- 04 Apr 2005, 16:24
#257866
Kao i svako dete, imao je svoju omiljenu igracku, otrcanog plisanog medu, izgrizenog uveta, otkinute njuskice, ofucanog krzna... Ponekad je patio za kojekakvim novotarijama, novim izazovima u domenu igracaka, ali se svejedno uvek, svake noci vracao svom proverenom medi... Niko ga nije znao tako dobro umiriti, tako nezno pomaziti.
Kako je vreme prolazilo, mnogi su mu nudili, neke nove igracke, savremenije, svezije, jos neispitane i on je odolevao. Do skoro. Ucinilo mu se da je krajnje vreme da evoluira iznad svog starog dobrog proverenog prijatelja. To je i ucinio, rasirio ruke sirom k svetu, ne bi li obgrlio sto vise svezeg vazduha bacivsi svog medu negde u nedodjije proslosti...
Svanulo je jutro...
Praznina, oko njega je svuda bila praznina. A mislio je da je to zbog oblacnog dana. Medjutim, uspravivsi glavu na podu pored kreveta spazio je nepokretnu crvenkastu kreaturu. Nije znao sta bi to moglo biti ali ga je neodoljivo podsecalo na nesto sto je jednom trebalo biti zivo. Srecom, nestalo je i pomisli on u isti mah da je to samo san...
Sa bolom u grudima namerio se na neke nove izazove, ali su mu misli u beskonacnim intenzitetima isle ka necemu sto je nekad bilo njegovo, a on ga se odrekao. Da mislio je na svog starog medu... Kada je patnja prerasla granicu trpeljivosti pohitao je kontejneru prolslosti ne bi li iscprkao makar okrajak krzna za uspomenu ali ne... Zakasnio je. I kvasise se njegovi obrazi, i dozivao je pomoc, nebesa molio za milost i oprost sopstvenih gresaka i zabluda... U ime ljubavi nikad ukaljane jednom previdjene. NO, niti je ko cuo, niti se ko osvrnuo. Tisina, i praznina. Opet. I dalje.
Retki prolaznici mu nudise neke kompleksne stvarcice koje su imale ovo ili ono, ali on ih nije razumeo. Imale su sve i svasta, mnoge prednosti i jednu ogromnu manu... NIje to bio njegov meda, niti ce ikada biti. Gotovo je sa detinjstvom. Pre nego je zazeleo. Zavoleo je trajno a ostao sam. Kaznjen je. Do kraja vremena...
Obavestite decaka kada dodje do toga, makar to bilo i posle zivota. On sada spava i nece primetiti, a mozda zasluzuje i da pozivi pre konacnog smiraja...
Kako je vreme prolazilo, mnogi su mu nudili, neke nove igracke, savremenije, svezije, jos neispitane i on je odolevao. Do skoro. Ucinilo mu se da je krajnje vreme da evoluira iznad svog starog dobrog proverenog prijatelja. To je i ucinio, rasirio ruke sirom k svetu, ne bi li obgrlio sto vise svezeg vazduha bacivsi svog medu negde u nedodjije proslosti...
Svanulo je jutro...
Praznina, oko njega je svuda bila praznina. A mislio je da je to zbog oblacnog dana. Medjutim, uspravivsi glavu na podu pored kreveta spazio je nepokretnu crvenkastu kreaturu. Nije znao sta bi to moglo biti ali ga je neodoljivo podsecalo na nesto sto je jednom trebalo biti zivo. Srecom, nestalo je i pomisli on u isti mah da je to samo san...
Sa bolom u grudima namerio se na neke nove izazove, ali su mu misli u beskonacnim intenzitetima isle ka necemu sto je nekad bilo njegovo, a on ga se odrekao. Da mislio je na svog starog medu... Kada je patnja prerasla granicu trpeljivosti pohitao je kontejneru prolslosti ne bi li iscprkao makar okrajak krzna za uspomenu ali ne... Zakasnio je. I kvasise se njegovi obrazi, i dozivao je pomoc, nebesa molio za milost i oprost sopstvenih gresaka i zabluda... U ime ljubavi nikad ukaljane jednom previdjene. NO, niti je ko cuo, niti se ko osvrnuo. Tisina, i praznina. Opet. I dalje.
Retki prolaznici mu nudise neke kompleksne stvarcice koje su imale ovo ili ono, ali on ih nije razumeo. Imale su sve i svasta, mnoge prednosti i jednu ogromnu manu... NIje to bio njegov meda, niti ce ikada biti. Gotovo je sa detinjstvom. Pre nego je zazeleo. Zavoleo je trajno a ostao sam. Kaznjen je. Do kraja vremena...
Obavestite decaka kada dodje do toga, makar to bilo i posle zivota. On sada spava i nece primetiti, a mozda zasluzuje i da pozivi pre konacnog smiraja...