmah raskinula. Nadam se da bih mogla. A verovatno ne bih mogla, ne odmah u početku.
Meni devojka nikad nije udarila, hvala Bogu. Ne znam šta bi uradila da se dešava. I ja sam navikla na nasilji u detinjstvo i zbog toga sve je teže. Navikla sam kada sam bila vrlo mala da će me ubiti ako nisam nem. Nemam pojma šta je normalno kod ljudima. Lakše je misliti da ja nisam normalna, a voljena osoba jeste. Znam da nisam normalna. Imala sam nešto 18 godine kada sam saznala da nije normalno zatvoriti dete u ormanu. Do tada sam mislila da to je normalno deo detinstva.
Verovatno bih ovako reagirala:
1) to nije istina. to o ovom trenutku ne se dešava sa mnom.
2) ja sam kriva
3) nije me toliko jako udarila. ne preterivaj, te glupa.
4) budi tiha, izvinjavaj zato što si je iznervirala.
znam da to je loše, i radim na tome, i bolje sam nego ikad, a još ne bih mogla tako reagirati kako treba.
kada sam bila silovana u 2006, (i onda je počeo da me stalkira) reagirala sam ovako:
1) to nije instina, ne se dešava sa mnom, ne verujem
2) ja sam kriva
3) pthalo, ja stvarno ne znam šta ti je problem. Samo jedan put je silovao. Nije smak sveta.
4) pthalo, nemoj da budeš gruba ili neprijatna sa njim. budi pristojna.
trebalo mi je dve godine pre nego što sam shvatila da njegove ponašanje nije normalno, da ne treba da budem pristojna, da nije u redu da me prati, da se plašim da izlazim iz stana, da me i dalje dodirne i poljubi i ne reagira kada mu kažem da pusti od mog tela. ova maja sam iselila. Do tada nisam ni znala da mogu da iselim. Od tada ne moram da ga vidim.
Zapišem i dalje razlozi zato što žena možda ne može odmah izlaziti iz loše okoline? Zašto mi mama je podnosila 13 godine sa mojom tatom čak i nakon toga što je bilo očigledano šta radi sa mnom? Zašto moje drugarice nisu mogle da ga ostave odmah u početku?
U svakom slučaju, radiš svoj najbolje. I ponekad svoj najbolje izgleda tako slabo da ljudi kaže "pa ti si genija, kako možeš da budeš tolikok glupa?", "ti si kriva", "žena uvek ima izbora." a to ne znači da si kriva.